Ramazan je
Najvredniji Božiji dar
Ramazan je! Ponovo! Hvala Bogu! Ponovo će najdraže piće postati voda, najukusnije jelo somun i topa (ili nešto drugo što se u nekim drugim krajevima prebogatih i šarolikih bosanskih i hercegovačkih sofri običajno kusne dva-tri puta i stane), jer će nam, kao i obično, ponovo oči biti veće od stomaka. Ponovo će zrak drugačije mirisati, lišće i trava biti zeleniji nego inače, cvijeće će imati intenzivnije boje, zvukovi će, doduše, biti malo tiši, dan će trajati “180 sati”, a od ikindije do akšama razvući će se u duže nego cijeli dan.
Šta je to vrijeme
Ramazan je mjesec čije je blagodati i darove, ljepote i milosti doslovno nemoguće nabrojati, a nagradu za potpun, ispravan i primljen post nije uopće moguće imenovati! Radosti koje skrbi i sobom nosi ovaj mubarek mjesec takve su da Odabranik i Miljenik Gospodara svjetova kaže (parafraziram) da bismo bili najsretniji ljudi u historiji čovječanstva kad bi ramazan trajao cijelu godinu! Ne znamo koji su to darovi, blagodati, radosti i milosti. Neke, samo neke, možemo imenovati, neke naslutiti, a na neke se ne usuđujemo ni pomisliti, a kamoli ih spomenuti.
Iz iskustva znam da najvredniji i najljepši Božiji darovi obično nisu zapakovani u najsjajniji i najljepši zamislivi omot. Najčešće su upakovani u nešto, ljudskom oku i srcu neugodno i krajnje neprivlačno, nerado ih primamo jer su teški za nositi i rijetko im se obradujemo. Jedan od tih i takvih, najljepših i najvrednijih, kojim se Bog, Uzvišeni, kune i uzima ga kao jedno od Svojih Lijepih Imena, upakovan upravo u onih “180 sati” dana posta, a naročito u periodu između ikindije i akšama, je vrijeme.
Šta je to vrijeme? Možda je najbolje odgovoriti odgovorom jednog duhovnog čovjeka: “Ako me niko ne pita, znam; a ako me pitaju pa pokušavam objasniti, ne znam.”
Znam da se izgubljeno vrijeme nikad više ne može pronaći i znam da je to jedina “stvar” koju je nemoguće vratiti. Znam da vrijeme čovjeka uči kako je svačije, a ničije i da podjednako pripada svima i ne pripada nikome. Znam da se u vremenu nalaze prilike, dok se u prilikama ne nalazi vrijeme. Znam da je danas ustvari sutra o kojem smo brinuli jučer i da, poput vjetra, sobom odnosi imena i djela vladara i običnih ljudi svejednako. I sve ono što smo bili, i sve ono što ostaje, samo su uspomene onih kojima je bilo stalo dok smo kratko boravili s njima na ovom svijetu. Znam da većinu ljudi na protok vremena najbolje podsjećaju pješčani satovi. Nažalost, ti isti satovi gotovo nikoga ne podsjećaju na prah u koji ćemo se jednog dana pretvoriti. Vrijeme je sjajan učitelj, ali, nažalost, ubija svoje učenike.
I znam da oni koji vole život ne traće vrijeme, jer život je sačinjen od vremena i samo oni znaju koliko je vrijeme skupocjeno: nikada ne čekaju na prikladnije, bolje, drugo, nego koriste ono koje imaju jer ne znaju hoće li imati drugo. Borges u „Čekanju“ kaže: “Neodređena intuicija mu je kazivala da prošlost predstavlja materijal od kojeg je sazdano vrijeme; zato se vrijeme odmah pretvara u prošlost.” Može li se iko sjetiti vremena kad neko prošlo nije bilo “dobro, staro”, kad trenutno nije bilo teško i kad novaca nije bilo malo? Mnogo ljudi provede pola svoga vremena razmišljajući i želeći stvari koje su mogli imati da nisu proveli pola vremena razmišljajući i želeći.
Jedan savremeni mudrac je rekao: “Danas imamo sve veće kuće, ali sve manje porodice, sve više diploma, ali sve manje zdravog razuma, sve više znanja, ali sve manje pravih procjena, sve više eksperata, ali i sve više problema, sve više lijekova, ali sve manje zdravlja. Otputovali smo čak do Mjeseca, ali imamo problem da prijeđemo ulicu i susretnemo se sa svojim susjedom. Napravili smo mnoštvo kompjutera da u njima pohranimo informacije, da napravimo sve više kopija ali imamo sve manje komunikacije. Postali smo veliki u kvantitetu, ali mali u kvalitetu. Ovo je vrijeme brze hrane ali sporog varenja, visokih ljudi kratkih živaca, ogromnih profita i površnih odnosa. Ovo je vrijeme kada je toliko toga u prozoru, ali ničega u sobi.”
Prema najljepšem i najvrednijem daru odnosite se onako kako zaslužuje; iskoristite ga za najljepše i najbolje djelo: činite dovu! Molite za druge! I tražite dobro za njih! Ili naučite nešto iz ove priče. Dva čovjeka, obojica veoma bolesna, zajedno su ležala u bolnici. Jedan od njih je svakoga dana morao sjediti na svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća, a njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi. Drugi čovjek je morao stalno ležati na leđima. Svakog dana je čovjek koji je sjedio do prozora opisivao drugome stvari koje je vidio vani.
Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštala svoje čamce u vodu. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo kraj, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Prazan zid
Dok je čovjek do prozora detaljno objašnjavao sve to, njegov prijatelj bi zatvorio oči i zamišljao sve te slikovite prizore. Jednoga dana mu je muškarac do prozora opisivao paradu koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je “vidio” u svojoj glavi. Tako su prolazili dani i sedmice. Čovjek na drugom krevetu je počeo živjeti za te trenutke kada je njegov supatnik sjedio i pričao o događajima i bojama vanjskog svijeta. Jednog jutra je sestra na krevetu do prozora našla tijelo onog čovjeka; umro je mirno u snu. Tužna, pozvala je medicinsko osoblje koje je iznijelo tijelo iz sobe. Tada je drugi čovjek zamolio da ga pomaknu do prozora.
Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinuvši se da se udobno namjesti i ostavila ga samog. Uz veliki napor pridigao se polahko na laktove kako bi po prvi put pogledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku da sam uživa u ljepotama o kojima je do tada samo slušao. Pogledao je kroz prozor i ugledao prazan zid.
Kada se sestra ponovo pojavila, čovjek je pitao kako to da je njegov preminuli prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu, a sve što se s prozora vidi samo je prazan zid. Sestra mu je rekla da je onaj čovjek bio slijep i da nije mogao vidjeti ni zid ispred prozora… “A možda je, ipak, samo htio vas usrećiti”.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba
