Kultura

Murad Hofmann: Muslimani između Okcidenta i Orijenta

Predavanje održano u IRCICA-i u Istanbulu 9. maja 1998. godine

Ja sam Nijemac, i musliman. Može izgledati glupo od mene što sam ponosan što sam Nijemac – jesam li ja izabrao svoje roditelje? Ustvari, ja dugujem mnogo toga činjenici što sam odrastao u njemačkoj kulturi i s njemačkim jezikom: oboje su alatke za rješavanie problema, da tako kažem. Pa ipak, meni je uistinu veoma drago što sam musliman. Bilo bi također glupo za mene da se osjećam ponosnim što sam musliman – jesam li ja izabrao islam, ili, nisam li ja bio izabran od Allaha te’ala da se vratim u Njegovu vjeru? Konsekventno tome, ja se osjećam u muslimanskom svijetu kao kod svoje kuće. Ustvari, kad god nisam tamo, osjećam žal za Mekkom. Jesam li ja raspet između dvije kulture i dva načina ponašanja? Ima li nešto čudno vezano za zapadnog muslimana? Je li nemoguće biti okcidentalan po rođenju i odgoju i istovremeno biti musliman?

Ja mogu zanijekati sva ova pitanja: islam se od samog početka smatrao univerzalnom religijom, važećom za sva vremena i prostore. Zašto bi se inače poslanik Muhammed, mir neka je na njega, obraćao svim vlastodršcima Arabije, čak i prije osvajanja Mekke, pozivajući ih da prime islam? Zašto bi se prvi muslimani razasuli po svijetu kao dim iz zapaljene šume? To je bio početak globalizacije islama koja tek sada, u 20. i 21. stoljeću, postaje stvarnost.

Kada prisustvujem godišnjoj konferenciji egipatskog Visokog islamskog vijeća susrećem muslimane iz Japana, Ukrajine, Venecuele i Kolumbije, Kanade i Argentine, Koreje i Finske, Švedske i Južne Afrike. Kulturni pluralizam je takav da sam jednom nabrojao četrdeset sedam različitih kapa, odnosno četrdeset sedam različitih načina na koje su muškarci pokrivali svoje glave. Ove nacije se nikad ne smatraju islamskim zemljama. Ali, da li je Iran ikad smatran potencijalno islamskom zemljom prije nego li je postao muslimanski, ili Afganistan, ili Turska, ili Maroko, ili Indija? Ako su one mogle postati muslimanskim zemljama nakon što su stoljećima bile kršćanske ili hinduske ili zoroastrejske, zašto to jednog dana ne bi mogla Danska ili Portugal? Da, naš Poslanik je bio Arapin iz hašimijskog klana plemena Kurejš, i Kur’an je formuliran u dijalektu tog regiona. All to ne znači da je Allah arabofon ili da je, da bi neko postao stvarni musliman, nužno da postane hidžaski beduin iz 7. stoljeća.

Islam i Okcident nisu nespojivi kao takvi. All odnos između njih nije ni jednostavan ni lahak. Ustvari, neki moji prijatelji muslimani u Njemačkoj, Britaniji, Francuskoj ili Sjedinjenim Državama odbacuju zapadnu civilizaciju – njeno dobro i zlo, čak je demoniziraju, kao kulturu kafira, u kojoj ljudi žive u stanju modernog paganizma sličnom onom starog džahilijjeta. Za njih je ona carstvo Velikog satane, kako je to kazao ajatollah Homeini. Nasuprot tome, drugi su praktično očarani sve i jednom osobinom okcidentalne kulture. Ovo posebno važi za arapske, pakistanske, egipatske, marokanske, tuniske i libijske studente na Zapadu kao i za drugu generaciju djece muslimanskih imigranata-radnika. Mnogi od njih su spremni asimilirati svaku osobinu zapadne civilizacije u potpunosti, do granice kad ostaju biti samo „kulturni muslimani“, koji više uopće ne prakticiraju islam već se odaju zavodljivom potrošačkom raju zemalja u koje su imigrirali. Dovoljno iznenađujuće, obje grupe mogu ponuditi relativno dobre argumente u odbranu svojih oprečnih pozicija.

