Što prije shvatimo gdje smo, prije ćemo se odbiti o dno i početi plivati ka površini
Na korak do dna
To što su nas drugi ubijali, mučili, silovali, progonili… ništa je u usporedbi s onim što smo sami sebi učinili: dopustili smo sebi da izgubimo dostojanstvo. Znate li šta je to? To je jedna od samo nekoliko stvari koje se ne mogu kupiti novcem; nema ih puno: vrijeme, zdravlje, karakter, moral, zadovoljstvo, sreća, unutarnji mir, integritet, ljubav, maniri, poštovanje, povjerenje, strpljivost, otmjenost, zdrav razum… U najkraćem, to je ono što čini identitet.
Nacionalna prsa
Volio bih da mogu uprijeti prstom makar u bilo šta, pravilo, uredbu, zakon, član ustava… osobu, čovjeka, političara… koji na bilo koji način pobijaju gornju tvrdnju, ali, nažalost, ne mogu. Činjenica da je „povelja o ljudskim pravima“ doslovno ugrađena u takozvani Ustav BiH malo znači kad se čovjek doista suoči sa činjenicama: bošnjačka bosanska politika u 21. stoljeću je samoinducirani historijski pobačaj, kolektivna psihološka trauma i kompleks niže vrijednosti s kojima ćemo morati naučiti živjeti ili ćemo izumrijeti.
Uzroka, razloga i povoda je nenabrojivo mnoštvo i siguran sam da će se njima u nekoj doglednoj budućnosti baviti neki dokoni historičari, politolozi, sociolozi i teoretičari naknadne pameti koji su sve ovo posmatrali sa i iz sigurne distance svojih akademskih i drugih fotelja, svejednako kao što sam siguran da će nam se, ako nas ne budu proklinjali, silno čuditi kako smo mogli biti tako malodušni, kratkovidi i glupi. Kakogod, ovo je prvi put da za vlastite propuste i promašaje ne možemo kriviti nikoga drugog osim sebe. Čak ni ove glupave i pohlepne oportuniste kojima komplimentiramo nazivajući ih političarima, jer mi smo ih izabrali, glasajući za njih ili uopće ne glasajući (ali, opet za njih). No, i to je nešto. „To“ gdje smo sad samo je na korak do dna i što prije shvatimo gdje smo, šta smo i kako smo… prije ćemo se odbiti o dno i početi plivati ka površini.
Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci, definitivno nisu politički narod, nemaju svijest o sebi kao političkoj, historijskoj, pa čak ni kao o sociološkoj činjenici i to neće promijeniti ni pojedinačno ni kolektivno busanje u razdrljena nacionalna prsa, drečanje “ja i narod” i lamentiranje o historijskoj nepravdi i međunarodnoj zavjeri i nenaklonjenosti i nedobronamjernosti svijeta, a to će, naravno, činiti oni koje smo izabrali da nas svuku na dno; po tome ćete ih, ako ih dosad niste znali, prepoznati. A njih neće biti mnogo. Više će biti onih koji će uletjeti sa strane i početi “cipelariti” prve i to su oni za koje nema pristojnog naziva jer im nijedan drugi naziv osim kolokvijalnih ne pristaje, a poznati su kao cipelari, hulje, miševi, uhljupi i lešinari. Još više, vjerovatno najviše će biti onih koji će prvima okrenuti leđa, oprati ruke od njih i povući se u neku sjenu iskreno se nadajući da ima mjesta na kome ih neće tražiti anamoon da dođe po svoje!
Činjenica da je „povelja o ljudskim pravima“ doslovno ugrađena u takozvani Ustav BiH malo znači
Jedini dobar potez, a po njemu ćete prepoznati dobronamjerne, koji će od sviju tražiti da se “spusti lopta”, da se okrene ne budućnosti, nego sadašnjosti, da shvatimo i prihvatimo ko smo, šta smo, koliko nas ima, jesmo li uopće i kome to važni i značajni za opstanak bilo čega, koliko smo i kome bitni, da se pogleda od čega i kako se živi i da se učini sve što je moguće da se ljudima vrati ljudsko dostojanstvo! Njih ćete, ako ni po čemu drugom, prepoznati po tome što vam se neće sviđati ni oni osobno, ni ono što će tražiti od vas, a ni ono što će raditi… nastojeći zamijeniti jad i bijedu za početak, kakvim-takvim samopoštovanjem, a potom i dostojanstvom.
