Teško je opisati dojam koji Prokoško jezero ostavlja. S jedne strane imate prelijepu prirodu, plavu vodu, borovu šumu, planinski vrh i jedinstvenu arhitekturu. U isto vrijeme, također imate gotovo svaku zamislivu devastaciju prostora
Nakon 28 godina postojanja, od čega ogromnu većinu vremena u Bosni i Hercegovini, čovjek sam sebe počne lagati kako ga više ništa ne može iznenaditi i kako je u Bosni i Hercegovini gotovo sve postalo „normalno“, „prihvatljivo“ i „uobičajeno“. I onda odeš na Prokoško jezero.
Prokoško jezero nalazi se na gotovo 1700 metara nadmorske visine, u središtu Bosne i Hercegovine, na planini Vranici. Jezero nije jedinstvene, ali jeste posebne ljepote. Tim više što se nalazi odmah podno najvišeg vrha Vranice koji je na 2112 metara nadmorske visine. Samo jezero napaja se vodom topljenjem snijega i leda te u ostatku godine kišom. Voda je plavkasta zbog podloge, a jezera ovog tipa u BiH se popularno zovu „gorske oči“, aludirajući na njihovu malu površinu i prelijepu plavu boju. Na prvu, čovjek bi tamo očekivao uživanje u ljepotama prirode, miru, čistom zraku i hladnoj čistoj vodi.
Osim prirodne ljepote, Prokoško jezero posjeduje i kulturološku baštinu jer je prostor jezera tradicionalno bio mjesto za ljetnu ispašu stoke i boravak stočara. Oko jezera podignute su štale i kućice od drveta u planinskom stilu. Usljed snijega i nemogućnosti ishrane stoke, prostor jezera je bivao napušten zimi i ponovo zaposjednut na proljeće kada se snijeg otopi.
Doći do Prokoškog jezera nije nimalo jednostavno. Asfaltiranog puta nema, a postojeći makadam vodi kroz planinu te je izazov da se dva vozila mimoiđu. Otprilike je potrebno oko sat vožnje uzbrdo, s prijetnjom slijetanja niz planinu, da bi se iz Fojnice stiglo do Prokoškog jezera. I to je sasvim uredu. Originalno, jezero su posjećivali stočari, a ne turisti.
Putujući do jezera komentirali smo kako je ustvari dobro što je put užasan. I tu počinju devijacije i nenormalnosti. Ustvari, nije dobro što je put loš. Oduševljavanje lošim putem pokazuje da država Bosna i Hercegovina i njeni stanovnici pojma nemaju šta bi sa Prokoškim jezerom. Loš put jeste nekakva zaštita od masovnog turizma, ali ne može biti zamjena za održavanje jezera i kontrolu ponašanja oko jezera.
U slučaju dobrog puta, Prokoško jezero bi postalo mjesto masovnih posjeta što bi u bh. slučaju značilo uništenje i jezera i prirode oko jezera. I to su sasvim opravdani strahovi jer već u blizini jezera po borovoj šumi vise plastične kese, niz padinu se kotrljaju plastične boce i limenke, a na samom ulazu u kompleks jezera je ogroman pretrpan kontejner iz kojeg ispada smeće koje, nesumnjivo, okolo razvlače životinje. I to sve sa oko 20.000 posjeta godišnje. Da je 200.000 posjeta, Prokoško jezero bi izgledalo kao deponija smeća.
Put do jezera nije napravljen zbog nedostatka ideje, vizije i sredstava. Pozamašna je to investicija. Ali ako želimo omasoviti posjete jezeru, put je neophodan. S druge strane, ostaviti namjerno loš put nije loša opcija ako se želi razvijati avanturistički turizam. Ali to opet zahtijeva drugu infrastrukturu i potpuno drugačiji pristup. Umjesto pristupa i ideje, Prokoško jezero je prepušteno inerciji. Na ulazu u kompleks jezera naplaćuje se ulaz, simbolično. Međutim, personal koji naplaćuje ulaz ne vodi apsolutno nikakvu brigu o jezeru i posjetiocima oko jezera koji su opasni i za sebe i za jezero i za druge posjetioce.
