Nakon neuspjeha u kvalifikacijama za EuroBasket, Damir Mulaomerović je podnio ostavku na mjesto selektora košarkaške reprezentacije BiH, a zašto je to uradio dao je odgovor u opširnom intervjuu za Jutarnji list.
”Pokušavam razumjeti što se sve događalo, pogotovo izvan terena, shvatiti taj medijski linč, hajku, međutim, ne mogu. Nije mi to jasno. Što se tiče terena, na kraju smo pobjedom kod Švedske pokazali timski duh, odigrali fantastičnu utakmicu, usprkos dvije katastrofalne povrede, Buzin lom noge, pukla mu je tibia, te Gordićevu povredu u posljednjoj minuti kad je slomio ruku”, govori sada već bivši selektor Zmajeva i nastavlja:
”Sav taj folklor doista ne mogu razumjeti. Čak i dok smo bili na plus devet, imali smo negativnu energiju s tribina, vrijeđanje. Igračima nije bilo lako, vidjeli su i znali što se događa, pokušali su odigrati i zbog mene, a osjećam se ponosno što smo pobijedili. To nije bilo dovoljno, rezultatski smo dva puta dobili Švedsku, dva puta izgubili od Rusa, a i dalje mislim da smo – da smo bili pravi drugo poluvrijeme – u Tuzli mogli dobiti Rusiju. U Mejdanu je bila fantastična atmosfera, to je moj rodni grad, drago mi je zbog toga”.
Mulaomerović je poručio da bi dao ostavku i da je izboren EuroBasket.
”Nisu izgubili ni jednu utakmicu u pripremama. Dao sam ostavku – ponavljam, dao bih je i da smo prošli. Mene su vodili sportski motivi, vidjevši potencijal jednog Nurkića, Teletovića, Renfroea, Gordića, i nisam pretpostavljao da će se stvari ovako odvijati. Ubacio sam šest debitanata, svi oni nemaju ni 21 godinu, ali niko sada ne govori o tome. Ti klinci bit će kapital za budućnost, oni su narasli u ovome, u ovim traumama i medijskoj hajci. Svi zajedno ćemo od toga profitirati. Vidjeli su ti klinci o kakvoj se priči radi. Svako malo osvane neki naručeni tekst. A ti ljudi, ne navijaju oni za mene, nego za reprezentaciju, to mi nije jasno”.
Što se tu zbiva, možda velik sukob Tuzle i Sarajeva?
”Ne, ne mislim da je to, ja s tim nemam veze, ušao sam u trakavicu. Sada se zaboravlja da su svi odbili klupu, Marković recimo, velika trenerska imena. Ostali smo Bajić i ja, a ja sam izabran. Onda Adamović nije htio doći pa smo zvali Pašalića, klub mu je zabranio. Onda je Renfroe došao s povredom, potvrdilo se tek kad smo napravili pritisak s mogućom kaznom, pa je otkazao u posljednji tren. Nismo imali vremena za novog Amerikanca, trebaju dva mjeseca da se to sredi, da političke strukture to odobre. I ni jednog trenutka nisam kukao, stavio sam Gegića, Zahiragića, Gajić je zabio ta dva penala u Stockholmu na kraju. Oni su htjeli biti tu. Složio bih se. Vidio sam jednog Vučevića u Crnoj Gori, koji je fantastičan profesionalac, Bojan Bogdanović lider je Hrvatske, Timofej Mozgov fantastičan je u Rusiji. Imam osjećaj da i da sam ostvario sve četiri pobjede u ovoj grupi, opet ne bi valjalo samo zato što sam to ja. Što god da sam napravio, ne bi bilo dobro. Bila mi je i čast i zadovoljstvo voditi reprezentaciju zemlje u kojoj sam se rodio, izaći u svom Mejdanu pred prijatelje i rodbinu, te se stvari ne mogu platiti novcem. Ko može uništiti moj ponos? Moji su motivi uvijek sportski, razloge za sve ostalo ne mogu shvatiti”.
