Krv, pepeo i manipulacije Jasenovcem: „Na crno“ sam kupio i prebacio u Cirih Izvještaj o žrtvama u Jasenovcu koji je u Beogradu bio „bunkerisan!“

KRV, PEPEO I MANIPULACIJE JASENOVCEM: Evo šta mi je otkrio Adil Zulfikarpašić: „Na crno“ sam kupio i prebacio u Cirih Izvještaj o žrtvama u Jasenovcu koji je u Beogradu bio „bunkerisan!“

Listao sam Izvještaj o žrtvama u Jasenovcu, ni nakon stotinu stranaca ni sam se odmakao dalje od slova A: tužna kolona Altaraca, Alkalaja, Atijasa …punila je  stranice ovog jezivog dokumenta. Od 12 hiljada Jevreja iz Bosne koji su stradali u nacističkim logorima, 11 hiljada je ubijeno u Jasenovcu.

Piše: SENAD AVDIĆ

Oštra rasprava koja se posljednjih nedjelja vodi u vezi sa brojem žrtava u logoru Jasenovac (i Stara Gradina) još je jednom pokazala da ovaj strašni logor smrti u Nezvisnoj državi Hrvatskoj ostaje neiscrpan resurs svađa, optužbi, podjela, starih i novih povijesnih resanatimana. Posljednji, odnosno prethodni je put stradanje Srba u Jasenovcu, praćeno, naravno, licitiranjem sa brojem žrtava, aktuelizirao film „Dara iz Jasenovca“, državni parafilmski projekat Srbije koji usljed žrtvovanja umjetnosti u korist režimske propagande bio kratkog daha i skromnih, lokalnih, efekata.

Novi (deveti?) krug rasprava i svađa otvoren je jednom (relativno davnom) izjavom vladike pakračko-slavonskog Jovana Ćulibrka koji je upozorio da „postoji državni projekat preuveličavanja žrtava Jasenovca“. Nije trebalo proći mnogo vremena da na Ćulibrkovu izjavu, i njega osobno, kidišu brojni akteri, politički, naučni i crkveni, koji su ne samo negirali njegove navode, već i tražili hitnu smjenu vladike, ili barem zabranju javnog iznošenja nepoćudnih, i neusklađenih stavova u vezi sa žrtvama Jasenovca. Jedan od najžešćih kritičara bio je Milorad Dodik koji je crkvenog velikodostojnika optužio za izudajnički  revizionizam.

ŠTA JE ČOVJEK BEZ ĆULIBRKA?

Vladika Jovan Ćulibrk je prihvatio rezultate istraživanja prema kojem je u Jasenovcu ubijeno (stradalo, umrlo) 83 hiljade ljudi, među kojima i 47 hiljada Srba. No Sveti Sinod SPC u svom saopćenju tvrdi da je riječ o njegovom protivljenju „službenim brojevima u Srbiji i SPS-u, a riječ je o 700 hiljada ubijenih Srba“.

Kako se došlo od brojke od 83 hiljade žrtava u  Jaesnovcu koja se pominje i u oficijelnom izvještaju Spomen područja Jasenovac? Ta se brojka se navodila u nekim ranijim istraživanjima, poput ovog kojeg je objavio demograf Vladimir Žerjavić suprotstavljajući se maksimalističkim tvdnjama srpskih istoričara o 700 hiljada srpskih žrtava, kao i svođenjem  broja žrtava na 30-40 hiljada što je u svojim radovima činio Franjo Tuđman.

Početkom 1997.godine boravio sam nekoliko dana u Cirihu kao gost Adila Zulfikarpašića i njegovog Bošnjačkog insitituta. Bio je to moj  prvi, ili drugi izlazak iz Sarajeva nakon četvorogodišnjeg boravka u sarajevskom logoru i sve mi se činilo novim, nepoznatim, intrigantnim. Zulfikarpašićev Institut je, ne samo sarajevskom logorašu, na svakom svom pedlju nudio iznenađenja, novotarije vrijedne interesa, čak i strahopoštovanja i divljenja. Njegov vlasnik je uživao u tome da impresionira svojeg gosta raskošnim sadržajem svojeg legata, biblioteke, arhiva, galerije. Proveo me tako kroz jedan zaštićen i „običnim smrtnicima“ nepristupačan dio Instituta, sa željeznim vratima koja su samo on i ljudi oko njega mogli otvoriti. „Ovdje se nalaze stenogrami sa svih ratnih sjednica Predsjedništva BiH“, kazao je. „Kako to, odakle Vam ti stenogrami, zvanično se tvrdi da veliki broj sjednica Predsjedništva nije ni sniman zbog nedostatka struje?!“, pitao sam ga.