Teško je opisati dojam koji Prokoško jezero ostavlja. S jedne strane imate prelijepu prirodu, plavu vodu, borovu šumu, planinski vrh i jedinstvenu arhitekturu. U isto vrijeme, također imate gotovo svaku zamislivu devastaciju prostora jezera, prepuštenog na milost i nemilost ljudima koji nemaju ni znanja ni morala, ali imaju dovoljno bahatosti da gaze i uništavaju za svoj trenutni ugođaj.
Uz manji broj tradicionalnih kućica, takozvanih katuna, oko jezera su počeli nicati i novi katuni, jedan do drugog. Formirano je malo selo, s ulicama koje su nastale spontano. Divlja gradnja koja ne poštuje ni put ni pogled ni mir onoga do tebe. Kućice još uvijek, uglavnom, izgledaju isto i one same od sebe ne narušavaju toliko pejzaž pojedinačno. Problem je brojnost. Kućica je toliko da počinju ograđivati jezero i postaju dominantan detalj u prostoru, umjesto jezera.
Iz svih kućica kanalizacija odlazi negdje, po svemu sudeći u Prokoško jezero. Što direktno što cijeđenjem. Po putu oko jezera mokraća i izmet iz štala se cijede u jezero. Dolazak fekalija mijenja sastav vode jezera po kome počinju rasti lokvanji, alge i bilje, što će dugoročno ostaviti nepopravljive posljedice. Sve ovo će istrunuti i pasti na dno, a jezero će postajati pliće i pliće dok se ne pretvori u močvaru i na kraju presuši.
Mnoštvo vikendica oko jezera postupno počinje pretvarati Prokoško jezero u baru, a to nije proces koji se može lako ispraviti. Pitanje je može li ikako na toj nadmorskoj visini, s takvom florom i faunom jezera koje su se razvile u izolaciji. Originalno jezero nije stanište za vrste koje su se pojavile dotokom fekalija. Kada jednom jezero nestane, nikada se više neće vratiti kao mjesto jedinstvene ljepote, flore i faune.
Bez obzira što je jezero očito zamišljeno kao vikend naselje, put je užasan, kontrola vikendaša nikakva, a ponuda oko jezera sramotna. Tepsija tradicionalne bosanske pite pečene ispod sača za 20 KM jeste nešto skupo, ali je prihvatljivo za takvo etno-naselje. Ono što nije prihvatljivo su kupovni rolati i sokovi na razmućivanje. U etno ambijentu potrebna je tradicionalna kuhinja, a ne niskokvalitetni proizvod koji se kupi u prodavnici. Ugostiteljima nedostaje infrastruktura, edukacija, ideja.
Ugođaj jezera kvari i betonski objekt koji je započet i nikad završen, nasuprot drvenim kućicama. Međutim, to nije ono što najviše užasava. Propadanje jezera divljom gradnjom, lošom ponudom, smećem i lošim putem je postupno i trajat će još barem 10 do 20 godina. Urgentan problem je nešto drugo što je već danas jezero učinilo beskorisnim za posjetu i odmor.
Na moju sramotu, Prokoško jezero sam posjetio kao dio šarolike grupe u kojoj su polovinu činili stranci, od Moldavije preko Italije do Španjolske. Pred tim ljudima me je bilo sramota u kakvoj državi postojim i šta su ta država i taj narod uradili od Prokoškog jezera. Narodski rečeno, Prokoško jezero je postalo – seljana, vašar, korida.
Oko Prokoškog jezera je mnoštvo izletnika koji ne poštuju ama baš ništa i ama baš nikoga već uništavaju po svojoj volji i nahođenju, onako bezobrazno i bezobzirno, bez imalo svijesti i milosti. I na to su ponosni. Roditelji se igraju s djecom bacanja plastičnih čepova i flašica niz padinu, izletnici režu borove kako bi podložili roštilj, opušci se bacaju na sve strane, po jezeru plivaju kutije Marlbora… Čak ni to nije ono najužasnije.