II

Oni koji odbacuju Zapad ukazuju da je zapadna povijest serija jedinstvenih katastrofa od početka takozvanog prosvjetiteljstva. Od kraja 17. stoljeća, takozvano doba razuma je osvanulo u Evropi koja je do tada patila pod mračnjaštvom i tiranijom korumpiranog svećenstva. Vodeći umovi toga doba – Descartes, Hume, Kant, Voltaire, Goethe, Frederick II – nisu zagovarali ateizam kada su se distancirali od kršćanske dogme. Kao „deisti“ – ljudi koji nisu vjerovali u božansku narav Isusa niti u Trojstvo – oni su u osnovi afirmirali ono što muslimani nazivaju tevhidom. Oslobađajući ljude od uskih nazora njihovih crkava i pripisujući supremaciju ljudskom umu oni nisu imali namjeru širiti ateizam. Ali to se na koncu – neizbježno – desilo. Već na kraju 19. stoljeća Nietzche je bio u stanju proglasiti „Smrt Božiju“, dok je ideologija marksizma postala i zvanično ateistička. Ovo je bilo neizbježno jer su ljudi tokom i nakon prosvjetiteljstva počinili širk promovirajući čovjeka kao konačno mjerilo svih stvari. Od tada, Okcident karakteriziraju ili implicitna deifikacija države (ljudi kolektivno) ili implicitna deifikacija čovjeka (pojedinca). U tom smislu, šovinistički nacionalizam, fašizam (uključujući nacizam), komunizam i liberalizam bez granica su svi tipično zapadni.

Ovo je prvi region i kultura u svjetskoj povijesti koja je postala agnostična i u teoriji i u praksi. Zapad je u potpunosti izgubio svoja transcendentalna sidra. lako još uvijek profitira od svoga kršćanskoga naslijeđa, on više nije kršćanski u pravom smislu riječi. Posljedice su dramatične. Na majicama možete pročitati perfektnu formulaciju savremene hedonističke filozofije: „Ja želim zabavu. SADA!“ Jednom kada se potpuno osjetilnom zadovoljstvu individue dodijeli status najvećeg društvenog prioriteta, ekonomski zakoni sasvim prirodno počinju sve dozvoljavati. Okcidentalna civilizacija danas je uistinu sva usredsređena na problem maksimalizacije dobiti i optimalizacije proizvodnje. Ironično, u tom procesu, ljudska bića su reducirana samo na iracionalne faktore od kojih se samo može očekivati da poremete proizvodnju, statistiku i kibernetiku. Na taj način oslobođeni zapadni čovjek gubi svoj dignitet dok navodno „ostvaruje samoga sebe“.

Dramatične su i posljedice na moralnom planu. Masovna potrošnja, promovirana od strane medija, ruši tabue jedan iza drugog. Danas, „sve prolazi“ je operativan slogan. U procesu goli materijalizam podriva porodicu. U SAD, trenutno, samo 15% svih brakova imaju šansu da traju. Stotine hiljada žena izabiraju da budu „samohrane majke“. Može li iko pretpostaviti šta će se desiti kada tako mnogo emotivno poremećene djece bez očeva postanu dio društva? Žene tvrde da „ostvaruju i određuju sebe“ kada se odlučuju za smrt svojih nerođenih beba abortusom. Razlika u odnosu na džahilijjet je u tome što se danas i muški potomci abortiraju. Pornografija je postala sveprisutna: treba vam dvije minute da prelistate trideset ili tako nešto dostupnih vam televizijskih programa na svom televizoru. U tom kratkom periodu, u prosjeku ćete vidjeti nekoliko ubistava i jednu golu ženu na svom ekranu.

Za zapadnog čovjeka vrijeme je novac, a život je kratak. Oni zato traže instant zadovoljenje, intenzivirano drogama. Ako držite da cigarete, alkohol i internet također uzrokuju ovisnost, zapadna kultura je prva kultura u povijesti koja je postala strukturalno ovisna. Svakako, droge i tržište seksa vode kriminalu. Trenutno, jedini veliki gradovi gdje su ulice relativno sigurne jesu muslimanski gradovi kao što su Kairo i Istanbul. U mnogim mjestima na Zapadu bolje vam je ostati u kući nakon spuštanja noći.

