DAVOR KOVAČIĆ U PREŠUĆENOJ KNJIZI: ‘NDH je bila država korupcije i kriminala, ministri su švercali zlato’
Objavljeno u Nacionalu br. 1063, 05. rujan 2018.
Povjesničar Davor Kovačić u vrijednoj, ali prešućenoj knjizi ‘Kriminal u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’ otkriva kako je ustaški režim ubrzo po osnivanju države ostao bez ikakve podrške stanovništva jer su Pavelićevom tvorevinom zavladali nepotizam, korupcija i nasilje
Iako je Nezavisna Država Hrvatska povjesničarima i novinarima uvijek zanimljiva tema, uglavnom se istražuju političko-ideološke karakteristike te državne tvorevine. Nakon dugogodišnjeg istraživanja represivnoga sustava NDH, o čemu je objavio dvije knjige, povjesničar Davor Kovačić primijetio je da su “klasični” kriminal i djelovanje represivnog sustava Nezavisne Države Hrvatske u njegovu sprečavanju i kažnjavanju teme koje bi tek valjalo istražiti. Zbog toga je nedavno objavio knjigu “Kriminal u Nezavisnoj državi Hrvatskoj: zločin, korupcija, politika i moral”, u izdanju Hrvatskog instituta za povijest, u kome je zaposlen u zvanju znanstvenoga savjetnika.
Kako je istaknuo, ova knjiga je pokušaj da se prikažu različite kriminalne pojave i djelovanje represivnog sustava na njihovu onemogućavanju i kažnjavanju u totalitarnoj državi u ratnim uvjetima:”Pri radu sam se koristio izvornim arhivskim gradivom, poglavito fondovima pohranjenim u Hrvatskom državnom arhivu, kao i objavljenim arhivskim gradivom te dostupnom literaturom i onodobnim tiskom. U totalitarnim režimima, odnosno diktaturama koje su promicale “nove poretke poštenja”, korupcija je postala umijećem vladanja te su nezakonita bogaćenja malobrojnih povlaštenih bili konstanta. Nisam pisao ovu knjigu s ciljem da prikažem da je NDH bila loša ili dobra, to nije ni lijevi ni desni prikaz. Samo sam želio istražiti kakva je bila situacija glede korupcije i kriminala u NDH.”
Ustaški dužnosnici ponijeli su prije povlačenja iz Zagreba iz Hrvatske državne banke sve valute i zlato iz njezinih trezora u dvama kamionima, a sve je nadzirao povjerenik Mirko Puk
Objasnio je da je, nakon što se uspostavom NDH od 1941. do 1945. stvorio novi socijalno-politički sloj u spletu izvanrednih ratnih okolnosti, poglavnik Ante Pavelić samovoljno prema potrebi širio i sužavao krug suradnika koji nisu bili podvrgnuti niti jednom resornom ministarstvu te su radili na svoju ruku što god im se prohtjelo, ne odgovarajući nikome osim Paveliću:
“Predsjednik saborskoga Odbora za pravosuđe i bogoštovlje Mirko Košutić kritizirao je sredinom 1942. samovolju koja srozava vrijednost zakona u državi. I skupina saborskih zastupnika na čelu s predsjednikom Sabora Markom Došenom predala je poglavniku memorandum u kojem se kritiziraju neki postupci u vanjskoj i unutarnjoj politici, korupcija, odnos prema Italiji, paralelizam u vojsci i upravi i drugo. Pojedini ministri vlade NDH bavili su se nezakonitim poslovima, primjerice sudjelovali su u krijumčarenju razne robe i zlata. U proljeće 1943. otkriveno je veliko krijumčarenje napoleondora, francuskog zlatnog novca, preko Mađarske i Švicarske. Tada su uhićeni Ivan Havranek, koga su iz Državne riznice bili postavili za tajnika u Savezu nabavljačkih zadruga, prijatelj ministra Vladimira Košaka, te Ivan Kolak, šef kabineta ministra Mladena Lorkovića. Cijeli Zagreb brujao je o toj aferi, govorilo se da će se promijeniti vlada, ali sve je završilo strijeljanjem Havraneka i Kolaka u roku od petnaest dana. U tu aferu bilo je upleteno više ministara, posebno Košak i Lorković, i zato su Havranek i Kolak tako brzo likvidirani. Za Košaka se govorilo da u Švicarskoj izdržava devet ljubavnica devizama koje je uzimao od Ministarstva financija NDH. Ministar Budak tvrdio je da ministar Košak u Švicarskoj ima bankovni račun na koji je uložio 850.000 zlatnih švicarskih franaka”.
