Mr.Habib Mandžić: ESEJ O SMRTI

Vrijeme gradi kule niz kotare, vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje. Vrijeme nas melje kao vodenica žito, nekoga krupnije, nekoga sitnije. Smrt je srce vremena, njegova bit i glavna odrednica. Mi smo u vremenu, a smrt je u nama. Ona je u nama od prvog početka; s nama raste u svakom času. Kada posustanemo i zastanemo, ona i dalje buja u nama, dok nas cijele ne proraste. Naš ovozemaljski završetak je pravi početak. Lijepo se je sjećati smrti, svaki dan i na svakom mjestu i nekako se sprijateljiti s njom, jer smrt je čovjeku bliža od jake za vratom. Stoga, posjećujmo bolesne, idimo na sahrane
( dženaze) i ispraćajmo umrle do groblja. Groblja su najbolja enciklopedija znanja, mjesta gdje se spajaju dvije istine i dvije tišine: tišina u nama, ovostrana, i tišina izvan nas, onostrana. Tišina je najbolji govornik. Iz tišine smo došli i u nju se vraćamo. Historija čovjeka nije ništa drugo nego njegovo nastojanje da pobjegne od smrti. Različite kulture pokušavaju pobjeći od smrti na različite načine. Umu i duši je potreban vječni život, ali život stvara prolaznost tijela i mi to nazivamo životom. Onima koji su živjeli dug i umjereno sretan život i koji imaju snažno vjersko uvjerenje, smrt čak može biti i dobrodošao fenomen. Kada dođe vrijeme smrti, umiruća osoba postaje smirena i napušta ovaj svijet mirno i tiho, uvjerena da je proživjela jedan svrhovit i smiren život, te doprinijela ljudskome napretku i blagostanju. U društvima dubokoga religioznog uvjerenja i nepatvorenim kulturnim uzusima, koncept smrti se prihvata kao jedan prirodni i neizbježni dio životnoga ciklusa. Ljudska bića su jedina Božija stvorenja koja su svjesna da će jednoga dana okusiti smrt, pa se upravo zbog toga bez potrebe brinu o smrti. Strahovanje zbog smrti nju neće zaustaviti. Zašto onda smrt ne prihvatiti mirno? S druge strane, postoje i oni ljudi koji uopće ne razmišljaju o kraju života ili o onome što će se dogoditi poslije toga. Međutim, većina ne samo da razmišlja o postojećim problemima, nego, također, razmišlja i brine i o budućem životu. Sva ostala živa bića su oslobođena takvog osjećanja. Život je neizvjestan, smrt je izvjesna. Smrt nije kraj života. Ustvari, smrt je početak života, a rađanje je početak smrti. Zalazak sunca u jednom kraju svijeta, njegovo je rađanje u drugom kraju. Stoga su rađanje i smrt u međusobnom odnosu. Gdje je rađanje, tamo je i smrt. Gdje je stvaranje, tamo je i rastvaranje. Gdje je spajanje, tu je i odvajanje. Kako može biti života bez smrti? Kako može biti stvaranja bez rastvaranja? Kako može biti spajanja bez razdvajanja? Rađanje i smrt su dva kraja iste vrpce. Ne možemo odstraniti smrt i živjeti samo u postojećem životu. Prvo se čovjek bori da izbjegne smrt, a poslije toga se za smrt priprema. Pitanje da li postoji život poslije smrti ne spada pod naučnu jurisdikciju, s obzirom da se nauka bavi samo klasifikacijom i analizom podataka. Čak, šta više, čovjek se bavi naučnim problemima i istraživanjima samo u posljednjih nekoliko stoljeća, dok je prisan sa konceptom života poslije smrti još od pamtivjeka. Svi Božiji vjerovjesnici i poslanici pozivali su ljude da se mole Bogu i vjeruju u život nakon smrti. Toliko su naglašavali vjerovanje u život poslije smrti, da bi čak i mala sumnja u to značila poricanje Boga i učinila sve druge načine