TAJNE ADILOVIH „BUNKERA“

„Snimalo se, snimalo, samo se to ne želi znati, radi Haaga, valjda. Odmah nakon rata neko je iz Predsjedništva naredio da se ti stenogrami spale. I to je povjereno vojnoj jedinici „Crni labudovi“ u kojoj je bio jedan moj rođak. I on umjesto da zapali, sve te stenograme dobaci mojim ljudima u Sarajevu, a oni meni“. I tada, a i sada mislim da je cijelu tu priču „stari ilergalac“, kako se volio u šali predstavljati, izmislio, da bi zaštitio pravog „darodavca“ povjerljivih državnih „papira“.

No u sljedeću „tajnu“, ili barem meni nepoznatu građu koju mi je predočio nisam imao razloga sumnjati. Bilo je to nekoliko tomova knjiga poredanih po stolu, tematski  podijeljenih. Nekoliko debelih  knjiga  koje su činile jednu cjelinu imali su radni naslov, prisjećam se, a ne citiram: „Žrtve naroda Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu  po opštinama“. Druga cjelina se zvala „Žrtve u ustaškom logoru Jasenovac“.

Zasićen žrtvama i stradanjima iz užasnog rata iz kojeg sam nedavno izašao nisam u početku pokazao preveliki entuzijazam prema građi koja je sadržavala imena stotina hiljada žrtava prethodnog rata. Sa prve gomile uzeo sam skriptu u kojoj su pobrojana žrtve Drugog svjetskog rata u opštini Bileća. Pronašao sam ime djeda i njegovog brata ubijenih/zaklanih na kućnom pragu na početku rata, 1941. Sve generalije su bile upisane, godina rođenja, smrti, adresa. Ne mogu se sjetiti da li im je kao nacionalnost upisano bilo Srbin, ili Crnogorac. Pronašao sam imena još desetak žrtava iz te optine  čije sam preživjele potomke poznavao.

Drugi dio, onaj vezan za žrtve Jasenovca, nisam odmah uzeo u ruke.

„Kada je ovo objavljeno, ko je ovo prikupljao?“, pitao sam Adila Zulfikarpašića.

„Nije još uvijek objavljeno nigdje, ali bit će uskoro ako mene zdravlje posluži“, odgovorio je i nastavio objašnjavati ne bez ponosa što je u posjedu tih dokumenata.

„Ovo su rezultati istraživanja Jugoslovenskog  zavoda za statistiku. To istraživanje je odmah nakon što je okončano  bilo bunkerisano. Ja sam ga nedavno otkupio“.

Adil Zulfikarpašić je tokom višedecenijske disidentske „karijere“ širom bivše Jugoslavije, ali i drugih zemalja za svoj Institut kupovao vrijednu historiografsku, umjetničku, bibliografsku građu. Mnogo od tih artefakata imalo je u svojim zemljama status zaštićenog kulturno-istorijskog blaga čije je iznošenje u inozemstvo  bilo zabranjeno i kažnjivo. Sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka u Sarajevu je na višegodišnju robiju osuđen poznati intelektualac i pisac Sead Trhulj. On je za potrebe Bošnjačkog instituta u Cirihu, odnosno Zulfikarpašića koji mu je bio i rođak, otkupio (od njegove familije) biblioteku poznatog historičara Muhameda Hadžijahića  koja je sadržavala  i brojne raritetne istorijske dokumente i radove koji su predstavljali kulturno-istorijsku vrijednost.

Ako vam se to čini kao još jedan dokaz o represivnosti bivšeg režima, trebali biste znati da je prije premještanja Bošnjačkog Instituta iz Ciriha u Sarajevo, nakon rata, nadležne komsije švicarske države, prečešljale Zulfiikarpašićevu ogromnu građu i izdvojila iz nje one „primjerke“ koji zbog svojeg kulturno-istorijskog značaja i vrijednosti ne mogu napustiti Švicarsku.

„Istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata, najozbiljnije i najambicioznije do tada, Jugoslovenski zavod za statistiku provodio je godinama, negdje od kraja 70-ih, ili počeka 80-ih godina. Cilj je bio da se jednom zauvijek utvrde činjenice i zaustavi licitiranje i manipuliranje sa tom osjetljivom temom i njena zloupotreba i politizacija“, govorio je Zulfikarpašić.