Zapad – uprkos tako velikoj nevolji – sebe nudi kao obavezujući model za sve druge nacije. Kulturama koje ne žele imitirati Zapad se prijeti marginalizacijom. Ovo je bila istinska poruka kada je Francis Fukuyama 1991. g., nakon kolapsa Sovjetskog saveza, obznanio „kraj povijesti“. To je značilo da je takozvani „projekat modernizma“, još poznat i kao „američki način života“ ili kao „Macdonaldizacija“, vrhunac civilizacije, nenadmašan, za sva vremena. Za takve ljude, svijet budućnosti će biti podijeljen samo na stalno napredujući Zapad i ostatak svijeta. Samuel Huntington je čak predvidio i krvave sukobe između dva carstva. Ovu aroganciju koja zaustavlja dah muslimani nazivaju „kulturnim imperijalizmom“. To je pogrešno ime jer ne postoji veliki master plan iza toga već vječiti tinejdžer od genija zvani Bill Gates. Ipak, kao rezultat, tehno-kulturna globalizacija čiji smo svi svjedoci funkcionira kao nereligijski, ideološki produžetak kolonijalizma.

Pogledajmo sada pažljivo na povijest tog čudesnog, samoimenovanog centra racionalnosti, prosvijećenog zapadnog svijeta. Od 18. stoljeća, za razliku od velikih ideala izgovorenih i izvoženih, ono što otkrivate u smislu stvarnog ponašanja je veoma uznemirujuće: trgovina robovima i aparthejd; dva divlja svjetska rata; staljinistički masakri i nacistički holokaust; etničko (u stvarnosti vjersko) čišćenje u Bosni; atomski napadi protiv civila u Hirošimi i Nagasakiju. Ove katastrofe su najkrvavije koje je svijet ikada vidio. Ali čak i kada zapadni narodi nisu bili u ratu jedni sa drugima, oni su se ponašali nasilnički: protiv prirode, i protiv flore i protiv faune, životinja i biljaka, i minerala – do tačke na kojoj uništavanje resursa i ekološke katastrofe, kao što je zagađivanje zraka, prijete opstanku čovječanstva. Nijedno od prekoračenja koje sam spomenuo nije se desilo u muslimanskom svijetu. Pa ipak Okcident, uprkos takvoj povijesti, zahtijeva od ostatka svijeta da slijedi njegov primjer i da zaniječe ne samo postojanje već i mogućnost alternative.

Sada ćete možda razumjeti zašto sam jednu svoju knjigu objavljenu 1992. god. nazvao Islam kao alternativa. Jer postoji mnogo dobrih razloga za kritiku Zapada.

III

Ali postoji također i mnogo dobrih razloga za prihvaćanje tog istog Zapada – u najmanju ruku tamo, i samo tamo, su razvijene metode i procedure za efektivnu zaštitu građana od zlostavljanja od strane njihovih vlada. Govorim o demokratiji i vladavini prava. Tamo, i nigdje drugdje, siromaštvo je skoro iskorijenjeno. Tamo, i samo tamo, nauka – uključujući medicinu – se razvijala gigantskim koracima i otkrićima. Ovo što govorim je istina, all žalosno, jer ista ta događanja su se trebala dešavati u muslimanskom svijetu, kao što je i bilo kad su u pitanju umjetnosti i znanosti tokom abbasijskog perioda i u Andaluziji. Također, u političkom domenu, razvoj sličan onom zapadnom se mogao odviti u islamskom svijetu jer prema Kur’anu svaki musliman je slobodan čovjek – on je čak halifa, i zato što su društveno blagostanje, jednakost i pravda islamski principi, također. Stvarnost je, kao što svi znate, razočaravajuće drugačija. U tolikoj mjeri da je Muhammed el-Gazali čak primijetio da ima mnogo islama na Zapadu (uprkos rijetkosti muslimana tamo) i malo islama u muslimanskom svijetu (uprkos brojnim muslimanima u njemu). U istom smislu, Muhammed Asad, najvažniji zapadni muslimanski znanstvenik ovog stoljeća, rekao mi je da je bio sretan što je musliman postao u mladosti, daleke 1926. g.; s obzirom na stanje muslimanskog svijeta, možda kasnije ne bi našao svoj put do šehadeta. Dopustite mi da ilustriram neke od apsurda koje otkrivate kada uporedite Okcident i muslimanski Orijent:

a) Kur’anska objava je počela naredbom: Iqra! (Čitaj!). Muslimani bi trebali biti Ahlu-l-kitab (Narod Knjige) – par exellence. Pa ipak, nepismenost je danas tipična za muslimanske zemlje i praktično ne postoji na Zapadu.

b) Muslimani bi trebali imati najrazvijeniju društvenu svijest zahvaljujući sadaki i zekatu. Uostalom, musliman ne može otići na hadždž dokle god njegove komšije pate od siromaštva. Pa ipak, razlika izmedu bogatih i siromašnih u muslimanskim zernljama je generalno užasna. Prije odlaska na prvorazredne večere u svojstvu njemačkog ambasadora, moja žena se ponekad žalila da ne može parirati lokalnim gospođama u broju smaragda, rubina i dijamanata. Tješio sam je objašnjavajući joj da mi individualno nismo bogati kao ovi individualno bogati lokalni ljudi jer smo predstavljali bogatu zemlju, dok je njihova zemlja bila siromašna. Apsurd, ali istina. U Njemačkoj nezaposlena osoba prima veću pomoć za nezaposlene nego neko ko radi u tekstilnom pogonu u muslimanskom svijetu.

c) Na Zapadu, ako pomognete nekoga u zvaničnom svojstvu jednostavno zato što vam je rođak, možete biti suđeni za korupciju. U muslimanskom svijetu, međutim, nepotizam se smatra vrlinom – kao da dobra namjera pružanja pomoći svojoj familiji opravdava nepravdu prema drugima. U stvarnom životu, nepotizam dovodi do situacije gdje su mnoga značajna mjesta u državi, ekonomiji, pa čak i u nauci, prepuštena nekvalificiranim ili manje dobrim osobama. Takva zemlja nikada ne može prevazići određeni stupanj razvoja i vječno će ostati ispod svojih stvarnih mogućnosti. Ovo je ekonomska cijena korupcije koju svi moraju platiti.

d) U praksi muslimanske povijesti, vrhovni autoritet Allaha ta`ala se nekako reflektirao na izvanredni autoritet pridavan očevima, starijoj braći, policiji i, svakako, učiteljima i alimima. Ovo je, kombinirano sa nesretnom doktrinom taklida (slijepog slijeđenja), proizvelo nekreativni imitirajući mentalitet. Postizanje vrhunskih rezultata u znanosti podrazumijeva strukturalni skepticizam. Njemački pjesnik je lijepo izrazio ideju kada je napisao da „svako mora naučiti/steći ono što naslijedi da bi ga stvarno posjedovao“.

e) U muslimanskoj povijesti, znanosti adaba (humanističke znanosti) su zadobile prestiž u odnosu na prirodne znanosti. Kao rezultat, islamski svijet je izgubio svoju tehničku superiornost nad Zapadom. Ova dekadenca je isprovocirala kolonijalizam koji je ubrzo uslijedio. Dekadenca nije bila rezultat već uzrok kolonizacije. Čak i danas, ako ostavimo po strani pakistanskog profesora Abdussalama, kadijaniju, još nema nijednog muslimana da je dobio Nobelovu nagradu u prirodnim znanostima, uključujući medicinu. Od Ibn Sinaa, muslimani se još uvijek sa drugima natječu samo u poeziji i prozi.

f) Više od pola čovječanstva su žene. Prema pravima i statusu koji im daje Božija riječ, žene ne bi trebale biti tretirane kao de facto drugorazredni građani već kao komplementarni partneri muškaraca, u skladu sa ulogom koju su igrale tokom Bitke na Uhudu, naprimjer, ili u skladu s ulogom koju je igrala Hatidža. Nasuprot tome, formulacija er-ridžalu qavvamune `ale-n-nisa‘ (En-Nisa‘, 34) se interpretira od strane muškaraca u stilu najbolje macho mode i duhu džahilijjeta, tako da im ona osigurava superiorni status nad ženama. Tako su oni eliminirali žene iz javnog života i reducirali ih na nepismene maloljetnike od kojih se, međutim, očekuje da odgajaju njihove sinove kao prave muškarce. Ova diskriminacija protiv žena uzrokuje duplu štetu: prvo, imidžu islama širom svijeta, i drugo, šansama razvoja muslimanskih društava. To je neka vrsta samo-sakaćenja. Muslimanske žene trebaju savjetovati svoje muževe da se upravo citirana kur’anska formula može, i mora, čitati kao: „Muškarci su zaštitnici ženama“, što znači da muškarci nisu iznad žena – oni se moraju postaviti ispred njih, ako zatreba, u odgovornosti, ne u zapovijedanju.

g) U nekim muslimanskim zemljama čini se da postoji neograničena ponuda samo sljedećeg: sunca, pijeska, djece i vremena. Interesantno je vidjeti da zapadnjaci – koji vrijeme smatraju novcem – nikad nemaju vremena. Njihovi životi se, čini se, konstantno ubrzavaju. Nasuprot tome, orijentalni narodi, čini se, imaju uvijek vremena. Zato se i ne osjećaju krivima kada trače vrijeme drugih ljudi svojim strašnim kašnjenjem. Na Zapadu, vozovi kreću, naprimjer, u 9:14 ili 9:16. U muslimanskom svijetu oni često kreću nekad ujutru, a nekad popodne. Kumulativni gubitak uzrokovan nedostatkom tačnosti je enorman. Je li gubljenje vremena prihvatljivo u islamu?

h) Nijemci imaju tendenciju da budu perfekcionisti – što uvijek i nije vrlina – i zato uče automehaničare iz muslimanskog svijeta da Mercedes i Volkswagen opremaju i servisiraju perfektno. Međutim, kada se ovi mehaničari vrate kući, bivaju ismijani zato što se trude nizašto. Koga briga da li će auto ići u svojoj devetoj godini ako će ići sutra? To je logika ljudi koji ne razumiju da se vrijednost mašine ne mjeri njenom kupovnom cijenom, već time koliko košta za svoga trajanja.

i) U mojoj zemlji, ako neka osoba treba biti uhapšena, ona prvo od policajca traži da pokaže identifikacijski dokument, a onda pita za nalog za hapšenje. Službenik potom obavještava uhapšenu osobu o njegovim pravima: kako da se brani pred sudom, i kako da bude oprezan sa stvarima koje priznaje. Na samom sudu, šanse vlade da dobije slučaj su statistički manje od onih individualnog branioca. Ako je bilo zastrašivanja – o torturi ne možete čuti – slučaj se obustavlja a policajci uključeni u slučaj bivaju progonjeni na više načina, uključujući medije. Osnovna ljudska prava su također zagarantirana strancima, muslimanima i drugima. Muslimani mogu tužiti, i pobijediti, da im se dozvoli da grade džamije i da koriste munare za pozivanje na namaz. Oni mogu tužiti, i pobijediti, kako bi izdvojili svoje djevojke iz miješanih sportova. Muslimanke mogu tužiti, i pobijediti, poslodavce koji osporavaju nošenje islamske odjeće. Pitam se da li ovaj opis odgovara i za jednu muslimansku zemlju.

j) U mojoj zemlji, kao i u praktično svim zapadnim zemljama, odvijaju se regularni politički izbori na kojima je dozvoljeno učešće vjerskih stranaka. Nema potrebe za strane promatrače. Glasačke kutije su prazne kad se donesu na glasačko mjesto. Niko se ne usuđuje kupiti glasove. Glasove prebrojavaju predstavnici svih stranaka na glasačkom mjestu, a ne službenici Ministarstva unutarnjih poslova. Imajući u vidu da uvijek ima potencijalnih glasača koji su odsutni, bolesni ili su umrli, nikad procenat izlaska birača na izbore ne dostiže 99%. Vlada koja izgubi prepušta vlast onoj novoizabranoj. Ostavljam vama da sudite o tome koje još zemlje slijede takve procedure.

IV

Ako se sjećate kako sam bio kritičan vis-a-vis Zapada malo ranije i kako cijenim isti taj Zapad sada, možete se upitati da li ja uopće govorim o istom fenomenu. Da, govorim. Okcident je jednostavno veoma raznovrsna kombinacija onoga što je zastrašujuće pogrešno i onoga što je zadivljujuće dobro. Prema tome, muslimani ne smiju Okcident smatrati alternativom, koju se mora uzeti ili ostaviti. Odbiti ili kopirati je lahko. Izabrati je teško. Ali mi moramo biti selektivni, s obzirom na ono što sam do sada opisao.

U pravljenju pravoga izbora, jedna od poteškoća je što prividno bezazlene naprave – kao što su automobil ili mobilni telefon – mogu imati dalekosežne ideološke ili moralne posljedice. Prema tome, kada dodirujete zapadnu tehnologiju prstom, moguće je de ćete biti povučeni za cijelu ruku. Dijelom, all samo dijelom, to je tako Jer je zapadna tehnologija izrasla iz specifične civilizacije sa njenim specifičnim nereligijskim i nemoralnim pretpostavkama. Automobil predstavlja fundamentalnu slobodu kojoj zapadni čovjek teži, uključujući slobodu od roditeljskog nadzora. Mobilni telefon ostvaruje san o neprekidnoj pristupačnosti. Ali on također prikriva da li je žena kući ili nije kada je njen muž nazove. Neke mašine su konstruirane tako da uvijek moraju raditi, što implicira da ljudi moraju biti njihove tehničke sluge uvijek, bilo da je ramazan ili ne, vrijeme namaza ili ne.

Druga poteškoća koju muslimani susreću na Zapadu proistječe iz činjenice da islam nije samo religija već i civilizacija. To mnogo ne znači ako osoba živi u muslimanskom svijetu osim ukoliko neko, u skladu sa istinskim vehabijskim duhom, ne pokuša eliminirati određene inovacije koje su prihvaćene od strane muslimanskih društava i postale tradicijom, kao što je kult muslimanskih „svetaca“ koji su se razvili oko turbeta: npr., turbeta Sejjide Zejnebe u Kairu i onih na periferiji Damaska. Na Zapadu, problem je drugačiji. Tamo muslimani moraju odlučiti da li je ono što rade ili ono što se od njih traži da rade islamsko, i ako jeste, da li je to dio njihove religije ili samo muslimanske kulture. Ako je pitanje vjere, mi ne možemo niti ćemo praviti kompromise.

Prema tome, kada kupujemo hranu, potrošit ćemo mnogo vremena provjeravajući da li pakovanja suhe supe sadrže svinjetinu. Nastavit ćemo se boriti za pravo na halal klanje i za pravo da svoje mrtve ukopavamo na svoj način. Ovo se može činiti da je od sekundarnog značaja, kao i ezan, također. Međutim, kada počnemo praviti kompromise po pitanjima Šerijata, stajemo na klizavu kosinu. Gdje je kraj popuštanju? Nema islamske odjeće za žene? Nema posta za vrijeme vojnih manevara? Nema namaza na radnom mjestu? Neke zapadne vlade se uistinu nadaju da de se imigrantska muslimanska populacija – sada njih 2,7 miliona u Njemačoj, naprimjer – asimilirati do tačke kada će stvarati malo problema kao i kršćanski radnici iz Španije ili Italije. Ako bi se to desilo, muslimani bi izgubili svoj identitet i tako svoju šansu da doprinesu nešto suštinsko ispravljanju zapadnih kulturnih nedostataka. Naša politika mora biti ne ona asimilacije već normalizacije. Muslimani ne moraju nestati iz vida da bi bili prihvaćeni sa svojim pravom da budu drugačiji. Na drugoj strani, možemo praviti kompromise u domenima koji su jednostavno produkti civilizacije ili koji se tiču neobavezujućih dijelova Sunneta. Prema tome, mi ne moramo jesti sa čaršafa na podu, ili čistiti svoje zube misvakom ako imamo vode, četkicu i zubnu pastu. Možemo jesti nožem i viljuškom, objema rukama, s obzirom da na taj način ne dotičemo hranu lijevom rukom. Ne moramo oblačiti galabiju ili thawb. Niti moramo škropiti svoj jezik arapskim riječima. Drugim riječima, ne moramo se preobraziti u Arapina iz 7. stoljeća da bismo bili dobri muslimani. Islam nije arapska religija niti religija samo za Arape.

Prema islamskom pravu, kao muslimani na Zapadu, dozvoljeno nam je, čak nam je obaveza, da poštujemo lokalni zakon, sve dok nam dozvoljava da obavljamo svoje osnovne vjerske dužnosti. Muslimani su uvijek tako postupali kada su živjeli izvan daru-l-islama. Prisustvo islama u stranim zemljama je uvijek bila prednost za našu vjeru. Danas, muslimani na Zapadu mogu čak islamu učiniti ogromnu uslugu pomažući mu da nanovo otkrije i oživi svoje demokratsko naslijeđe.

Hulefai-rašiduni su bili izabrani, svaki na svoj način. U slučaju Ebu Bekra vodila se otvorena debata o tome da li prvi halifa treba biti iz redova ensarija ili iz reda muhadžira, i da li bi to trebao biti Ebu Bekr ili Omer. Nigdje u svijetu vladari nisu bili birani tako demokratski tako rano. Muslimani ne samo da trebaju učestvovati u zapadnim izborima, oni trebaju izborne procese prihvatiti kao dio islamske baštine. Također, muslimani danas mogu razumjeti da šura kao dogovaranje između vlade i cijelog stanovništva zahtijeva parlamentarno zastupanje i da treba voditi do rezultata koji su obavezujući za vlast. Ovo, također, je dio islamske baštine. Možemo se prisjetiti da je prije Bitke na Uhudu Poslanik, mir neka je na njega, protiv osobnih zlih slutnji, postupio po odluci većine o načinu odbrane Medine.

Potpuno razumijem sumnje vezane za termin „demokratija“, s obzirom na ideološku tvrdnju o „suverenitetu“ naroda, a ne Allaha – kao i zbog uloge zapadnih demokratija u eri kolonijalizma. Ako je riječ neprihvatljiva, govorimo, kao šejh Nahnah u Alžiru, o „šurokratiji“. Ono što je bitno jeste da mi muslimani, na Zapadu, kao i moderna egipatska i jordanska društva i pokret En-Nehda u Tunisu sa svojim šejhom Ganišijem, jasno podržimo mehanizme koji će omogućiti periodično obnavljanje vlada i njihovu kontrolu dok su na vlasti, tj. demokratiju u prvotnom značenju riječi.

V

Spomenuo sam da muslimani imaju mnogo toga važnog da doprinesu budućnosti Zapada pomažući mu da prevazide moralnu i društvenu krizu u kojoj se nalazi. Ja sam potpuno ubijeđen da će Zapad ili naučiti od islama da ponovo poštuje neke osnovne vrijednosti koje su tamo nedavno zaboravljene, ili će ga nestati u metežu. Vi možete živjeti protiv božanskog reda stvari neko, ali ne cijelo vrijeme. Dozvolite da rasvijetlim dvanaest potencijalnih doprinosa koje islam može učiniti – ne za farbanje Zapada u zeleno već za njegovo ozdravljenje:

  1. Zapad pati od rasnih predrasuda posvuda. Islam nije uspio eliminirati taj porok u cijelosti. Međutim ne postoji druga religija koja je polučila i približno tako dobre rezultate u borbi protiv rasizma. Islam je daltonistička religija, ako je takva ikad postojala.
  2. Zapad, uprkos kršćanskoj naredbi „voli svoga komšiju kao samoga sebe“, definitivno pati od hladnoće društvenih odnosa. Neki ljudi nemaju čak ni kontakta sa svojim komšijama. Muslimanski Ummet i muslimani na Zapadu demonstriraju onu toplinu, prijateljstvo i spremnost za pomoć koji tako nedostaju zapadnoj djeci.
  3. Mladi na Zapadu mrze hijerarhije u svim domenima, uključujući njihov posao, njihovu crkvu i porodicu. Islam je pluralističan i čak ne poznaje sakramente koje svećenici trebaju vršiti. Nema pape u islamu. Bez mogućnosti posredništva, direktno se obraćajući Allahu na svom molitvenom prostiraču, musliman je najoslobođeniji vjernik koga se da zamisliti. I emancipacija je „in“ (tu)!
  4. Zapad slavi racionalnost. Međutim, uistinu su dogme kao što su: Istočni grijeh, Trojstvo, Božansko utjelovljenje, te koje islam izdvajaju kao najracionalniju religiju. Nije li to jedina religija čija Sveta knjiga konstantno poziva ljude da misle, promatraju i razmišljaju?
  5. Muslimani su po prirodi trezveni ljudi, uvijek „spremni da se pojave pred svojim Gospodarom ili da odvezu kući pijane nakon zabave. U svjetlu ovisnosti koja vlada Zapadom, muslimani su jedina nada za drogama zagađene četvrti, bilo u Los Angelesu ili Johannesburgu.
  6. Nijedno društvo ni država ne mogu dugo preživjeti raspad porodice. Ako se porodica raspadne, društvo će se raspasti. U regionu gdje se samo homoseksualci, čini se, bore za opstanak braka kao institucije (za sebe), muslimanski cilj zaštite porodice postaje esencijalan.
  7. Zapadne žene teže odbrani svoga digniteta. U njihovom procesu emancipacije, natječući se sa muškarcima i kopirajući ih, one su možda dobile radna mjesta i ekonomsku nezavisnost. Međutim, one nisu uspjele zaštititi svoj dignitet. Žene na Zapadu ostaju biti seksualnim objektima kao i dosad, kao što će svako natjecanje ljepote demonstrirati. U tom kontekstu, muslimanke demonstriraju kako da efektivno zaštite svoj ženski dignitet.
  8. Ljudi na Zapadu su pod stalnim stresom i trebaju psihijatrijsku pomoć. Namaz, muslimanova regularna veza sa Bogom, mnogo je efektivnija u liječenju osjećaja otuđenosti i usamljenosti od kojih pati moderni čovjek.
  9. Kako zapadna društva stare, ogroman kapital se našao u rukama udovica i prezasićeni kapitalistički sistem je u opasnosti da izgubi svoju vitalnost. Sigurnost se najviše cijeni i postoji osiguranje od svakog mogućeg rizika, uključujući rizik od blagoslova djeteta. Islam pomaže u zaštiti i očuvanju poduzetničkog duha insistirajući da kapital bude korišćen ne za fiksnu dobit, već na način podjele dobiti i gubitaka.
  10. Istovremeno, islam može nanovo upoznati Zapad sa svojim dugo zamagljenim ciljem postavljanja interesa čovjeka u centar ekonomske politike, tražeći da društvenoj pravdi i ljudskom dignitetu bude dat primat pred ekonomskim ciljevima.
  11. Zapadni čovjek je sve svjesniji rizika unošenja pogrešnih vrsta hrane. Oni bi mogli otkriti da su muslimani cijelo vrijeme bili u pravu odbijajući da jedu nezdravo meso svinja.
  12. U svojoj narastajućoj brizi za zdravlje zasnovano na kontroli težine i dijetalnim principima, zapadnjaci bi mogli otkriti islam i njegov stub – ramazan kao uistinu veoma modernu stvar.

