NATO čeka odluku SAD u slučaju Sirije
Generalni sekretar NATO-a Anders Fogh Rasmussen, rado bi kaznio sirijske režim za upotrebu hemijskih otrova, ali to ne može sam. Jer, vojna alijansa na čijem je čelu, čeka najprije reakciju Vašingtona.
I dok je on ubijeđen da je Asadov režim izveo napad hemijskim oružjem, većina od 28 članica NATO-a čeka radije na SAD, vodeću silu vojne alijanse. “Kako bi druge diktatore odvratili od upotrebe hemijskih bojnih otrova, moramo djelovati”, zatražio je Rasmussen. Zahtjev je naravno upućen SAD-u i drugim vodećim silama NATO-a koje bi vojno bile u stanju da izvrše ciljane udare na Asadov režim.
Bernd Riegert
NATO međutim kao organizacija ne može ništa poduzeti. Može samo djelovati ukoliko sve članice imaju isti stav i traže reakciju. A od toga je NATO udaljen miljama. Sve to frustrira Rasmussena, koji je kao danski premijer, stajao na strani Georgea W. Busha, kada je američki predsjednik donio odluku da njegove trupe umarširaju u Irak.
Situacija je sada drugačija i od misije NATO-a u Libiji prije dvije godine koja je imala mandat UN-a. NATO je 1999. bez mandata UN-a doduše počeo i rat na Kosovu, ali tada je postojala složnost zemlja članica, a Amerikanci su se odlučno stavili na čelo.
Uloga NATO-a
U slučaju Sirije situacija je zamršena. NATO tu nema svoju ulogu. Velika Britanija i Njemačka iz različitih razloga neće učestvovati u intervenciji. Samo bi Francuska mogla krenuti u zajedničku akciju sa SAD-om. Kada je Anders Fogh Rasmussen zatražio od međunarodne zajednice da djeluje u Siriji, moćni vojni savez stajao je kao posmatrač, po strani.
To je u suprotnosti sa onim šta je novi NATO nakon okončanja hladnog rata trebao da bude. Nakon iscrpljujućeg rata u Afganistanu, njegove članice izgubile su volju za novim avanturama “out of area”, izvan teritorije saveza. Tu ne pomaži ni apeli generalnog sekretara NATO-a.
Jedina uloga, koju ima NATO i to na granicama sa Sirijom je zaštita članice Turske. Ralkete tipa patriot iz Njemačke, Nizozemske i SAD-a su na molbu Turske stacionirane na jugoistoku. Tek kada bi Sirija napala Tursku, karte bi se ponovo miješale. To bi onda bio slučaj za djelovanje NATO-a po članu 5 povelje zapadne vojne alijanse. U tom slučaju NATO više ne bi smio biti samo posmatrač.
Autor: Bernd Riegert
Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić
dw.de
