Najmlađi bh. pisac Faris Šačić: Priče su te koje će živjeti i koje imaju svoj smisao

Faris Šačić je dokaz da je Bosna i Hercegovina prelijepa zemlja puna mladih talenata. U vremenu socijalnih mreža gdje se knjige uglavnom ne čitaju, ovaj mladi bh. pisac ne samo da ih čita već ih i piše.

Faris Šačić je rođen, živi, piše i stvara u svom rodnom gradu Sarajevu. Dobitnik je nagrada na likovnim takmičenjima, a njegovi literarni radovi zastupljeni su u elektronskim i printanim medijima. Upravo je završio četvrti razred srednje škole i na pragu je izdavanja svoje treće knjige.

“Kada sam počinjao pisati prvu knjigu, bio sam još uvijek osnovac. Mom pisanju je vjerovatno mnogo doprinijelo to što sam živio malo van grada. I kada bih otišao u grad, često bih viđao neke ljude ili scene koje su za nas sa periferije bile dosta strane, a ljudima u gradu je to izgledalo sasvim normalno. Ostao sam zatečen tom njihovom hladnoćom sa kojom su prolazili pored ljudi koji nisu imali ništa, koji su sjedili na hladnom kamenu. Počeo sam pisati s namjerom da, kroz prizmu djetinjstva, ljudima skrenem pažnju na te ljude koje život nije mazio”, kaže Faris.

Ističe da uzora za svoje pisanje nema. Vodi se šablonom da je najbolji pisac sudbina, a najbolja knjiga život i vjeruje da je to jedan pristup po kojem rade najbolji pisci.

“U vremenu društevnih mreža, instant statusa, instant kafe, instant života i životnih filozofija, mislim da se moramo vratiti sanjarenju. To nije neka neoromantičarska fraza, mislim da je to stvarno izlaz iz svega. Imao sam priliku razgovarati sa mnogo starijim ljudima i svi su rekli da pred kraj života dođete, stanete i razmišljate o tome šta je bio život. A život je ustvari bio samo jedan veliki san”, smatra.

Njegove knjige, kaže, nisu posvećene nikome.

“Jedan problem sa kojim sam se često susretao je potenciranje knjiga, knjiga kao takve. Međutim, knjiga je nešto hladno. Nešto što se može zapaliti, baciti, zaboraviti, izgubiti itd. Ali priča je nešto potpuno drugačije, nešto duhovno, nešto emocionalno. Tako da moje knjige kao takve nisu posvećene nikome. Ali za razliku od knjiga, svaka priča je bila posvećena nekome. Bio to neki čovjek pored puta, prijatelj, prijateljica, ja. Priče su te koje će živjeti i koje imaju svoj smisao”, zaključuje Šačić.

 

Klix