U nedoumici lijevo: 1914.,2014. – i tako dalje?
Stotinu godina koji nikako da prođu: Sa Prvim svjetskim ratom počela je naša sadašnjost. Međutim, kako dalje? Evropska politika Angele Merkel i kineski postupci u Pacifiku dopuštaju pomisao da se svaka istorija može ponoviti – pa i ona najstrašnija.
Piše: Jakob Augstein
Preveo: Ešref Zaimbegović
Sto godina: magiji ovoga broja ne možemo pobjeći. U svakom slučaju ne u ovoj godišnjici. Prije stotinu godina počela je istorija naše sadašnjosti. Mi stupamo u jednu drugu prošlost. Jednu koja nikako da prođe. Prvi svjetski rat i sve što se nakon toga dogodilo znači nam nešto drugo nego bitka na Düppelerskim rovovima: „Sve to je suviše blisko, suviše strašno“, napisao je upravo Gustav Seibt.
I još nije prošlo: Na Pacifiku Kinu vodi isto slijepilo koje je nekada uništilo Njemačku. A u Evropi dokazuju Nijemci da još uvijek nisu shvatili: kontinentom se ne može nekažnjeno dominirati. Niti oružjem niti gospodarstvom.
“Mi slavimo rat – jedinu higijenu svijeta – militarizam, patriotizam, uništavajuće akcije anarhista, lijepe ideje za koje se umire i ponižavanje žena. ”Tako glase poznati redovi iz manifesta italijanskih futurista iz 1909. godine. U međuvremenu dobro poznajemo put kamo ovo dionizijsko razmišljanje vodi. Znamo industriju smrti u rovovima Verduna i njemačkim logorima smrti. Štiti li nas ovo saznanje?
Jubilarna godina biće proslavljana u cijelom svijetu. Prije svega u Francuskoj, Belgiji i Velikoj Britaniji. Ali također u Australiji i Novom Zelandu. Novi SPIEGEL piše: “To će biti do sada najveći medijalni događaj 21. stoljeća.” Međutim odlučujuće pitanje glasi: Jesmo li drugačiji od ljudi iz 1914. godine. Nažalost, odgovor glasi: ne.
Australijski istoričar Christopher Clark u svojoj, s pravom slavnoj, knjizi o izbijanju Prvog svjetskog rata naziva aktere iz 1914. „našim savremenicima“. Oni su znali da se igraju vatrom a uprkos tomu pokušali su da trenutnu opasnost iskoriste za vlastite interese. Tako se danas ponašaju odgovorni u evro krizi. U Francuskoj, u Grčkoj, u Italiji, ali također u Njemačkoj.
Hoće li biti rat ako evro propadne?
Angela Merkel ne djeluje na prvi pogled baš kao inkarnacija Wilhelma II. Ali utisak vara. Kao nekada njemački car Merkel igra čak najrizičniju igru od svih. Niko ne može kroz evro toliko dobiti i tako puno izgubiti kao Nijemci a uprkos tomu uspjeh njemačke politike ovisi od nastupa jednog apsolutno nevjerovatnog događaja: naime da svi južnoevropljani iznenada budu kao Nijemci.
Sigurno da Merkel vjeruje da u evropskoj krizi ima pravo. I većina Nijemaca ima taj osjećaj. Ali taj osječaj da imaš pravo izazvao je najgora razaranja. Onaj očaravajući “augustovski događaj” koji je Nijemce kao opijene poveo u vlastitu propast bio je utoliko ljepši jer mu je prethodio duboki osjećaj da su u pravu. Već danas ima publicista i političara u Evropi i Njemačkoj koji bi slom evra pozdravili sa pravom avgustovskom radošću. Ako Merklova nastavi sa razbijanjem evropske ideje sigurno će se opet naći književnici koji će propast Evrope osjetiti kao “oslobođenje” kao što je nekad Thomas Mann opjevao početak Prvog svjetskog rata.
Znači li da će biti rata ako se evro raspadne? Htjeli bi smo odmah na ovo pitanje negativno odgovoriti. I odmah zastajemo. Što nam nevjerovatnije izgleda katastrofalni razvoj u budućnosti utoliko više se moramo sjećati prošlosti. Ne možemo se lako odvojiti od paralela: Rat koji je počeo 1914. izgledao je prije toga isto tako nemoguć i takođe nerazuman kako bi nam izgledao i danas.
Istorija se tjera u vlastito ponavljanje
Pravu reprizu evropske svjetske krize doživljavamo upravu u Istočnom i Južnokineskom moru. Kina je u ulozi koja je nekada bila kobna za Njemačku: internacionalni skorojević koji teži ka priznanju i misli da je okružen neprijateljima. A USA izgledaju kao nekada Velika Britanija: međunarodna velesila koja je prekoračila svoj zenit i koja će se možda iscrpiti u borbi sa novim protivnicima. Ne treba puno fantazije da bi se u uzdrmanom USA predsjedniku Obami vidio duh nesrećnog britanskog premijera Asquitha koji je u svoje vrijeme vodio duboko podjeljenu naciju koja svoju vodeću ulogu u svijetu više nije mogla niti htjela izvršavati.
„Kada podigneš borbene avione to je prilika za ljude da naprave ludost“, rekao je admiral van službe William Fallon, nekadašnji komandant američkih vojnih snaga na Pacifiku. Ovoga puta igra sa vatrom se odvija iznad Senkaku ostrva. Politika, koja ne vjeruje u slučajnost, djeluje neodgovorno.
Nepredvidivost je problem: Da je sve moglo biti drugačije istorija ne bi imala smisla. Šta bi se dogodilo sa Evropom i svijetom bez sarajevskog atentata sa kojim je prije sto godina započeo svjetski požar? Mi nismo oslobođeni takvih slučajnosti: šta će se desiti sa svijetom ako iznad dalekih ostrva pilot borbenog aviona izgubi živce? A šta će se desiti sa Evropom ako Italija odbaci teret njemačke sile?
Ko želi može budućnost posmatrati u tamnim bojama: kao pokrenuta od neke jezive mehanike istorija se tjera u svoje ponavljanje. A mi slutimo da nismo sigurni.