Vrhunac bezobzirnosti i bahatosti je muzika. Od oko 20-ak grupa izletnika, četiri ili pet grupa donijelo je ozvučenje i počelo puštati muziku. I to šund muziku, kombinaciju turbofolka i etno muzike. Što je glasnije moguće. I to s takvim ponosom, samopouzdanjem i arogancijom, da to više nije ni iritantno već užasno i sablasno.
Toliko različite muzike iz toliko izvora potpuno je uništilo bilo kakav osjećaj prirode i odmora oko Prokoškog jezera. To više nije mjesto za ništa, osim za divljanje i isiljavanje. Dok su divlja gradnja, fekalije i smeće počeli uništavati Prokoško jezero ekološki, divljanje izletnika potpuno ga je uništilo kulturološki. Oko Prokoškog jezera se voze kvadovi i motori, a od njihove buke i mirisa ispušnih plinova nema više uživanja ni u miru prirode ni u čistom zraku, ni u pticama ni u travi. Gomile smeća rastu, borovi se sijeku, kućice se grade, fekalije teku, a jezero nepovratno propada. Svaki resurs koji Prokoško jezero nudi, bosanski posjetioc je poništio, svojim neodgovornim ponašanjem.
Jezero je izgubilo svoju suštinu, izgubilo je dojam planinskog sela za ljetno napasanje stoke. Postalo je isto što i svaka zavala uz bilo koji potok, na koji „naš čovjek“ dođe za Prvi maj, zatrpa ga smećem, napije se, pušta muziku smetajući i drugim ljudima i životinjama i na kraju ode kući potpuno nezainteresiran za posljedice svog ponašanja koje će i njega dočekati kada sljedeći put dođe. Potpuni nedostatak vizije i pogleda u sutra.
I koliko god se neko danas zgražao nad nepopravljivim uništavanjem Prokoškog jezera, divljanjem, smećem, divljom gradnjom, fekalijama i pretvaranjem jezera u baru, mora se priznati da danas Prokoško jezero prosječnom „našem čovjeku“ savršeno služi svrsti. Prokoško jezero danas je točno onakvo kakvo „našem čovjeku“ i treba. Upravo je na onoj razini na kojoj su obrazovanje, svijest, samosvijest, kulturni i ekonomski razvoj većine njegovih posjetilaca.
Većina posjetilaca očigledno ne može i ne želi ni pokušati razumjeti kako svojim ponašanjem nepovratno uništava resurs koji i njima samima koristi. Nastavit će, bez ikakve kontrole od strane države i zakona, oko jezera raditi skoro sve što im padne na pamet, dok ga trajno ne unište. I bit će ponosni na svoje ponašanje, kao neodgojena djeca na psovku koju su naučili. Kada Prokoško jezero bude totalno devastirano, masa će preći na uništavanje nekog novog izletišta. I tako u nedogled.
Resurs koji je tu sam od sebe, hajde da kažemo „Bogom dat“, umjesto da koristimo i njime se educiramo i oplemenjujemo kad ga već pukom srećom baš mi imamo na korištenje, mi uništavamo. Dok Prokoško jezero propada, umjesto da oni koji to propadanje gledaju svaki put kad dođu na jezero, ti isti tom uništavanje potpomažu, režući granu na kojoj sjede, bacajući još jednu flašicu niz padinu, još jednu kutiju cigareta u jezero, zakucavajući još jedan ekser na svoju kućicu, pojačavajući još malo svoju muziku da nadglasa ono kod prvog komšije izletnika. Ponašaju se kao da će nekome drugom propasti, a ne njemu samom. Kao da neće sam sebe dugoročno uništiti, zbog kratkoročnog uživanja. A tako malo je potrebno da se Prokoško jezero sačuva, samo malo više obzira i odgovornosti.
Dino Šakanović, Prometej.ba