vjerovanja beznačajnim. Svi su se Božiji poslanici, kao što smo rekli, bavili ovim metafizičkim pitanjem, pitanjem života poslije smrti tako sigurno i istovjetno –iako je razmak među njima bio hiljadama godina – a to dovodi do zaključka da je izvor njihova znanja o životu poslije smrti bio isti: Božija objava. Znamo, također, da su ovi Božiji poslanici bili jako nijekani od svojih sunarodnika, uglavnom zbog pitanja života poslije smrti, jer su njihovi narodi, njihovi savremenici, mislili da je taj život nemoguć. Uprkos velikom opiranju, poslanici su pridobili dosta iskrenih sljedbenika. Nameće se pitanje šta je nagnalo ove sljedbenike da napuste vjerovanja, tradicije i običaje svojih pradjedova, uprkos riziku da budu totalno ekskomunicirani iz svojih zajednica. Jednostavan odgovor glasi: upotrijebili su sposobnost uma i srca u spoznaji Istine. Da li su došli do istine putem perceptivne svijesti? Ne, jer perceptivno iskustvo života poslije smrti nije moguće. Ustvari, Bog je nagradio čovjeka, pored perceptivne svijesti, i racionalnom, spoznajnoestetskom, i moralnom sviješću, također. To je ta svijest koja vodi čovjeka bez obzira na živuću realnost i koja ne može biti verificirana kroz mehaničke senzore statističkih podataka. Usljed toga su svi Božiji poslanici, dok su pozivali ljude da vjeruju u Boga i život poslije smrti, pozivali se na spoznajnoestetsku, moralnu i razumsku svijest čovjeka. Kao što ranije rekosmo, ne bježimo od smrti, ona je brža od nas, kao što vidimo iz ove parabole: Živio, nekakav čovjek u Samarkandu, bio ugledan i imao slugu. Pošalje on toga slugu jednoga dana u bazar, da mu, nešto kupi. Ne prođe ni pola sata, vrati se sluga sav izbezumljen, prestrašen. „Daj mi”, veli „gospodaru, najbržega konja da bježim u Buharu. U bazaru sam vidio svoju smrt, hoda bazarom, i kad me ugleda, razgoraći na mene oči. Došla po mene”. Gospodar bijaše milostiv i dade slugi najbržega konja da bježi iz grada. Ali se potom nešto dosjeti, bi mu čudno kako to da njegov sluga vidi baš svoju smrt. Požuri stoga u bazar da provjeri, kad stvarno – po bazaru šeta smrt njegovog sluge. „Što mi uplaši slugu, nevoljnice crna?” – upitat će je gospodar. A smrt, mrtva – hladna, kakvu ju je Bog i stvono, reče: „Nisam ga htjela uplašiti, samo sam se začudila kad sam ga vidjela ovdje, u bazaru. Otkud on tu, kad večeras s njim imam sastanak u Buhari?” Da, u Buhari, prema kojoj nesretni sluga galopira na najbržem konju svoga gospodara. Milosrdna i bezdušna, ponekad nepredvidiva i nestašna, ali uvijek vjerna, poslušna i nepogrešiva, naša lijepa smrt. Ako vas napuste svi u životu, smrt sigurno neće. Čekat će vas na ugovorenom mjestu. Kad je sretnete, ne okrećite glavu od nje, ne korite je, ne ljutite se na nju, ne čudite se što baš vas traži. Ne vrijedi. Takva je smrt, okrutna i ustrajna. Pogledajte je pravo u oči, ne trepčući, i recite joj: “Evo mene! Jesi li se umorila?” I stanite pred njom, oči u oči, u duhu Kuranskog ajeta: “A vi ste smrt priželjkivali prije nego što ste se s njom suočili, pa ste je, eto, očima svojim vidjeli.” (Kuran,Ali Imran,143.). I da zaključimo ovaj esej mudrim stihovima našeg, možda, najvećeg pjesnika, Maka Dizdara: “Zemlja je smrtnim sjemenom posijana. Ali smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana staza uspona, od gnijezda do zvijezda”.

Mr.Habib Mandžić, književnik
magazinplus.eu