Prof. dr. sc. Salmedin Mesihović: Hercegovačka, „Južnjačka utjeha“

Udio Hercegovaca ili osoba hercegovačkog porijekla u sarajevskom kriminalnom miljeu je značajno niži u odnosu na udio ove regionalne populacije među Sarajlijama (koji su danas ustvari jedna velika mješavina ljudi koji su došli iz svih dijelova BiH, Sandžaka i Crne Gore). Obrnuto proporcionalno tome, udio Hercegovaca ili osoba hercegovačkog porijekla u akademskom i znanstvenom te poduzetničkom životu Sarajeva je značajno viši u odnosu na udio ove regionalne populacije među Sarajlijama. Pa zar samo ta činjenica ne navodi na pomisao da bi sarajevskoj političkoj eliti bila potrebna i određena veća doza „južnjačke utjehe“.

Prof. dr. sc. Salmedin Mesihović
tacno.net

Još za vrijeme srednjovjekovne bosanske države, njeni južni predjeli su imali veliku važnost, kako zbog svojih veza sa bogatim mediteranskim svijetom tako i zbog njihovih obilnih resursa. Južnjaci su imali više nego zapaženu i bitnu ulogu u svim aspektima života srednjovjekovne bosanske države. Po jednom od tih južnjačkih moćnika svi ti južni predjeli srednjovjekovne države su dobili i svoje skupno regionalno ime -Hercegovina po kojem su poznati i danas. Uostalom i čuvena bosanska kraljica Katarina, koja je uspjela da izbjegne iz domovine prilikom agresije vojske sultana El – Fatiha, je bila južnjakinja. Njen brat Ahmed-paša Hercegović Kosača je uspio da dosegne i do mjesta velikog vezira Osmanskog Carstva. Poslovična hercegovačka pronicljivost, mudrost, radišnost i odanost nisu mogli ostati nezapaženi ni od careva velikih imperija. Južnjačko sunce i mediteranski temperament su oblikovali čvrste, karakterne ljude sklone nekoj starinskoj časti i ponosu, te stvaralaštvu i kreativnošću. I takvo okruženje je moglo poroditi nemjerljivi broj velikana općekulturnog života, od kojih je naravno na prvom mjestu Aleksa Šantić.

U vihoru II. svjetskog rata, kada se stvarala moderna bosanskohercegovačka državnost, Hercegovci su dali nemjerljivi doprinos i u antifašističkoj borbi i u borbi za svoju bosanskohercegovačku državu. Uostalom i neke od elitnih jedinica Narodnooslobodilačke vojske su dolazile upravo iz Hercegovine. Dovoljno je samo spomenuti X. Hercegovačku proletersku udarnu brigadu, veterana bitaka na Neretvi i Sutjesci i dobitnika svih mogućih odlikovanja, iz koje je kasnije proizašla isto elitna XXIX. hercegovačka udarna divizija. Mostarska mati nikada nije žalila sinova koje će dati za ideale, slobodu i domovinu, makar joj crne čizme uvijek stajale nad glavom. Nakon oslobođenja, južnjački, hercegovački kadrovi su u velikoj mjeri zauzimali najbitnije pozicije u političkom, ekonomskom, društvenom, akademskom, sigurnosnom i kulturnom životu ne samo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, nego i jugoslavenske federacije uopće. Pa dvojica najuspješnijih premijera saveznih vlada SFRJ su bila Hercegovci: Džemal Bijedić (u periodu 1971. – 1977. god.) i Ante Marković (u periodu 1989. – 1991. god.), a sinonim za osobu sa najvećim erudicijskim znanjem i inteligencijom u ex-YU je bio Radoslav Dodig, isto Hercegovac.

Zanimljivo je da je Bosna i Hercegovina ekonomski najbolje u historiji stajala kada je faktički njenu vladu vodio isto jedan Hercegovac. Tada je Bosna i Hercegovina prvi, ali nažalost za sada, i jedini put bila u suficitu i privrednom bumu, i na nivou razvijenog europskog prosjeka. Taj južnjački kadar tadašnje Socijalističke Republike, je kasnije, kao neki Lord Sith, prešao na tamnu stranu sile. Hercegovački kadrovi, u prvom redu dr. Nijaz Duraković kao posljednji predsjednik SK BiH, su imali i značajnu ulogu u sprečavanju pokušaja promiloševićevskih snaga da korištenjem tzv. antibirokratske i jogurt revolucije zagospodare BiH u toku 1988. i 1989. god.

Nažalost, takva dugoljetna pozicija u kojoj su se hercegovački kadrovi nalazili na vitalnim pozicijama se naglo mijenja sa tzv. višestranačjem i počinje proces polaganog uklanjanja Hercegovaca ili ljudi hercegovačkog porijekla sa niza državnih i drugih političkih funkcija. To što hercegovački kadrovi u Sarajevu, u većini slučajeva, sa smjenom vlasti krajem 1990. god. nisu poletili sa guranjem u prve džamijske safove ili na mindere skrivenih centara moći, niti postali redovni na džuma namazu u tri glavne sarajevske džamije ih je sigurno koštalo političkih i direktorskih funkcija, ali im je i sačuvalo obraz. Za vrijeme brutalne agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada su njeni neprijatelji išli sa ciljem istrebljenja i genocida, Hercegovina je ostavljena na ledini. Bitka za Hercegovinu i dolinu Neretve je ključna za opstanak Bosne i Hercegovine, samo što to izgleda mnogi tadašnji političari u Sarajevu nisu ni shvatali ni razumijevali. Iako su se nalazili između Scile i Haridbe, višestoljetna srčanost i mudrost koja se stoljećima taloži i prenosi u tim južnjačkim, vrelim suncem protkanim genima je učinila svoje, Hercegovci su učinili još jedno veliko djelo i u skoro abnormalnim uvjetima uspjeli odbraniti južne predjele naše domovine. Ali i u dejtonskoj BiH se nastavila stara praksa, i danas među liderima onih stranaka i pokreta sa sjedištem u Sarajevu više nema Hercegovaca. A to što su osobe iz Hercegovine ili hercegovačkog porijekla uglavnom izmještene iz stvarnih centara moći u Sarajevu je prilično nerazumljiva pozicija, kada se ima u vidu sljedeća činjenica. Udio Hercegovaca ili osoba hercegovačkog porijekla u sarajevskom kriminalnom miljeu je značajno niži u odnosu na udio ove regionalne populacije među Sarajlijama (koji su danas ustvari jedna velika mješavina ljudi koji su došli iz svih dijelova BiH, Sandžaka i Crne Gore). Obrnuto proporcionalno tome, udio Hercegovaca ili osoba hercegovačkog porijekla u akademskom i znanstvenom te poduzetničkom životu Sarajeva je značajno viši u odnosu na udio ove regionalne populacije među Sarajlijama. Pa zar samo ta činjenica ne navodi na pomisao da bi sarajevskoj političkoj eliti bila potrebna i određena veća doza „južnjačke utjehe“.