SINOVI ATLANTIDE
Autor: Marko Raguž
Pismo indijanskog poglavice predsjedniku SAD-a:
„Svaka svjetlucava borova iglica,
svako zrno pijeska na riječnom sprudu,
svaka izmaglica u mračnim šumama,
svako svjetlucanje i svaka buba,
sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda.
Mirisne trave su naše sestre.
Jelen, konj, veliki orao:
svi su oni naša braća.
Stjenoviti vrhovi, rosa u travi,
beskrajne prerije i čovjek:
svi pripadaju istoj porodici“.
Nedavno sam, čekajući Bus, posmatrao sljedeći prizor: penzioneru, dok je sa obje ruke preturao po kontejnerima, koji su poredani preko puta autobuskog stajališta, iz jakne zazvoni telefon. Hitno su ga zvali, jer mu kipi mlijeko na šporetu. Moglo se jasno razabrati šta je rekao. Odgovorio je: „isključi šporet, eto me dolazim čim završim jedan važan posao“. Hm !? Dakle, tamo se ponešto i korisno pronađe, ali ovdje ćemo govoriti o gomilama otpada pored kontejnera, u rijekama i morima.
Porijeklo plastike je novijeg datuma. Ona u životu čovjeka nije bila zastupljena u vremenima kada je čovjek koristio prirodne materijale, i kada je u svakom smislu živio u harmoniji sa Prirodom i Univerzumom. Baš kao i turbo folk u kulturi – plastika je nus pojava modernog svijeta. To je onaj svijet koji je potpuno polegao po mehanizmima kapitalističkog sistema, i koji sve podređuje isplativosti i komercijalnim stranama. Baš kao i turbo folk u duhovnoj sferi čovjeka, plastika je potpuno preplavila sve društvene sfere. Dovoljno je posjetiti jednu gradsku deponiju – u kojoj je koncentrirana sva djelatnost čovjeka, i u kojoj je prisutan sitem života modernog čovjeka u savremnim gradovima. Deponije su jedno naličje društva. Ono što dominira na tim deponijama je guma i plastika. Često se iznad deponija diže jedan gusti dim, jer čovjek spaljuje deponije, ali svejedno ne može da potpuno uništi tragove svoga djelovanja. Mi znamo da plastika treba hiljadu godina da se organski rastvori. Ona je zapravo neuništiva – baš kao i ljudska glupost, baš kao turbo folk kulture čovjeka. Barem je sigurno to da se plastika pojavljuje tamo gdje je čovjek, pa tako mora biti prisutna kako u čovjekovoj stvarnosti tako i u njezinoj umjetničkoj refleksiji. Plastika je proizvod čovjeka, ona njemu služi kako bi mu život bio praktičniji i komercijalniji. Dakle, njeno je postojanje nužno, svaka želja da je ne bude jeste jedna utopijska želja – a samim time pretjerano kritikovanje je suvišno. Sasvim jasno, ovaj svijet je prepun nevladinih organizacija koje se bave ekologijom, koje bezuspješno upozoravaju na štetnost plastičnih tvari, što je samo jedan od brojnih zagađivača prirode. Plastika je banalna u poređenju sa atomskim centralama i tome slično. Međutim, ovdje želim govoriti o relaciji između plastike u društvu i plastike u umjetnosti. Kada razmišljam o ovoj temi uvijek se sjetim pjesama Ramba Amadeusa – „Turbo folk“ i „Plastik fantastik“. Plastika bi se mogla definisati na sličan način na koji je Rambo definisao turbo folk. Nije zgorega sada navesti tu definiciju (a radi se, dakle, o pjesmi „Turbo folk“): „Folk je narod, turbo je sistem ubrizgavanja goriva pod pritiskom u cilindar motora sa unutrašnjim sagorijevanjem. Turbo folk je gorenje naroda. Svako pospješivanje tog sagorijevanja je turbo folk. Razbuktavanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Muzika je miljenica svih muza, harmonija svih umjetnosti. Turbo