Muhamed FILIPOVIĆ: Novalić je iskopao provaliju između naroda i vlasti

Parlament Federacije BiH, na jedvite jade i uz spasonosnu asistenciju jednodnevne i stranke jednog glasa koja se naziva Naša stranka, izglasao je novi Zakon o radu, za koji je njegov zagovornik, federalni premijer i apsolutni politički homo novus Novalić rekao da je dio Agende (kakva misteriozna riječ), zbog čega mora biti usvojen upravo onakav kakvog ga je predložila njegova, u smislu demokratske parlamentarne legitimacije, potpuno nelegalna i nelegitimna vlada (nema iza sebe parlamentarnu većinu i radi na veresiju očekujući da joj njeni sponzori kupe dovoljno poslaničkih glasova).

Šarena laža

To onima koji su željeli da se ovaj zakon donese nije uopće smetalo i taj zakon će vrijediti i po njemu će se postupati samo zbog toga što to želi Novalić i njegovi raznovrsni sponzori (nenormalno je i sigurno nije diplomatski da strani ambasadori daju poslanicima našeg parlamenta savjete kako da glasaju), mada je cjelokupna javnost i osobito oni kojih se taj zakon najviše tiče, a to su radnici, jednodušno osudila taj akt kao nasilje nad radničkim, a to ujedno znači i nad ljudskim pravima ogromnog broja ljudi u našoj zemlji.

Novalić propovijeda da će upravo ovaj zakon, koji radničku klasu stavlja na dispoziciju i praktički u ropstvo poslodavcima, a rad ponižava, donijeti napredak, koji uzaludno već dvadeset godina čekamo od Novalićeve stranke koja je uvijek donosila spasonosne ideje koje su se pokazale spasonosnim samo za džepove i račune njenih vođa i njihovih pomagača. Stoga ne treba biti skeptik pa znati da od toga nema ništa – opet šarena laža.

Može biti da Novalić zna neke stvari, ali će se sigurno pokazati i to ćemo mi opet iskusiti kao još jednu ordinarnu prevaru, kao npr. s obećanjem “zaposlit ću 100.000 ljudi”, a zasigurno niti zna misliti demokratski, jer je iz rasprave o najvažnijem zakonu države nakon Ustava isključio i narod i radničku klasu, a sumnja se i da zna misliti iznad nivoa prostog plitkog zdravorazumskog mišljenja, za koji je jedan veliki čovjek rekao da je to “način mišljenja onih koji gledaju u zemlju, a ne u nebo, zbog čega im se čini da je zemlja ravna ploča, a ne sfera”.

Novalić uporno nastavlja kopati provaliju između naroda i vlasti koju su davno, prije dvadeset godina, započeli kopati njegove stranačke vođe čije on misli i odnos prema narodu slijedi.

Šta ljudi, osobito oni koji treba samo da rade i ništa ne pitaju, uopće traže. Zar da oni određuju sudbinu svoju i svoje zemlje.

A u najmanju ruku bilo bi uputno te, u slučaju ozbiljnog mišljenja, i obavezno da se prije donošenja zakona o radu onaj koji ga donosi upita šta je to rad, šta on to definira i kakvu ulogu u životu ljudi igra rad, i ko je njegov nosilac i čuvar. Bez spoznaje o tome, a o tome naši političari znaju koliko o španskim selima, nije moguće donositi nikakav, a kamoli odgovarajući zakon koji bi mogao tu najbitniju ljudsku odliku i vrstu djelatnosti koja proizvodi naš ljudski svijet, politički prostor i odnose, pa  čak i vlade, definirati i postaviti u realne društvene odnose.

 

Da je rad ona vrsta čovjekovog odnosa prema prirodi iz koje su nastale sve druge vrste stvaralaštva, za nauku već tri stoljeća nema sumnje.

Naravno, da bi shvatio da je rad osnova našeg postojanja kao ljudi, a ne životinja, na produktivan i stvaralački, a ne parazitski način, čovjeku je trebalo vremena, jer je rad postao toliko intimno vezan za ljudski život da ga čovjek ne razdvaja od vlastite prirode, zapravo on ulazi u identitet čovjeka kao vrste bića u svijetu, a čovjeku je, kako je poznato, najteže da ekstrahira svoja svojstva kao posebno postojeće i realne djelujuće snage. Tako je trebalo čekati sve do Adama Smita (Smith) da se shvati da je rad izvor svih vrijednosti i bogatstva svijeta.

Čiste besmislice

To shvatanje se naziva radna teorija vrijednosti i ona je bila odgovor na pitanje kako nastaje bogatstvo i zašto su neke zemlje i neki ljudi bogatiji od drugih. Odgovor je u konstataciji da je raznovrsnost i obim rada ono što neke zemlje i ljude čini bogatijim i osigurava im prosperitet. Dakle, rad je temelj postajanja ljudskog svijeta i civilizacije i kulture, to je snaga koja stoji u temeljima svega što imamo kao naš svijet i historiju.

Stoga treba biti prizemni pragmatik pa rad i zakon o radu stavljati na razinu pragmatičkih pitanja i dovoditi ga u poimanju i definiciji kroz zakon, u odnos upotrebnog pragmatičkog elementa u rukama onih koji drže kapital bio on individualni ili javni. Zakon o radu ne smije biti instrument vladavine nad ljudima, nego saradnje, što je svojstvo prirode rada. Ako to nije slučaj, to znači da se najbitnija ljudska odlika i svojstvo stavlja u ruke manipulatora za koje je rad samo izvor koristi, koja rad i radnika svodi na status instrumentum vocale, tj. roba. Imajući u vidu sve što se i kako se kod nas događa, ko upravlja i kakve su intelektualne osobine, a da o moralnim ne govorimo, ljudi koji već četvrt stoljeća vode ovu zemlju, ne treba nas čuditi nekakav Novalić koji nas behuti svojim načinom mišljenja, a unesrećuje postupcima. Da je to tako, ne treba ništa drugo nego pročitati taj zakon.

To je galimatijas fraza, miješanja stvari, čistih besmislica kao što je onaj ekskurz o gramatici, jer tu ima svega osim onog što jedan zakon koji se odnosi na najbitnije ljudsko svojstvo i na temelj postojanja ljudskog svijeta treba da sadrži. Nema definicije rada, nema smještanja rada u strukturi ljudskog postojanja, nema ocjene njegove vrijednosti i izraza poštovanja prema njegovom posebnom položaju u strukturi ljudskog postojanja, cijele civilizacije i kulture i uopće bogatstva ljudskog načina života. Nema ni traga poštovanju nosilaca tog najbitnijeg svojstva i načina našeg djelovanja u strukturi svekolikog bivanja na ovom svijetu. Rad je sveden na banalnost zarađivanja za život i služenja onima koji takvu vrstu položaja ljudima omogućavaju, a ne zato što su filantropi ili što su kapital stekli radom, nego zbog toga što su ga stekli otimačinom od onih istih koje nastavljaju cijediti kao limun. Ovo što se zbiva je kraj civilizacijskog i duhovnog propadanja koje jedno društvo, koje je zapamtilo mnogo bolje dane, doživljava.

Autor: Muhamed FILIPOVIĆ – avaz.ba