Najmanje 650 državnih firmi pod kontrolom stranaka!

U Bosni i Hercegovini su trenutno javnosti nedostupni podaci o broju i detaljima poslovanja većine javnih ili preduzeća s državnim udjelom u vlasničkoj strukturi.
Dok se stalno vrti priča o desetak najprofitabilnijih preduzeća, među kojima su telekomi, elektroprivrede, firme iz oblasti proizvodnje duhana, naftne industrije…, zanemaruje se činjenica da je u zemlji na stotine preduzeća kojima iza „državnog paravana“ već dva desetljeća, ustvari, gazduju političke stranke na vlasti.

Kadrovske križaljke

Iako je teško dobiti informacije o tačnom broju javnih preduzeća u BiH, jer su evidencije koje vode Komisija za vrijednosne papire FBiH i Registar javnih preduzeća u RS nepotpune i nejasne, „Avaz“ je svojim istraživanjem došao do saznanja da postoji najmanje 650 preduzeća koja u vlasničkoj strukturi imaju neku od institucija vlasti, bilo na državnom, entitetskom, kantonalnom ili općinskom nivou.

Toliko ih je, naime, u sistemu naplate PDV obveznika. Istovremeno, to je najmanje 650 direktorskih mjesta koja su raspodijelile političke stranke te najmanje 2.000 stranačkih ljudi u nadzornim i upravnim odborima koji „brinu“ o tim preduzećima, a čija su imenovanja, također, dio kadrovskih križaljki stranaka na vlasti.

Premda su preduzeća kojima putem države upravljaju političke partije najveći porezni dužnici u zemlji te stalno posluju s gubitkom, koji je evidentan i kod najprofitabilnijih preduzeća, poput „BH Telecoma“, s pravom se postavlja pitanje zašto se onda stranke grčevito bore za „plijen“ u javnom sektoru koji žele kontrolirati kroz svoje kadrove.

Kroz svoje izvještaje o stepenu korupcije u BiH, tim problemom u javnim preduzećima do sada se najviše bavio „Transparensy International“ (TI), koji je u svojoj analizi o privatizaciji pojasnio ulogu i korist stranaka od javnih preduzeća, čak i kada ona posluju s gubitkom.

– Vladajuće elite većinu vremena provode u pranju novca, kroz smanjenje aktive preduzeća i povećanja pasive, odnosno stvaranja dugova. Time se bogati upravljački kadar regrutiran iz redova vladajućih stranaka koje odmah po promjeni vlasti smjenjuju kompletna rukovodstva državnih preduzeća, i to upravo iz razloga što se iz istih izvora isplaćuju plaće menadžerima i političarima u upravnim i nadzornim odborima. Javne nabavke i kupovine koje preduzeća obavljaju u krugu politički podobnih pojedinaca i firmi ponovo državna sredstva prelijevaju unutar političkih elita. Subvencije za dug, koji nosi svaka fiskalna godina, zbog negativnog poslovanja preduzeća još su jedna velika prilika za daljnje malverzacije i neograničenu neodgovornu potrošnju firmi – pojašnjavaju u TIBiH.

Politički reket

Premda je javna tajna da su firme poput „BH Telecoma”, kojima godinama vlada SDA ili, bolje rečeno, struja u toj stranci bliska Bakiru Izetbegoviću i njegovoj porodici, jasno je da stranke godinama svoj manji ili veći interes ostvaruju u svim javnim preduzećima, koja su odavno postala „crni fondovi” njihovih predizbornih kampanja i kadrovska skladišta.

U TIBiH ističu da ni firme koje bi se možda i oduprle stranačkom utjecaju, često nemaju izbora.

– Mnoge od njih silom ili dobrovoljno plaćaju „reket” odnosno „samodoprinos“ političarima i strankama na vlasti, koji se u bilansu poslovanja nikada ne prikazuju, već se prikrivaju fiktivnim računima. I na kraju, probrane elite uživaju privilegiju neplaćanja poreza na sve ilegalne transfere takvog tipa. Ovaj tip „ugrađenih mreža“ nije nepoznat ni ostatku zemalja u razvoju – kažu u TIBiH.

Na posljedice ovog stanja u izjavi za „Avaz“ upozorava i doktor Hakija Đozić, nekadašnji profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Đozič ističe da bi nekontrolirana potrošnja u javnim preduzećima bila uvedena u legalne tokove onda kada bi svi ravnopravno učestvovali u tržišnoj utakmici.

 

Đozić: Tražiti polaganje računa

 

– Slobodni proizvođači roba stječu dohodak kroz tržišnu utakmicu, pa zašto i ne bi i zaposlenici u javnim preduzećima stjecali svoj dohodak po istom modelu, a ne odoka, kako dobivaju sredstva iz budžeta i državnih fondova. Eto zašto ta preduzeća mogu da nekažnjeno rasipaju raspoloživa sredstva. Treba sve institucije, bez obzira ko im je osnivač, da svoj dohodak stječu tržišno, pa bi tad automatski nestala i ova anomalija. Funkciju tržišta ne mogu zamijeniti nikakvi revizori. Javna potrošnja BiH zasniva se na sistemu tzv. plaća, a ne zarada. U tom grmu „leži zec“, za atrofiranost društvene nadgradnje BiH, pa i kad su u pitanju javna preduzeća – ističe Đozić.

On dodaje da i Deklaracija o pravima čovjeka i građanina garantira svakom pojedincu uvid i kontrolu javne potrošnje te da društvo ima pravo da zahtijeva od svakog javnog službenika da u svako doba položi račun o svome radu. Nažalost, od BiH je ovakva praksa daleko.

Začarani krug koji građani plaćaju sedmerostruko

Iako o neodgovornom upravljanju državnim kapitalom najbolje svjedoče revizorski izvještaji, do sada niko nije odgovarao za brojne zloupotrebe.

– Možda još trajnije i skuplje su strukturalne posljedice takvog ponašanja, odnosno nuspojave malverzacija u državnom privrednom sektoru. One se uglavnom ogledaju u administrativnim preprekama koje dodatno otežavaju poslovanje, a koje se, opet, ne odnose na probrane državne firme. Time država ulazi u začarani krug, koji građani plaćaju sedmerostruko, dok se ilegalni prihod političara usedmerostručuje i, naravno, za cilj ima što dugoročnije odlaganje privatizacije i što dugotrajnije upravljanje državnim kapitalom – konstatiraju u TIBiH.

Borba i za gubitaše

Najeklatantniji primjer stranačke jagme za fotelje u državnim preduzećima, čak i u slučajevima kada se dugovanja i gubici mjere desetinama, pa i stotinama miliona maraka, su „Željeznice FBiH“, čiji dug samo po osnovu poreza i doprinosa premašuje 140 miliona KM, te sarajevsko preduzeće GRAS, koje je u gubitku više od 20 miliona KM, a znatna sredstva, također, duguje državi. Iz samo ova dva primjera jasno je da i od preduzeća „na izdisaju“ stranke itekako imaju koristi, jer se grčevito bore za kontrolu i nad takvim gubitašima.

avaz