Na današnji dan prije 31 godinu otvorene su 14. ZOI Sarajevo ‘84: Olimpijski duh bio je na izdisaju

Danas je sedmi dan drugog mjeseca u godini. Na današnji dan prošle godine Sarajevo je gorjelo. Nije to bilo zbog obilježavanja 30. godišnjice održavanja 14. zimskih olimpijskih igara i sjećanja na svečano otvaranje, kada je na Olimpijskom stadionu Koševo Sanda Dubravčić zapalila olimpijski plamen, već zbog dubokog nezadovoljstva naroda.

PIŠE: Branko MAJSTOROVIĆ – Oslobođenje

Nekada smo živjeli olimpijsku bajku, ali kako u bajke više ni djeca ne vjeruju, ovu 31. godišnjicu obilježiće po službenoj dužnosti u Olimpijskom komitetu Bosne i Hercegovine, a nadamo se da neće biti prošlogodišnjih plamenova. Okupiće se danas, bez obzira na vremenske prilike ili neprilike, zvaničnici i pričaće istu priču kao i prošle, kao i pretprošle, kao i niz godina prije toga. Spominjaće se olimpijski duh i još mnogo lijepih stvari. No, šta je od tog olimpijskog duha u Sarajevu ostalo i šta to uopšte olimpijski duh u ovom trenutku može značiti.

Obilježavanje godišnjice

Činjenica je da će obilježavanje ove godišnjice biti znatno skromnije nego prošle. Ipak je ona bila okrugla, tri decenije nije malo. Prošle godine su se i u Olimpijskom komitetu daleko bolje pripremali. Pokrenut je projekat Olimpijska porodica: Slavimo olimpizam. Na led u Zetri dovedeni su olimpijski pobjednici, čuveni britanski klizački plesni par Jayne Torvil i Christoper Dean. Sve je trebalo izgledati lijepo kao prije 30 godina, ali nije. Koliko god se trudili da se vrati stari sjaj, patina je pala po svemu. Teško se otrgnuti tom utisku, nemoguće je obnoviti.

Beba rođena u našem gradu na današnji dan prije 31 godinu, kada su počele Igre, sada je čovjek, ili žena, na pragu srednjih godina. Većina dijeli sudbinu desetine hiljada nezaposlenih širom zemlje. Žive još sa roditeljima, ako su imali sreću da požive, i dobijaju od njih džeparac da mogu sa rajom sjesti na kafu i kupiti kutiju cigara. Ako su kakve sreće pa negdje salete poslić na crno, bude i za piće i za nove farmerke ili tene. Budućnost nimalo ružičasta, ali je važno da se zdravo. Bolje je marke ostaviti u kafiću, nego kod doktora, razmišljaju mnogi. Jer, zna se, kod njih nema ništa džaba iako se ima socijalno.

Vratimo se ipak na ono što bi trebalo da znači olimpijski duh. Za vrijeme održavanja Igara, pa i danima prije i poslije njih, taj olimpijski duh je naprosto lebdio nad Sarajevom, gotovo da je bio materijalan, da se mogao udahnuti i dodirnuti. Živjelo se kao u transu. Čak je i metar snijega koji je pao tu noć nakon otvaranja hvatan nekim čudom u dodiru sa tlom i sve je već sutradan funkcionisalo besprijekorno. Družilo se, šetalo, uživalo zajedno sa mnogim stranim, slavnim gostima. Zahvaljujući olimpijskom duhu, svi su trljali ruke.

Olimpijski duh je zatim preseljen u Olimpijski muzej, tamo je trebao da bude uhvaćen i čuvan baš kao u Aladinovoj čarobnoj lampi. U lijepom zdanju na atraktivnoj lokaciji, lijepo su uređene prostorije, a brojni eksponati podsjećali su na sve ono što se događalo u pripremama Igara, jer Muzej je otvoren već 8. februara 1984, a zatim i za vrijeme najveće i najbolje organizovane smotre zimskog sporta do tada. Tako ju je nazvao Juan Antonio Samaran, tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK), doživotni prijatelj Sarajeva i na tome smo mu uvijek bili izuzetno zahvalni. Tu su se organizovale i izložbe slavnih umjetnika, od Ivana Meštrovića do Mersada Berbera. Bilo je i više od 300 drugih programa smještenih u historijski kratkih osam godina. Taj olimpijski duh živio je tu sve do 27. aprila 1992.  godine, kada je uništen, spaljen, razoren…

Više tu nije bilo olimpizma, ali je postalo mjesto sastajališta duhova i drugih sumnjivih tipova. Sada je bar taj objekat zaštićen od propadanja i čeka obnovu. Olimpijski muzej otvoren je u međuvremenu u Zetri 2004. godine. Ali, uz dužno poštovanje prema velikim naporima svih zaposlenih, sa direktorom Edom Numankadićem na čelu, čiji izuzetan rad ne želimo nijednog trenutka da osporimo, nije to to. Jednostavno, sam taj moderan prostor ne daje utisak veličine toplih, lijepih trenutaka ZOI-ja 1984. u Sarajevu. Sve dok se Muzej ne vrati u prvobitni dom, nedostajaće dobrog, starog olimpijskog duha. Prošle godine je došla lijepa vijest da će Francuska misija, Evropska unija i Međunarodni olimpijski komitet podržati obnovu uništene zgrade Olimpijskog muzeja. Nadamo se da će se i to skoro dogoditi.

