OPREČNI PODACI
Nešto manje poznat ratni događaj nazvan kao “Napad na Tuzlanski konvoj spasa” prije nekoliko godina je aktueliziran u javnosti. Učinila je to Fondacija Istina Pravda Pomirenje iz Tuzle, pozivajući nadležne na procesuiranje odgovornih. Kao datum događaja naveden je 4. juni 1993. godine, međutim sada se pojavio oprečan podatak.
Naime, najviše ukazujući na činjenicu da nalogodavci i provodioci ratnog zločina na prilazima Novom Travniku, kod mjesta Nova Bila, u naselju Rankovići, nisu kažnjeni, članovi Fondacije Istina Pravda Pomirenje iz Tuzle, aktuelizirali su slučaj napada na tuzlanski konvoj spasa.
Kao datum događaja uz članove porodica ubijenih iz ove fondacije navodili su 4. juni 1993. godine. Međutim, historičar Amir Kliko ima druačije podatke, prema kojima se događaj odvio šest dana kasnije, odnosno 10. juna 1993. godine.
Upravo pozivajući se na knjigu, koja predstavlja Klikinu prerađenu doktorsku disertaciju “Rat u Srednjoj Bosni 1992-1994”, portal Analiziraj.ba navodi da je do napada na Tuzlanski konvoj spasa došlo 10. juna 1993. godine.
Kako ističu, Kliko detaljno opisuje kretanje konvoja, tadašnje ratne okolnosti u Srednjoj Bosni kao i sam napad na konvoj. Prema njegovim tvrdnjama (strana 650 i 651) “Konvoj radosti” sa oko pet stotina vozila i dvije hiljade osoba krenuo je početkom juna iz Splita ka Tuzli.
“Pod pratnjom UNPROF-ora putovao je šest dana do Prozora gdje je stigao 6. juna. Zbog borbi u Lašvanskoj dolini zadržan je na Makljenu tri dana. U to vrijeme sukob između Armije RBiH i HVO-a u Srednjoj Bosni je u punom zamahu i konvoj je više puta zadržavan i zaustavljan, a o tome da li će, kuda i kako konvoj proći dogovarao se sami vrh ARBiH i HVO-a koji je tih dana vodio pregovore o primirju”, pišu iz navedenog portala, pozivajući se na knjigu “Rat u Srednjoj Bosni 1992-1994”.
Pod pratnjom UNPROF-ora konvoj je, kako dodaju, nastavio, a prvi dio kilometarske kolone konvoja je 10. juna napadnut na lokalitetu Franjginih kuća kod Novog Travnika.
“Nakon inicijalnog napada, prvi dio konvoja je HVO na ulazu u Vitez ponovo presreo, dio vozača zatočio i uputio na različite lokacije. Dio konvoja ostao je u mjestu Trenica koje također pripada Novom Travniku ali je u to vrijeme bilo pod kontrolom ARBiH. Nakon 10. juna rat ARBiH i HVO-a je u potpunosti eskalirao pa nije bilo govora da konvoj prođe teritorijom pod kontrolom HVO-a već se čekalo do 16. juna 1993. dok ARBiH nije ovladala i osposobila alternativni pravac preko Travnika do Zenice i dalje do Tuzle do koje je na kraju stiglo jedva 300 vozila”, ističe se.
Ovaj događaj je, kako se dodaje, značajan i kao prvi slučaj u kojem su vojnici UNPROF-ora koristeći silu ubili dvije osobe, odnosno dvojicu pripadnika HVO-a, u pokušaju da osiguraju konvoj.
Kliko faktografiju temelji uglavnom na građi Haškog tribunala (ICTY) koja je opet zasnovana na vojnim izvještajima zaraćenih strana, medijskim izvještajima ali i jednom izvještaju međunarodnih snaga koji se referisao upravo na ovaj incident zbog upotrebe sile koja je rezultirala smrtnim ishodom.
“Također, u prvostepenoj presudi Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu postoji cijeli jedan odjeljak ‘Konvoj radosti’ koji se u pragrafima od 705 do 715 bavi ovim događajem. Sud je nedvojbeno utvrdio da je konvoj zaustavljen i napadnut 10. juna 1993. te ‘utvrđuje da je gomila koja je zaustavila Konvoj radosti bila pod kontrolom Darija Kordića i pukovnika Blaškića’. Presuda je fokusirana na to da utvrdi da li su optuženi bili odgovorni i nije se detaljnije bavila drugim okolnostima, brojem žrtva, sudbinom zarobljenika itd. Također, poznati novinarski izvori iz tog perioda jasno ukazuju da se radi o 10. junu”, napisano je.
S druge strane, osim Fondacije Istina Pravda Pomirenje kao datum napada na Tuzlanski konvoj spasa 4. juni navode i članovi porodica ubijenih.
Kako smo ranije objavili, također pozivajući se na podatke Fondacije Istina Pravda Pomirenje, u napadu su smrtno stradali vozači iz konvoja Fikret Hadžibeganović, Fikret Ademović, Mustafa Karić, Hamdija Mutišević, Hasan Gušić, Hazim Grahić i Adil Akeljić. Sudbina Salke Memića i danas je nepoznanica, a uz njega se traga i za još tri osobe.
Fotografija u posjedu Fondacije Istina Pravda Pomirenje (Foto: Giles Penfound)
KLix