„Istraživanje je napokon završeno tri-četiri godine prije rata. Kako je meni objašnjeno, rukovodstvo Zavoda u kojem su kao i svim sličnim saveznim institucijama dominirali srpski kadrovi preliminarne rezulate ovog istraživanja je predočilo čelnim i uticajnim ljudima u Srbiji, političarima, akademicima, istoričarima. Njihove reakcije su bile izrazito negativne. Pogotovo su bili razočarani, pa i bijesni, kada su vidjeli da broj žrtava u Jasenovcu, sve sa imenima  i prezimenima, gotovo desetostruko manju od službenog narativa u Sbiji. Ti znaš koliko je mit o Jasenovcu i stotinama hiljada pobijenih Srba u njemu bio važan u širenju mržnje ne samo prema Hrvatima i stvaranju stereotipa o njima kao genocidnom narodu, nego i prema partizanima, komunistima, pa i muslimanima kao saradnicima ustaša. Pisalo se tih godina o Jasenovcu kao najvećem srpskom gradu pod zemljom, o Srbima kao ostatku poklanog naroda, pozivalo na osvetu i revanšizam…Uglavnom, naređeno je od rukovodstva u Beogradu čelnicima  Saveznog zavoda statistiku da rezultate svog višegodišnjeg istraživanja zamrznu, bunkerišu, jer se njime negira službeni srpski narativ presudan uoči predstojećih ratova“, ispričao mi je tog zimskog dana 1997. godine u svom Institutu u Cirihu Adil Zulfikarpašić.

Tvrdio je da se on tog „zabranjenog“ materijala domogao preko jedne svoje prijateljice iz Beograda čiji je muž bio jedan od čelnih ljudi u Saveznom zavodu za statistiku. Meni se tada učinilo, a pogotovo danas to mislim, da se u to može vjerovati koliko u tvrdnje da je anonimni rođak iz „Crnih labudova“ mogao proslijediti u Cirih stenograme sjednica Predsjedništva BiH.

Adila su tokom rata u Bosni i Hercegovini u Cirihu obilazili brojni poznanici i prijatelji iz Beograda, poput Dobrice Ćosića, Milovana Đilasa, ili Emira Kusturice, Slobodana Stojanovića…, tako da je imao širok izbor ljudi sa kojima je surađivao i na koje se mogao osloniti. U predratnim godinama mrežu suradnika u Beogradu preko kojih je nabavljao rijetke knjige i zaštićenu naučno-historijsku građu predvodio je njegov prijatelj akademik Kosta Čavoški, za šta je, naravno, od  Adila izdašno financijski honoriran.

Listao sam Izvještaj o žrtvama u Jasenovcu, ni nakon stotinu stranaca ni sam se odmakao dalje od slova A: tužna kolona Altaraca, Alkalaja, Atijasa …punila je  stranice ovog jezivog dokumenta. Od 12 hiljada Jevreja iz Bosne koji su stradali u nacističkim logorima, 11 hiljada je ubijeno u Jasenovcu.

Pronašao sam imena nekoliko ljudi za koje sam odranije znao da su ubijeni u Jasenovcu, poput pisca Zije Dizdarevića, ili Avde Sidrana, sarajevskog ilegalca po kojem će sin njegovog brata koju godinu kasnije dobiti ime…

KANONIZIRANJE LAŽI

Godinu dana kasnije, Bošnjački institut u Cirihu objavio je knjigu „Jasenovac, žrtva rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije“. U njoj su pobrojana imena više od 83 hiljada žrtava u ovom logoru smrti. Uskoro je ovu brojku usvojilo i Spomen područje Jasenovac koje je do tada koristilo  podatke o 77 hiljada žrtava.

To je ujedno i  broj o kojem je govorio i vladika Jovan Ćulibrk zbog koje je posljednjih nedjelja napadan i optužen da ne koristi „službene brojke države Srbije i Srpske pravoslavne crkve od 700 hiljada žrtava“.

Nećemo pogriješiti ako zaključimo da vladiku Jovana danas napadaju iste one strukture u Srbiji koje su u drugoj polovini 80-ih godina zabranili javno publiciranje istraživanje Statističkog zavoda Jugoslavije jer se nije uklapao u njihove nacionalističke, ratnohuškačke, mrzilačke narative i planove..

SB