Židovska imovina na temelju zakonskih odredbi okvalificirana je kao državno vlasništvo, ali ipak je najvećim dijelom dolazila u ruke visokih ustaških dužnosnika i članova ustaške organizacije
Dodao je da su, prema iskazima službenika Hrvatske državne banke, nakon završetka Drugoga svjetskog rata ministri, članovi vlade i ostali visoki dužnosnici NDH redovito dolazili i preko doglavnika Jure Pavičića uzimali određene svote novca u raznim valutama ili zlatu, a da se o tome nije vodila nikakva kontrola niti je bilo pokrića za te izdatke: “Zakonskom odredbom od 25. travnja 1945. Mirko Puk postavljen je za izvanrednoga povjerenika pri Hrvatskoj državnoj banci. On je postao neograničeni gospodar banke, na svoju je ruku provodio što je htio, ne pitajući i ne savjetujući se s ostalim suradnicima. Tom poglavnikovom zakonskom odredbom uvedena je samovlada jednoga čovjeka i zato se moglo dogoditi da su dio imovine banke kao i zlato preneseni u poseban polog izvanrednog povjerenika, a za to banci nije dana nikakva protuvrijednost. Visoki ustaški dužnosnici ponijeli su prije povlačenja iz Zagreba iz Hrvatske državne banke sve valute i zlato koji su stajali u njezinim trezorima. Odvezeni su dvama kamionima u smjeru Austrije, a nadzor nad njima imao je Mirko Puk”.
Nepotizma i zlouporaba bilo je na svim razinama državne uprave u NDH: “Tako je za načelnika, odnosno gradonačelnika Zagreba postavljen mesarski obrtnik Ivan Werner, čija je jedina referenca za tako značajnu dužnost bila da je bio stari intimni prijatelj poglavnika Ante Pavelića s kojim se družio u gostionici Zaplatić. Ivan Werner je, prema nekim partizanskim izvještajima, u teškim ratnim uvjetima, kada je bilo mnogo problema s opskrbom, svakoga dana dobivao 50 litara mlijeka od kojeg je pravio maslac za sebe i svoju obitelj, a djeca u dječjim bolnicama uopće nisu dobivala mlijeko. Werner je u Ministarstvu vanjskih poslova zaposlio svojega sina i zeta Dragutina Kostelca, za koga je poslanik NDH u Sofiji Vladimir Židovec, na saslušanju poslije Drugoga svjetskog rata, tvrdio da je bio nesposoban i lijen. Židovec je tvrdio da je nepotizam u ustaškoj državi bio raširen te da su se svi otimali za mjesta u Ministarstvu vanjskih poslova u nadi da će moći otići nekamo u inozemstvo, gdje se lijepo živi, a ništa se ne treba raditi. Prema Židovčevoj tvrdnji, to je bilo pravilo i na taj način skupilo se u tom ministarstvu najgore moguće činovništvo”.
Kako je objasnio Kovačić, također je bilo zloporabe i korupcije tijekom pljačke židovske i srpske imovine: “Židovska imovina na temelju posebnih zakonskih odredbi okvalificirana je kao državno vlasništvo, ali ipak je najvećim dijelom dolazila u ruke visokih ustaških dužnosnika i članova ustaške organizacije. Naime, prisvajanje židovske imovine smatralo se nezakonitim, ali se u praksi toleriralo. Među visokim državnim službenicima vladala je opća indignacija zbog otimanja podržavljenje imovine, svi su se zgražali i osuđivali, ali nitko nije želio riješiti taj problem, iako je vlada NDH predlagala Uredu za podržavljeni imetak da provede reviziju prodaja u kojima je država oštećena niskom procjenom poduzeća”.
Kako kaže, unutarnja politika NDH doprinijela je da je ustaški režim ostao gotovo bez ikakve podrške stanovništva koje je bilo nezadovoljno jer je osnutkom NDH ponovo došlo bespravlje, despocija, nasilje, nepotizam, korupcija, sve ono protiv čega su ljudi negodovali i borili se dvadeset godina u vrijeme Kraljevine Jugoslavije:
“Slabosti vodećih dužnosnika bile su od zatvorenosti i frakcionaštva do nesposobnosti i nasilja, od častohleplja i koristoljublja, nepotizma do nepoštovanja zakona i etičkih vrijednosti. Takav način obnašanja vlasti stopio se s baštinom jugoslavenske, odnosno srpske kraljevske diktature, kada su u Hrvatsku prodrli takozvani balkanski oblici vladanja. Završetkom Drugoga svjetskog rata i nakon obračuna s prijašnjom vladajućom elitom vodeću ulogu preuzeli su bivši borci partizanskoga pokreta koji su u politički i društveni život često unosili “balkanske” elemente ponašanja i mentaliteta. Naime, pravilo je u svakom jednopartijskom sustavu, kad se jednom stabilizira, da se moćnici dogovaraju oko raspodjele osobnih koristi. U Jugoslaviji je od njezina nastanka, a poglavito u 1980-ih stvorena moralna kriza te su krađe, utaje, korupcija, privilegije i nepotizam razbile sustav vrijednosti. Što se tiče takozvanih balkanskih elemenata ponašanja i mentaliteta, prije osmanskih osvajanja, dok se još nije oblikovao socijalno-povijesni okvir Balkana, ovaj prostor uglavnom je bio integriran u glavne europske tokove. Osmanskom ekspanzijom, uz raspad prijašnjih struktura i pustošenje agrarnih područja, ovdje se razvio grabežljiv mentalitet i oblik agresivnoga nemorala”.