folk nije muzika, turbo folk je miljenica masa, kakofonija svih ukusa i mirisa. Ja sam joj dao ime“. Turbo folk je preplavio društvo baš kao i plastika. U oba slučaja se radi o silikonima, o vještačkim derivatima modernog svijeta. Ako je riječ o plastici u umjetnosti onda je dovoljno otići na neki sajam knjige i pažljivo pogledati kakve su tu knjige izložene. Naravno da je dovoljno to učiniti na primjeru samo jednog stola, jer je i na ostalim otprilike onako kako je i na tom. Naša zapažanja bi se mogla svesti na sljedeće: u hrpi šarenih knjiga plastificiranih korica (obično sa nekim bombastičnim naslovima i sadržajem koji se može zasigurno do u detalje pročitati sa ilustracija na koricama), naći će se pokoji vrijedan pisac ili filozof. Od plastike se u savremenom svijetu i štampaju knjige – njihove korice sa šarenim i bombastičnim naslovima su od plastike. To će kazati da je vrijedna književnost progutana i zatrpana hrpom naslova trivijalne literature, odnosno onim što bi se moglo nazvati plastikom u umjetnosti. A to je sve iz razloga jer je jeftinije štampati knjige sa plastificiranim koricama. Sve je podređeno tržištu i logici kapitala. Čovjek koji je malo bolje upoznao ovaj svijet sa žaljenjem može konstatovati da je novac zapravo na planeti Zemlji temeljna kategorija, odnosno da je novac sve. Ne postoji ništa što se ne može izmjeriti i izvagati novcem, što ne može naći svoj ekvivalent u određenom broju novčanica. Mi znamo da su mogućnosti novca ograničene, jer novac ne vrijedi u hladnom i beskrajnom Univerzumu – on u njegove dubine ne može doprijeti i on tamo nema značaja. Novac ima značaja samo u ljudskoj organizaciji života – odnosno samo dotle dokle doseže uticaj ljudske vrste. A gdje dominira novac, tu buja i plastika i turbo folk. Nije toliko neophodno govoriti o plastici u umjetnosti, odnosno o plastici u književnosti, jer tu odavno nema profita, iz te branše je iscurio novac, a tamo gdje nema novca, to je savremenom kapitalističkom poretku nešto potpuno nebitno. Nekada je književnost bila glavna umjetnost i knjiga je bila najmoćniji medij. Zbog toga su klasični pisci tako cijenjeni. A uzgred budi rečeno, iz njihove djelatnosti se mogla izbiti i poneka novčanica. Danas je sasvim suprotno. Književnost se iz biblioteka preselila u laptope i na plastične monitore, na razne virtualne portale i društvene mreže, i tamo je izložena ignoriranju i činjenici da svega šest ljudi obrati pažnju na novovjekovnu i savremenu književnost, koja se preselila u virtuelni svijet plastike. Možda je to jedna tranzitna faza i možda će književnost u budućnosti pronaći načine da se obnovi i da vrati stari sjaj i slavu – mi to ne znamo. Mi ne znamo u kojem će se pravcu ti procesi kretati. Ono što sada možemo zapaziti je to da je umjetnost potpuno progutana plastikom i da je ona zapravo na izdisaju. Sajmovi knjiga koji se u našem gradu organiziraju jednom godišnje su jedan dobar primjer na kojem se može suvislo raspraviti o ulozi literature u savremenom svijetu. Ti sajmovi imaju određenog odjeka u društvu, nešto se novca oko literature vrti. Međutim, sasvim pouzdano se može kazati da vrijedna literatura tu ima ulogu jedne etikete, jedne iluzije da je literatura važna i čitana. Zapravo se radi o tome da literarni turbo folk koristi vrijednu literaturu kako bi se prikačio na književnu kompoziciju. Na kompozicije što voze kroz