Materijalno povezivanje

Olimpijski duh mora ipak biti povezan sa nečim materijalnim, sa onim stvarima i mjestima koja će nas intenzivno podsjećati na događanja od prije tri decenije, a onima koji u to vrijeme nisu bili ni rođeni da dočaraju veličinu događaja. Tehnički najzahtjevniji i najskuplji objekti koji su bili izgrađeni za 14. ZOI-ju su bob-staza na Trebeviću i skakaonice na Malom polju na Igmanu. Bili su nam razlog za ponos, sada su nam razlog za tugu. Tu se olimpijski duh sigurno neće osjetiti niti skoro vratiti.

Oba objekta doživjela su istu sudbinu. Za vrijeme nesretnog rata s početka devedesetih u BiH devastirani su. Bob-staza se nalazila sa samoj liniji borbenih dejstava, a poslužila je, pogotovo njen ciljni dio, kao idealan zaklon srpskim vojnicima. Zašto graditi posebne bunkere kada je dovoljno samo proštemati puškarnicu u zidu staze i natkriti. Ali, nisu samo vojnici krivi za uništavanje. Nakon prestanka ratnih događanja, opljačkano je i razneseno sve što se moglo opljačkati, izvaditi, prodati u otpad kao sekundarna sirovina. Zbog zarade od nekoliko hiljada maraka, nanesena je višemilionska šteta. Šta te briga za olimpizam i olimpijski duh kada nemaš za hljeb. Kada krče crijeva i marka je kao milion.

I skakaonice su imale tu nesreću da preko njih protutnji najsnažniji ratni vihor. Doduše, one nisu mogle poslužiti kao bunkeri, niti je bilo lako srušiti njihove lukove, ali su i one imale nesreću da budu opljačkane i sva prateća oprema uništena. Sada kada su gradovi Sarajevo i Istočno Sarajevo dobili organizaciju Evropskog omladinskog olimpijskog festivala (EYOF) 2017. godine, skijaških skokova neće biti na njihovom programu. Neukima se protura priča da su skakaonice zastarjele. Kao da može zastarjeti ugao pod kojim se skakač odražava sa mosta skakaonice i visine kojom leti iznad nagiba doskočišta. Kao da je nešto mijenjano od ZOI-ja na skakaonicama u Innsbrucku? Njihovo obnavljanje bilo bi preskupo, baš kao i bob-staze, tako da će povratak olimpijskog duha morati sačekati neka bolja vremena, ako uopšte dođu.

Kada se već nema dovoljno para za njihovu obnovu, a i ekonomska isplativost takvog ulaganja je upitna, mogli bi se bar konzervirati, pa u okviru neke turističke ponude organizovati posjetu bivšim olimpijskim borilištima. I to je nešto. Ako ništa drugo, vazduh je na Trebeviću i Igmanu daleko čišći nego u gradu, što je dobra ponuda za početak. Posjeta bob-stazi će sigurno biti daleko veća kada se ponovo izgradi trebevićka žičara, nekada jedan od simbola Sarajeva. Ideja odavno postoji, dobili smo prije nekoliko godina čak i nekakvu rashodovanu mašineriju i korpe iz Švajcarske i – vidjeli da nije za upotrebu. Bar su tako procijenili stručnjaci, tj. da ne odgovaraju našim uslovima. Kao da je brdo kod nas drugačije nego tamo negdje u Alpama. Ali, moramo vjerovati na riječ, nismo stručnjaci, tako da je i izgradnja žičare i dalje samo u planu.

Prije desetak i nešto godina, nekako u zanosu obnove poslije rata, naveliko se pričalo o novoj modernoj žičari, čiji je start trebao biti tamo negdje oko Vrela Bosne, ili Stojčevca, nisu se baš odmah mogli usuglasiti, a cilj na Igmanu. Urađena je i studija izvodivosti, gledali smo tada lijepe skice elegantnih korpi na jednoj žici i maštali kako ćemo brzo do planinskog vazduha, umjesto da se vozikamo automobilom preko Hadžića ili Krupca. Nazirao se svježi olimpijski duh, ali, po običaju, obećanje ludom radovanje. Ne sjećamo se više ni da je neko taj projekat odavno spomenuo. Dolazi nova vlast, nova obećanja – neispunjena.