Samopoštovanje, samopouzdanje ili vjera u sebe enciklopedijski podrazumijeva dojam o samome sebi, a odnosi se na zdravorazumsku, neostrašćenu, kolikogod je moguće nepristrasnu ocjenu vlastitih sposobnosti, kompetentnosti, potrebnih i dovoljnih znanja i iskustava, reakcija u određenim situacijama i sličnim događanjima iz perspektive prošlosti i vlastite percepcije. Samopoštovanje je, osim toga, moralno-politička kategorija koja, naprimjer, pojedincu daje osjećaj da se u određenoj situaciji osjeća “u pravu” odnosno da se založi ili bori za svoj stav ili ostvarenje svojega prava. Kako samopoštovanje ovisi o brojnim izvanjskim činiocima, od emocija, preko umora, do straha, čega je ovdje, nedvojbeno, previše, treba povesti računa da ni u samopoštovanju ne pređemo granicu jer se takvo može razviti u umišljenost – a to već imamo – i izazvati opću odbojnost.
Dostojanstvo (lat. dignitas) ima više dimenzija i domena pokazanja od filozofskog preko pravnog do vjerskog, a načelno je izraz koji se koristi u domenu etike, morala i političkih rasprava u smislu prava na poštovanje i etički odnos od rođenja. Jedno je od temeljnih pitanja filozofske antropologije, te kako ovaj koncept ima značajan utjecaj na ishode pojedinih etičkih rasprava. Pojam ljudskog dostojanstva posebno se odnosi na sve što razlikuje čovjeka od svih ostalih organizama. Osim toga, dostojanstvo je duhovni osjećaj ili društveno stanje koje podrazumijeva vrline poput smisla za ispravno i lijepo.
Pojam dostojanstva je, dakako, neuporedivo složeniji nego što je to ovdje moguće pokazati. Jedino što je složenije od njega je vraćanje izgubljenog dostojanstva. Teorijski model dostojanstva sastoji se od četiri komponente: dostojanstvo po rođenju ili dostojanstvo ljudskosti, moralno dostojanstvo, dostojanstvo identiteta i dostojanstvo po zasluzi i, uspostavlja se tačno ovim redom. Općeljudsko dostojanstvo je univerzalna stvar pripadajuća svim ljudskim bićima, ne treba je ničim zaslužiti i pripada im po rođenju sve dok su živi.
Politički narod
Moralno dostojanstvo rezultat je djela; vrlo je osjetljiva kategorija o kojoj treba voditi računa u svakom trenutku života jer se vrlo lahko gubi i nikako ne reuspostavlja. Ova vrsta dostojanstva blisko je povezana s idejom o uzvišenosti karaktera i dostojanstvom kao vrlinom napose. Dostojanstvo identiteta povezuje se s pojmom integriteta i, u mnogim slučajevima, iako ne uvijek, ovisi o autopercepciji. Ova “vrsta” dostojanstva je promjenjiva kategorija i ovisi o drugim ljudskim bićima te promjenama kod samog subjekta. Dostojanstvo po zasluzi je najbezvrjednija kategorija jer se odnosi na socijalni položaj i formalnu poziciju te je, stoga, stalno promjenjiva veličina ne vrijedna pažnje.
U svijetu, društvu i sistemu limitiranih, da ne kažem dokinutih i gotovo nepostojećih kriterija i vrijednosti, u kojemu materijalno stanje i fizički izgled predstavljaju osnov, cilj i svrhu postojanja većine ljudskih bića sa vrlo raznovrsnom ponudom nadohvat ruke svega i svačega čemu je teško odoljeti, osjećaj samopoštovanja je korijen pravila na kojemu treba temeljiti i sadašnjost, a kamoli budućnost: dostojanstvo pojedinca i zajednice je jedini kriterijalni osnov i jedino doista neotuđivo ljudsko pravo. Samo dostojanstveni pojedinci čine dostojanstvenu zajednicu, dostojanstvena zajednica preduvjet je za pojavu političkog naroda, a politički narod nije moguć bez pojedinačne i kolektivne katarze.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA
m.avaz.ba