‘Činjenica je da su ljudi negodovali u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kada su vidjeli da je glede korupcije i kriminala situacija bila kao i u Kraljevini Jugoslaviji’, kaže autor knjige Darko Kovačić
Korupcije je bilo i u Habsburškoj Monarhiji, iako ju je prema nekim ocjenama bilo manje nego u nekim drugim sredinama: “U drugoj polovici 19. stoljeća otac domovine Ante Starčević u novinskom člancima pisao je o mitu u javnoj službi i srodnim problemima u Habsburškoj Monarhiji, primjerice o usponu nesposobnih ljudi na visoke položaje. U vezi s javnom upravom Starčević je smatrao da treba razmisliti o izvoru nemorala i korupcije. Poslije raspada Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine SHS 1918. gospodarski razvitak u velikoj mjeri ostvarivao se pomoću korupcije, odnosno iskorištavanjem veza i poznanstava. Najočigledniji primjer takvog djelovanja je Rade Pašić, sin predsjednika vlade Kraljevine SHS Nikole Pašića, koji je bio “glavni lik” mnogih velikih afera, poput tzv. “šećerne afere” kada je Nikola Pašić u Narodnoj skupštini, odgovarajući na optužbe, rekao poznatu rečenicu: “Šta ćete, dete, pa voli šećer!” U takvom korumpiranom sustavu krivci su znali da neće biti kažnjeni. Prema nekim istraživačima, ulazak Stjepana Radića u vladu Nikole Pašića 1925. značio je sporazum hrvatske i srpske buržoazije, što je pomoglo održavanju korumpiranoga poretka. No Radić je ubrzo dao ostavku na mjesto ministra obrazovanja i vratio se u oporbu, gdje je u koaliciji sa Svetozarom Pribičevićem započeo kampanju protiv korupcije, nepotizma i drugih oblika zloupotrebe u državi. Prema nekim ocjenama, upravo je taj protukorupcijski smjer bio jedan od glavnih razloga za atentat na Radića i hrvatske zastupnike u beogradskoj Narodnoj skupštini 28. lipnja 1928. godine. Međutim, takvu tezu bi tek trebalo znanstveno dokazati”.
Što danas možemo naučiti na primjeru istraživanja ove teme?
“Činjenica je da su ljudi negodovali u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kada su vidjeli da je glede korupcije i kriminala situacija bila kao i u Kraljevini Jugoslaviji. Isto tako, ljudi su danas nezadovoljni ovakvom Hrvatskom, u kojoj nema dovoljno radnih mjesta i iz koje ljudi odlaze, nakon što je teško ostvarena u ratu. No nikako se ne mogu izjednačavati te dvije države: ljudi su se na referendumu 19. svibnja 1991., za razliku od NDH, izjasnili da žele samostalnu Hrvatsku. To što je ona mogla biti drukčija zasebna je stvar. Možda zvuči otrcano, ali pola milijuna ljudi lako izađe na doček nogometaša, a osim gunđanja po kafićima nema masovnog protesta protiv korupcije. I ne samo to, ona se u dijelu naroda opravdava: smatra se normalnim da se netko na funkciji prvo pobrine za sebe, pa ako da mrvice narodu to je pozitivno. To je poražavajući mentalitet. Kada sam istraživao koncentracijski logor Jasenovac na čemu sam i doktorirao, više mi se ljudi javilo nego nakon ove knjige; ljude su zanimale tragične sudbine pojedinaca kao i načini stradavanja te ukupan broj žrtava. To su čini se zanimljivije teme od korupcije, ali ne bi trebalo biti tako: tema korupcije koja kada je pravno definirana, postaje pojavnim oblikom kriminala i vrlo je važna jer se tiče egzistencije i kvalitete života svih ljudi u jednoj zajednici, odnosno suzbijanje korupcije vrlo je važno za razvoj zemlje i društva”.
nacional.hr