Nedostatak leda

Spomenuli smo da smo organizatori EYOF-a 2017. Na toj smotri evropske mladosti biće sigurno organizovana takmičenja u hokeju na ledu, umjetničkom i brzom klizanju. Ove godine na EYOF-u u Austriji i Lihtenštajnu nismo imali predstavnika u tim sportovima. Bili su tamo samo skijaši, alpski i nordijski, te biatlonci. Akipa mala, ali red je da se domaćin narednog, 13. EYOF-a tamo pojavi. Sigurno je da ćemo i na narednom Festivalu imati predstavnike u tim sportovima, u onim što se događaju na ledenim plohama još je neizvjesno. Ove godine je ledena ploha u Zetri u funkciji cijela dva mjeseca. Možda bude i koji dan duže, ali šta mogu uraditi sportisti na svom usavršavanju za tako kratko vrijeme, moleći za termine između klizanja rekreativaca. Neka kaže onima koji o tome odlučuju Bibija Kerla kakve je ona imala uslove za rad u brzom klizanju pred ZOI ‘84.

Ponosi se Sarajevo i time što će se od 20. do 22. februara, nekoliko dana prije zvanično najavljenog kraja sezone klizanja u Zetri, održati impozantno takmičenje u umjetničkom klizanju Sarajevo Open 2015. na kojem je nastup najavilo čak 140 takmičara iz 11 zemalja. Moglo bi se reći da je i to nastavak nekog olimpijskog duha, ali da se pita naše zvaničnike na svim nivoima koji iole odlučuju o finansiranju sporta, taj duh bi davno izdahnuo. Iz Saveza klizačkih sportova BiH su se požalili da je samo 15-ak dana prije početka takmičenja na njihov dopis za sufinansiranje, poslan na 54 adrese, stigao samo jedan pozitivan odgovor. Treba li uopšte reći da nijedan nije od državnih organa nijednog nivoa, od općinskog do državnog.

Zato se treba pobrinuti da se već naredne sezone osigura dovoljan broj dana ledene površine u Zetri, i to će biti nešto. Postoji i projekat Hokejaškog saveza BiH o izgradnji montažne dvorane u nekadašnjoj kasarni “Safet Zajko” u Halilovićima. Urađene su sve moguće pripreme, još da im odobre kredite i situacija sa ledom u glavnom gradu biće mnogo povoljnija. Vodila se do prije tri godine i bitka za povratak ledene dvorane u Skenderiji u prvobitnu namjenu. Trebala je ponovo postati u pravom smislu dvorana za sportove na ledu, ali je snježna mećava 11. i 12. februara 2012. prekinula sve rasprave. Srušio se krov. Nema dvorane, nema nesporazuma, nema ni olimpijskog duha.

Takmičenja će biti

Najlakše će u pripremama za EYOF biti dovesti u vozno stanje skijaške staze, one alpske i one nordijske na Bjelašnici, Jahorini i Igmanu. Treba doduše osigurati sigurno snabdijevanje vodom i energijom za snježne topove kako ne bismo gledali u nebo pred početak takmičenja hoće li biti snijega, već na vrijeme zasniježiti staze. Doduše i za to trebaju sredstva, ali dolaze obećanja da će to biti riješeno. Jeste da osiguravanje sredstava za ovu značajnu manifestaciju za sada ne ide po planu, ali kada se formira nova vlast, nadamo se uskoro, neće ona dozvoliti da se brukamo i otkažemo takmičenje.

Mogućnost da se otkaže takmičenje neće dozvoliti ni vlasnici brojnih privatnih hotela, motela, hostela i pansiona izgrađenih u posljednje vrijeme. Neće biti u interesu ni političkoj i financijskoj eliti koja je pokupovala silne apartmane izgrađene nad Babinim dolom na Bjelašnici, koji su zauvijek unakazili panoramu nekada olimpijske ljepotice. Kada su ih kupovali mnogi su računali da će bar dio sredstava povratiti izdavanjem u toku sezone. Ali, kako je posljednjih godina snijega sve manje, i očekivana zarada je sve manja. No, to je njihov problem, da ne pišemo sada o tome. Važno je da smještajnih kapaciteta neće nedostajati. Za vrijeme održavanja 14. ZOI-ja bilo ih je daleko manje, pa su brojne Sarajlije, ali i žitelji okolnih mjesta spavali kod rodbine i izdavali svoje stanove olimpijskim gostima. Sada će biti mnogo manja prilika za takvu vrstu dodatne djelatnosti.

Ovih dana su gradonačelnici Sarajeva i Istočnog Sarajeva Ivo Komšić i Nenad Samardžija donijeli iz Montafona zastavu mlađeg brata Zimskih olimpijskih igara, Evropskog omladinskog olimpijskog festivala. Ona će biti izložena u Istočnom Sarajevu, zatim na Palama, a onda će se uputiti na turneju po sarajevskim gradskim općinama, a glavna ceremonije biće u Olimpijskoj dvorani “Juan Antonio Samarach” – Zetra, onom istom mjestu u kojem se prije 31 godinu održalo svečano zatvaranje 14. ZOI-ja ‘84. Biće to lagani dašak najave povratka olimpijskog duha u Sarajevo i na olimpijske planine. Do njegovog konačnog dolaska trebaće uložiti puno više truda i promijeniti način razmišljanja u glavama ljudi. Samim izbacivanjem parola prigodom nekih svečanosti to sigurno nećemo uraditi.