AUTOR: DAMIR GRUBIŠA
Jedna je zabavna knjižica, nedavno objavljena u Italiji, pokrenula lavinu ozbiljnih, duhovitih, kritičkih, ironičnih, mrziteljskih i čak pogromaških reakcija. Knjižica o kojoj je riječ zove se ”Upute kako postati fašisti”, a autorica je spisateljica i novinarka Michela Murgia, 1972. godište, nešto između feministkinje i ekološke aktivistkinje i Sardinijske indipendentistkinje. Njezin je stil pisanja uvijek nekakav literarni hibrid – između ozbiljne proze i ironije satkane od prividno banalnih konstatacija koje se, opet, oslanjaju na banalne podatke is svakodnevnog života.
Inače je ova autorica – sa dosada osam knjiga u svojoj biografiji – nastavnica vjeronauka, ali je sa svojim vjeroučiteljskim ambicijama morala raskrstiti kada se 2011. pojavila njezina knjiga ”Zdravo Mary: i Crkva izmisli ženu”, bestseller kojeg isprva službeni list Vatikana Messagero romano dočekuje sa simpatijama, da bi je zatim skoro ekskomunicirao zbog ”banalnosti” kojima je utvrdila da je Crkva danas, u Italiji, odlučujući čimbenik u konstrukciji imidža žene, polazeći od konkretnih slučajeva, citirajući parabole iz Evanđelja, televizijske reklame, modne ikone, enciklike i naslove popularnih modnih ženskih časopisa i, naravno, interneta.
Sada se autorica našla na vjetrometini kritike zbog provokativne satire na temu fašizma, danas, ne samo u Italiji već i u današnjoj Europi, rastrgnutoj ksenofobijom, rasizmom, nacionalizmom, suverenizmom, zidovima i bodljikavim žicama i – sveopćom krizom demokracije.
Demokracija je teška, tegobna. U demokratskom društvu moraju se podijeliti sa što većim brojem ljudi sredstva i informacije kojima treba svakome osigurati prostor i način sudjelovanja u političkom životu. Izgleda da je nakon informatičke revolucije taj posao olakšan elektronskim medijima, sudjelovanjem u mreži, proširenjem javne rasprave na svakoga kojima je dostupan pristup mreži.
Ali izgleda da to ipak nije tako, već izgleda da je baš obrnuto. Proliferacija informacija u svijetu interneta pokazala je da za demokraciju nisu svi baš tako jako zainteresirani, da mnogi olako trampe sudjelovanje u procesima javnog odlučivanja za sudjelovanje u virtualnim debatama preko interneta.
Sudjelovanje u realnom životu tako zamjenjuju blogovi, chatovi, razgovori u kojima se, neizbježno, pada s razine kompetencije na razinu instikntivne i emotivne reakcije, uz trivijalizaciju diskursa.
Tako je sudjelovanje u verbalnim prepucavanjima na mreži zamijenilo realno sudjelovanje u politici. A ovo prvo dostupno je svima, a ono drugo izaziva samo glavobolje jer ”politika” i ”demokracija” postaju sve konfuzniji, manipulativniji, pa zar onda ovo sudjelovanje u internetskim raspravama nije mnogo jednostavnije nego razbijanje glave upravljanjem države?
A pošto je sudjelovanje u raznim oblicima društvenih medija ”demokratičnije” jer traži manje pripreme, učenja, truda da se razumiju složena zbivanja od kojih se sastoji upravljanje državom, zar nije jednostavnje prepustiti to jednom drugom načinu, već iskušanom u povijesti?
Fašizmu, na primjer, koji je mnogo jednostavniji, koji ne traži od svakoga napor za učenje i razumijevanje društva, manje košta, brži je i efikasniji?
Ali fašizam nije više crna košulja, nisu to više fašistički simboli i fašistički pozdrav, u našem slučaju ZDS – za dom spremni, to su relikti prošlosti koji samo još kod nas, na brdovitom Balkanu, izazivaju lupanje srca i euforični tremor.
Michela Murgia u ovom priručniku za fašiste trećeg milenijam britkom ironijom i snagom paradoksa i provokacije, pokazuje da se suvremeni fašizam sada javlja u durgačijim oblicima – kroz kulturnu infrastrukturu, kroz jezik i manipulaciju kojom se izvrću pojmovi i ideje, kroz manipulaciju društvenih medija i kroz svakodnevnu komunikaciju.
Tako se stvaraju novi stereotipi, nove predrasude i nova praznovjerja. Fašizam se tako više neće ni nazivati fašizmom, on će se sakriti iza muškog šovinizma, religioznog opskurantizma, straha od migranata i stranaca uopće, iza etničkog nacionalizma i lažnog patriotizma.
Takav, Umberto Eco ga je nazvao ”ur-fašizam”, vječni fašizam je kao herpes: čini ti se da je zauvijek izliječen, a čim ti imunitet padne, opet se pojavi, u još gorem izdanju.
Je li moguće izmijeriti ”razinu fašizma” u svakome od nas? Za mnoge kritičare koji drže da je reaktualizacija rasprave o fašizmu deplasirana, za revizioniste koji smatraju da je fašizam imao i dobrih strana, za one koji smatraju da je suvišna rasprava o obnovljenoj fašistoidnoj kulturi, naravno da je i samo spominjanje riječi ”fašizam” upitno.
Murgia, koja se ovih dana vrti na svim televizijskim kanalima, sudjeluje na svim sajmovima knjiga kojih ovdje u Italiji ima nebrojeno, gradi mitologiju suvremenog fašizma na pojednostavljenoj komunikaciji društvenih medija, na tvitovima političkih lidera koji se iz ”demokratskih lidera” pretvaraju u populističke vođe, na stvaranju neprijatelja i na nasilju, fizičkom ali i verbalnom, na podjelama između ”nas” i ”njih”, na odbacivanju svakog ozbiljnog napora da se razumije ovaj dozlaboga komplicirani svijet…
Tko su današnji fašisti, ili kripto-fašisti, ili kvazi-fašisti, ne treba mnogo napora za prepoznavanje. Oni koji podižu zidove, koji ograničavaju solidarnost svojim bližnjima, koji ograničavaju građanske slobode, koji negiraju pravo na migraciju, koji reinterpretiraju prošlost da bi vladali u budućnosti: ali kako ih prepoznati, pitanje je sada?
Michela Murgia varira između ozbiljnoga i ironičnoga, između ozbiljne konstatacije i pukog humora. U prilogu ona predlaže i posebno sredstvo za prepoznavanje fašista, takozvani fašistometar.
Fašistometar, a to je samo reinterpretirana F-skale kojim se svojevremeno poslužio Theodor Adorno u svojoj knjizi ”Autoritarna ličnost”, kada su američki stručnjaci pokušali, odmah nakon rata proniknuti u tajnu kako su Nijemci nasjeli fašističkoj propagandi i kako su se od jednog kulturnog, civiliziranog naroda pretvorili u barbare i genocide u kratkom roku.
Fašistometar obuhvaća 65 pitanja, fraza koje predstavljaju izjave s kojima se upitanik može jako složiti, složiti, ne složiti i jako ne složiti. On je prilagođen talijanskoj situaciji u kojoj vlada žuto-zelena populistička i ksenofobna koalicija koja uvodi nove društvene valere, ali zacijelo bi takav fašistometar, prilagođen hrvatskoj situaciji, dao slične rezultate.
U osnovi svega leži konformizam, robovanje autoritetima i utapljanje u podaničku masu, vjerovanje umjesto kritike, poslušnost umjesto preispitivanja, a sve to začinjeno ogromnom konfuzijom koja rađa kaos, globalni kaos koji se širi svijetom.
Baš kao herpes, ili kao virusna infekcija koja mutira sa svakom pojavom novog antiobiotika.
autograf.hr
