U idealnom svijetu, svako iznimno filozofsko pitanje imalo bi čudesnu priču o tome kako je na njega netko prvi put pomislio. Nažalost, možemo samo nagađati što je natjeralo njemačkog filozofa, danas možda najpoznatijeg po marki keksa (Choco Leibniz), da smisli ono što se često opisuje kao najveće filozofsko pitanje od svih, naime: zašto postoji nešto a ne ništa?
Taj filozof je Gottfried Wilhelm Leibniz, čovjek koji nam je također ostavio kalkulus i binarni sustav u srcu modernih računala. Umro je prije nešto više od 300 godina, 14. studenog 1716. godine.
Mnogi raniji mislioci pitali su se zašto je naš svemir takav kakav jest, ali Leibniz je otišao korak dalje pitajući se zašto svemir uopće postoji. Pitanje je izazovno, jer se čini posve mogućim da možda uopće nije bilo ničega – ni zemlje, ni zvijezda, ni galaksija, ni svemira. Leibniz je čak mislio da od toga ništa ne bi bilo “jednostavnije i lakše”. Da uopće ništa nije postojalo, ne bi bilo potrebno nikakvo objašnjenje. Ne da bi bilo nekoga tko bi tražio objašnjenje, naravno, ali to je druga stvar.
Leibniz je smatrao da činjenica da postoji nešto (a ne ništa) zahtijeva objašnjenje. Objašnjenje koje je dao bilo je da je Bog želio stvoriti svemir – najbolji mogući – što Boga čini jednostavnim razlogom da postoji nešto, a ne ništa.
Nakon Leibnizove smrti, njegovo je pitanje i dalje progonilo filozofe i znanstvenike, iako u sve više svjetovnim vremenima nije iznenađujuće što su mnogi bili oprezni pozivati se na Boga kao odgovor.
Kvantnibogovi
Jedna vrsta odgovora je reći da je nešto moralo postojati, da bi bilo nemoguće da nije bilo ničega. To je bio stav Spinoze, poznatog filozofa iz 17. stoljeća, koji je tvrdio da je čitav svemir, zajedno sa svim njegovim sadržajima, zakonima i događajima, morao postojati, baš na način na koji i postoji. Čini se da je sličan stav imao i Einstein, koji je sebe smatrao sljedbenikom Spinozine filozofije.
Drugi znanstvenici, poput teorijskog fizičara LaurenceaKraussa, u svojoj knjizi Svemir iz ničega (2012.) nude nijansiraniju verziju ovog odgovora na Leibnizovo pitanje. Krauss tvrdi da je naš svemir nastao prirodno i neizbježno iz djelovanja gravitacije na kvantni vakuum, prazan prostor prepun virtualnih čestica koje spontano nastaju prije nego što ponovno nestanu. Kraussova teorija implicira da nije moglo biti ništa jer je oduvijek bilo nešto: prvo su postojali gravitacija i kvantni vakuum, a iz toga je rođen svemir kakav poznajemo.
Čini se da i druge teorije u kozmologiji pretpostavljaju da je oduvijek moralo postojati nešto iz čega je nastao naš svemir, nešto poput vibrirajućih žica ili membrana.
Problem s takvim znanstvenim odgovorima na pitanje „zašto postoji nešto a ne ništa“ jest taj što nije jasno zašto bismo trebali pomisliti da mora postojati gravitacija, ili kvantni vakuum, ili čak svemir. Čini se posve mogućim da bi umjesto tih stvari moglo postojati apsolutno ništa.
Kojepitanje?
Drugi odgovor na Leibnizovo pitanje je poricanje da ono ima odgovor. Filozof Bertrand Russell zauzeo je ovaj stav u poznatoj radijskoj raspravi 1948. Upitan zašto misli da svemir postoji, odgovorio je “Morao bih reći da svemir naprosto postoji, i to je to”.
Zbog toga bi svemir trebao biti ono što filozofi nazivaju grubom činjenicom – nečim što nema objašnjenje. Russellova poanta nije bila da ljudi još uvijek nisu objasnili zašto postoji nešto za razliku od ništa, već da nema mogućeg objašnjenja. Oni koji vjeruju da je naš svemir dio većeg multiverzuma također tvrde ovo, sugerirajući da multiverzum – a time i naš svemir – nema konačno objašnjenje. Iako je sada popularan odgovor na Leibnizovo pitanje reći da je svemir u konačnici neobjašnjiv, on ima taj nedostatak da je intelektualno nezadovoljavajući (što naravno ne znači da je odgovor netočan).
Najnoviji odgovor na Leibnizovo pitanje je reći da naš svemir postoji zato što treba postojati. Pod tim se misli da svi mogući svemiri imaju urođenu tendenciju postojanja, ali da neki imaju veću tendenciju postojanja od drugih. Ideja je zapravo Leibnizova. On se zabavio mišlju da se može voditi borba za postojanje između mogućih svjetova, pri čemu onaj najbolji ‘pobjeđuje’, kroz proces svojevrsne virtualne prirodne selekcije. Na kraju nije prihvatio tu ideju već se okrenuo tradicionalnijem stajalištu da svemir postoji jer ga je Bog odlučio učiniti takvim.
Međutim, ideja virtualne borbe između mogućih svemira privukla je neke moderne filozofe, koji su je slijedili do logičnog zaključka i ustvrdili da će svemir s najvećom tendencijom postojanja (a što bi moglo biti zato što je najbolji ili zato što sadrži neke važne značajke, kao što su uvjeti koji dopuštaju život) zapravo sam sebe stvoriti.
Prema ovoj teoriji, naš svemir postaje stvaran ne zato što ga je Bog ili bilo što drugo napravilo, već zato što se doslovno izvukao iz nepostojanja i učinio se stvarnim. Čudno objašnjenje? Da. Ali ne bismo smjeli dopustiti da nas to odbije. Na koncu, iznimnom filozofskom pitanju možda naprosto treba izniman odgovor.
Lloyd Strickland, The Conversation
