Kultura

Može li lijevi populizam biti odgovor na desni populizam?

Populizam je za politiku ono što je kič za umjetnost: bučan, priprost, često nametljiv i napadački. Tri značajke ističu se kao zaštitni znak populističke retorike: pretjerivanje, pojednostavljivanje i provokacija

U posljednje dvije godine diljem svijeta svjedočili smo rastu brojnih političkih stranaka iz spektra krajnje desnice. Evropski primjeri su Alternativa za Njemačku, Nacionalni front u Francuskoj i Stranka za slobodu u Nizozemskoj.

Izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika simbol je uspjeha desnog populizma. U odgovoru na to, često se kaže kako bi ljevica trebala da se ponovo pronađe i krene u utrku za novim izbornim uspjesima. Ljevičarske stranke sve više razmišljaju o tome da li bi i one trebale prihvatiti populističkiji kurs. Nekoliko istaknutih mislilaca i pisaca, poput političke teoretičarke Chantal Mouffe, podržavaju takvu stategiju. Međutim, postoji mnoštvo razloga zašto društvo od takve strategije ne bi imalo koristi.

Da bismo odgovorili na pitanje jesu li alternativne forme populizma pravi način da se ljevica suprotstavi desnici, prvo se treba pozabaviti značenjem populizma. Ovaj problem preokupira sve veću više filozofa i politologa. Cas Mudde tvrdi da je jedna od glavnih oznaka populizma stvaranje opreke između pravih ili čistih ljudi s jedne strane i korumpirane elite s druge strane. Paul Taggart suštinskom oznakom populizma vidi otpor reprezentativnoj politici.

Populizam i kič

Treba istaknuti da populizam nije vezan isključivo za desnicu i njezinu borbu protiv ljevice; populistički stav može se pronaći na objema stranama političkog spektra. Razlog za to je što populizam nije samo stvar stanovišta već i retorike i stila. Populistu prepoznajemo najbolje ne po njegovim mišljenjima već načinu na koji ih izražava. Populizam je za politiku ono što je kič za umjetnost: bučan, priprost, često nametljiv i napadački. Tri značajke ističu se kao zaštitni znak populističke retorike: pretjerivanje, pojednostavljivanje i provokacija.

Nadolazeća katastrofa

Populisti su skloni preuveličanju težine određenih društvenih problema, kao što su skloni i pojednostavljivanju načina na koji bi se oni mogli riješiti. Dva sastojka su neophodna za populističku perspektivu: nadolazeća katastrofa i zapanjujuće jednostavan način da ju se spriječi. To rezultira u svim vrstama velikih obećanja koja je jednostavno napraviti, ali skoro pa nemoguće ispuniti. Da bi se zaštitio od potencijalno velike opasnosti jednostavno izgradiš zid oko nje ili ju zabraniš – i to je to.

Nedostatak povjerenja

Ako političari naprave razne vrste obećanja koje je teško održati, neće učiniti uslugu demokratskom političkom procesu. Jedan od glavnih razloga nedavnih uspjeha populističkih stranaka jest nedostatak povjerenja između građana i političkog establišmenta. Populisti profitiraju od anti-establišment sentimenta u društvu i osjećaja nepovjerenja. Povratak tog povjerenja trebao bi biti glavni prioritet, a da li je politika ogromnih i pretjeranih obećanja bolji način za to od umjerene realpolitike vrlo je upitno.

Činjenice i istina

Možda je najistaknutija oznaka populizma provokativni način na koji populisti izražavaju svoje stavove. Biti provokativan često znači biti manje prezican i nijansiran, a način na koji se stvari interpretiraju postaje važniji od samih činjenica. Nije slučajnost da je rast populizma praćen rastućom popularnošću koncepata kao što su razmišljanje oslobođeno činjenica i politika post-istine. Još jedanput, imamo razlog sumnjati kako će se politička strategija u kojoj je izgubljena nijansiranost i u kojoj su „alternativne činjenice“ (da upotrijebimo termin Trumpove savjetnice Kellyanne Conway) istinite kao i stvarne činjenice pokazati učinkovitom. To bi moglo samo dodatno povećati nepovjerenje između onih koji vladaju i onih nad kojima se vlada.

Brinuti o drugima

Drugi problem s provokativnom retorikom jest što ona čini vrlo teškom političku suradnju. U demokraciji možeš surađivati s ljudima čija su stanovišta različita od tvojih. Kad dođeš na funkciju ne braniš samo interese ljudi koji su glasali za tebe nego i onih koji nisu. To zahtijeva dijalog i suradnju. Međutim, populizam je retorika stisnute šake (sasvim doslovno u slučaju krajnje ljevice kojoj je pozdrav u stisnutu šaku standardna gesta), a ne može se napraviti pravi dijalog s ljudima za koje se uvijek čini da su spremni napasti. Početak svakog dijaloga jest pružanje ruke drugome. Populizmu je inherentan jedan čudan paradoks: iskorištava anti-establišment osjećaje među građanima koji se osjećaju isključenima iz procesa političkog odlučivanja, dok u isto vrijeme populisti propagiraju politiku isključivanja. Populiste slijede samo oni kojima populisti nešto obećaju, isključivo njima, a drugi ih ne zanimaju. Kao rezultat, oni drugi će se sve više osjećati isključenima i nezadovoljnima jer su njihovi interesi zanemareni.

Svjedočenje vlastitim primjerom

Tražiti alternativne forme populizma kako bi se suprotstavilo populizmu dođe kao gasiti vatru dodavanjem novog zapaljivog materijala na nju. Odgovor na populizam nije još više populizma. Ako se želite suprotstaviti nečemu što smatrate nepoželjnim, to činite ne imitirajući ga već tako što zauzimate suprotan pristup. Doista se treba vrlo ozbiljno uzeti u obzir rastuće anti-establišment osjećanje u društvu. No, meni se čini da se nedostatak povjerenja ljudi u njihove političke predstavnike može povratiti samo umjerenom realpolitikompredvođenom ljudima koji imaju kredibilitet; pojedincima čije se ambicije i snovi slažu s osjećajem za realnost. Da li se takvi uzorni ljudi, koji svojim primjerom pokazuju ideju koju svjedoče, mogu naći među onima koji svoje stavove zamotavaju u provokativnu retoriku gomile obećanja i idu iz kontroverze u kontroverzu – vrlo malo je vjerojatno. Kao i uvijek, bojim se, vrijeme će pokazati.

Autorica: Alicja Gescinska, www.brusselstimes.com

S engleskog: Franjo Šarčević, Prometej.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close