Ovo je dvanaest individualnih doprinosa koje muslimani mogu učiniti u smislu liječenja zapadnog društva. Oni pojedinačno možda neće imati velikog utjecaja, ali prihvaćanje ovih muslimanskih ubjeđenja i stavova u totalitetu bi bilo jednako društvenoj i moralnoj revoluciji. Međutim, neko može ustvrditi da neke od ovih odlika nisu isključivo muslimanske. To je tačno, ali dekristjanizacija Evrope – ne i Sjedinjenih Država – je dostigla tačku gdje kršćanstvo više nema nikakve šanse da izvede moralnu revoluciju neophodnu za spasenje samog Zapada. Niti je to u stanju izvesti bilo koja vještačka „religija“ kakav je moderni šamanizam. Samo djelimična islamizacija Zapada mogla bi dovoljno zaokrenuti volan, skrećući Zapad sa njegovog sadašnjeg kursa što ga vodi u propast. Ono što sad ostaje upitno je da li će ili ne pacijent, Zapad, popiti lijek sa stola. To ostavljam vama da procijenite…

Piše: Murad Hofmann

Dialogos.ba

Murad Wilfried Hofmann (06. juli 1931 – 13. Januar 2020.)

Murad Wilfried Hofmann, ugledni doktor njemačkog prava i bivši njemački ambasador u Alžiru i Maroku, preminuo je 13. januara 2020. godine u 89 godini života. 

Dr. Hofmann, koji je islam primio 1980. godine, rođen je u katoličkoj familiji 6. jula 1931. godine u Aschaffenburgu u Njemačkoj, gdje je i proveo svoje djetinjstvo, preživljavajući prvo nacistički režim, a kasnije i strateška bombardovanja i vojnu okupaciju. Njegovo univerzitetsko obrazovanje počinje studijem na Union College-u u New Yorku 1950. g. Obrazovanje je nastavio na minhenskom univerzitetu okončavajući ga doktoratom iz oblasti njemačkog prava 1957. g. Dodatne studije američkog prava završava magistraturom na Harvardu 1960.g.

Od 1961. do 1994. godine u službi je pri njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova, specijalista je za pitanja nuklearne odbrane. Službovao je kao direktor za informisanje pri NATO-u u Briselu od 1983. do 1987.g. U dva navrata je bio njemački ambasador, u Alžiru od 1987. do 1990. g. i u Maroku od 1990. do 1994. godine. Godine 1995. je dobrovoljno istupio iz službovanja pri Ministarstvu da bi se posvetio islamu.

Dr. Hofmann je napisao nekoliko zapaženih knjiga o islamu: Jedan filozofski put u islam (1981), Dnevnik Nijemca muslimana (1985), Islam kao Alternativa (1992), Putovanje u Mekku (1996) potom iste godine američki bestseller ″ISLAM 2000″, Islam u trećem mileniju: Religija u usponu, (2000), Budućnost islama na Zapadu i Istoku (u koautorstvu sa Abdul Medžidom Šerefijom, 2008).

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close