pejzaže poezije i proze – kako glase stihovi splitskog benda TBF. Naravno da je to tako, jer ljudi više čitaju, pa tako i kupuju (a to je najvažnije) trivijalnu literaturu. A čak su izdanja naslova iz svjetske književnosti prilagođena upravo tome. Ona su opremljena bogato kako bi im cijena bila ogromna, kako bi ih stoga mogli kupovati jedino ljudi koji imaju novca. (Ovim se ne osporavaju brojne prednosti sajmova knjige, već je to samo posljedica toga što živimo u svijetu plastike, u poplavi turbo folka). Suprotnost sajmu knjige bi bio recimo buvljak. Na buvljaku su sve knjige ofucane i stare obično dvadeset, a ponekad i pedeset godina, one su razbacane po najlonima i dekama pruženim po zemlji. Međutim, tu su najčešće sve sami klasici. Na njima se nekad može vidjeti mali tranzistor, preko kojeg trgovac sluša turbo folk muziku, ili na masnom papiru polu-pojedena pita ili piletina… Trgovac na buvljaku cijenu knjige određuje prema njenoj debljini ili prema količini knjiga koje je neko namjerio kupiti, a ta cijena se kreće od jedne ili dvije, pa do najviše pet maraka. Zar to nije jedan veliki apsurd? Sama činjenica da se portreti pisaca stavljaju na novčanice želi posvjedočiti o tome da pisac ima bitnu ulogu u društvu. Međutim, sa istim tim novčanicama se njihova djela na blatnjavim buvljacima prodaju u bescijenje. Mislim da u biti i nema velike razlike između knjiga na sajmu i na buvljaku. U oba slučaja je literatura podređena tržištu – odnosno činjenici da je iz te branše iscurio novac. A tamo gdje nema novca, gospodari neba i zemlje se ne upliću – to je prostor koji je izvan njihovog interesa. U svim sferama društva se plastika proširila i preuzela svoju štetnu dominaciju – bilo da je riječ o umjetnosti, bilo da je riječ o plastičnim kantama koje se kotrljaju na slapovima Miljacke, u danima prelaska iz zime u proljeće, kada je voda prljava i nabujala. Te plastične kante i lopte se tako spokojno okreću i poskakuju na nemirnoj vodi. Postoje razne nevladine organizacije koje izbijaju profit iz kritike duhovne ekologije. Njihove aktivnosti daju rezultate, ali svi zajedno možemo i moramo više. Međutim, čovjek mora konstatovati neke činjenice prije nego što i sam završi na nekoj deponiji – na smetljištu povijesti. Tamo gdje završavaju sve ideje. A sudbina ideja je žalosna – one su progutane mrakom magacina i zatrpane su plastikom na deponijama velikih gradova. Sasvim je očigledno da čovjekova sposobnost da razmišlja i da unosi jedan poredak i sistem u društvo ne donosi neke rezultate. Sve nas očekuju deponije i groblja – sve naše težnje i nastojanja su osuđena da potonu u tamu i anonimnost. Samo ostaje nada da je ta hladna tama vasione možda samo jedna iluzija. Možda nas očekuje jedan Svijet ideja, kao jedno svjetlo na kraju tunela Univerzuma kojima cirkuliraju ideje – koje su naselile i naš Svijet. A misli struje neosporno Univerzumom. Taj Univerzum je čist, jer čovjek nije dosegao tako daleko da ga kontaminira plastikom i turbo folkom. Tamo u dubinama Univerzuma nema treštanja narodne muzike. Da li je žalosno što živimo u svijetu plastike? Može li se svijet osloboditi plastike, može li se u Svijetu uspostaviti neki bolji poredak i hijerarhija vrijednosti? Ne može. To je savim očigledno. Zašto ne može? ZATO ŠTO ĆE SE SVAKI TAKAV POKUŠAJ PRETVORITI U PLASTIKU.
Foto i tekst: Marko Raguž
Trebević: Raj koji moramo sačuvati
