Mosul – kronika jednog stradanja
Ili ćemo naučiti izgraditi jednu zajedničku civilizaciju, kojoj svatko od nas može slobodno pripadati, pojačavajući ovu vezu općeprihvaćenim ljudskim vrijednostima i obogaćenu našim kulturalnim i religijskim različitostima, ili ćemo zajedno potonuti u barbarstvo bez dna
Mosul, drugi po veličini irački grad na sjeveru zemlje od svojih početaka je najznačajnije uporište mezopotamijskih kršćana. Iako je Bagdad već desetine godina administrativno sjedište većine Crkava, Mosul, sa svojom okolicom, oduvijek predstavlja istinsko središte iračkoga kršćanstva. U samom gradu doskora ih je živjelo oko 80.000, u gradu od milijun ljudi (8%), a s okolnim selima u Ninivskoj dolini kršćana je donedavno bilo oko 150.000, podijeljenih na razne crkvene pripadnosti i obrede. Grad i okolica su bili prepuni drevnih crkava i samostana.
Gradić Karakoš bio je najveće siro-katoličko urbano naselje u blizini grada Mosula, s oko 22.000 vjernika i pet crkava. Prije nekoliko stoljeća Karakoš su osnovali sirijski kršćani iz Tikrita (rodno mjesto Sadama Huseina) koji se nisu htjeli islamizirati nakon što su muslimani osvojili mjesto. Sirijska crkva slavi „četrdeset mučenika iz Tikrita“ koji su iz ovoga perioda.
U blizini se nalazi i veliko kaldejsko selo Tel Kef, koje je tako poznato da se kršćani ponekad nazivaju jednostavno „telkefiti“. Danas je skoro potpuno opustjelo, a većina nekadašnjih stanovnika živi u Detroitu, koji je za iračane postao „Novi Tel Kef“.
Niz kršćanskih sela nalazi se pomiješano s muslimanskim kurdskim plemenima sjeverno od Mosula, između Irana i Turske.
Pogubnost jednog savezništva
Tijekom prvog svjetskog rata, mnogi kršćani iz okolice Mosula bili su uvučeni u sukobe različitih frakcija koje su se međusobno borile za formiranje vlastitih nacionalnih država koje su nastajale raspadom velikog otomanskog carstva. U tom općem neredu mnogi narodi su pokušali izvući nešto za sebe, stvoriti sebi neki prostor gdje će biti zaštićeni. To su pokušali asirski kršćani nastanjeni uglavnom u planinskim dijelovima sjevernog Iraka. Početkom rata oni su ratovali na strani carske Rusije, a nakon Oktobarske revolucije pridružuju se Englezima koji nakon raspada otomanskog carstva i pada carske Rusije, zauzimaju prvo mjesto na Istoku. Oni su uspjeli nagovoriti asirskog patrijarha Mar Išai Šimuna XXIII. da im se pridruži u ratu, zauzvrat obećavši da će Asirci dobiti neki mali nacionalni teritorij za sebe. Asirski vjernici su masovno odgovorili na poziv svoga patrijarha i pridružili se Englezima u borbi protiv Turaka, a onda i protiv lokalnog kurdskog stanovništva koje se protivilo engleskom mandatu na tom području.
Sve se to događalo na opću indiferentnost njihovih saveznika Engleza koji nisu poduzeli apsolutno ništa da zaštite potpuno nevino civilno stanovništvo
Na kraju rata asirski kršćani su platili cijenu nagodbe između zaraćenih strana. Nisu dobili ni svoj teritorij niti bilo kakav poseban status. Njihova naselja pripala su turskoj pokrajini Hakari. Na završetku britanskog mandata 1932. Asirsko stanovništvo ostalo je potpuno samo, bez ikakve zaštite, prepušteno na milost iračkim vladarima Faysalu, Abdulahu i Gaziju, koji su obilato naplatili Asircima njihovo svrstavanje s Englezima. Prvo je protjeran patrijarh Mar Išai Šimun, a onda je izvršen strašan masakr nad civilnim stanovništvom. Tom prilikom pobijeno je nekoliko stotina tisuća asirskih kršćana, tako da se Asirska crkva od tog vremena praktički više nije oporavila. Sve se to događalo na opću indiferentnost njihovih saveznika Engleza koji nisu poduzeli apsolutno ništa da zaštite potpuno nevino civilno stanovništvo.
Pogromu su izbjegle druge dvije kršćanske zajednice: kaldejci-katolici nisu sudjelovali u podršci Englezima, zato su bili pošteđeni. Armeni su također ostali po strani jer je još bilo živo sjećanje na teški pogrom koji su Armeni doživjeli u Turskoj 1915. godine.
Kurdska pobuna i iračko-ranski rat
Situacija se ponovo pogoršala početkom šezdesetih godina za vrijeme kurdske pobune protiv centralne vlasti. Kršćani su se našli između pobunjenih kurdskih milicija pod vodstvom generala Mustafe Barzanija i iračkih vojnih snaga Sadama Huseina. Tom prilikom opustošeno je kaldejsko biskupsko sjedište Amadijah, masakrirano je mnoštvo svećenika, monaha i monahinja.
Slično se dogodilo za vrijeme iračko-iranskog rata, gdje su se mnogi Kurdi opredijelili za suradnju s Iranom. Nakon osmogodišnjeg rata Sadam Husein krvavo se osvetio Kurdima uništivši otrovnim plinom desetine kurdskih sela. Ovom masakru prethodilo je sistematsko čišćenje svih pograničnih sela prema turskoj i iranskoj granici zbog straha od infiltracije šiita iz obližnjih iranskih svetišta i Kurda iz Turske. U toj operaciji stvaranja „zaštitnog“ koridora, po nekim procjenama, sravnjeno je sa zemljom oko pedesetak kršćanskih sela. Osamdeset pet crkava i samostana potpuno su uništeni. Ovi podaci govore o još uvijek brojnom kršćanskom stanovništvu na tom planinskom području.
Grad Zaku, koji se prvi susreće na putu iz Turske za Irak, 1965. godine, na početku kurdske pobune, imao je 45% kršćanskog stanovništva. U gradu je bilo pet crkava: dvije kaldejske, dvije siro-katoličke i jedna armenska. Trideset godina kasnije ostalo je tek nekoliko kršćanskih sela čiji stanovnici žive u posvemašnjom siromaštvu i konstantnoj nesigurnosti.
I u ovakvoj teškoj situaciji sve do američke invazije na Irak 2003, u Iraku je živjelo oko milijun i pol kršćana. Danas se procjenjuje da ih je ostalo oko 450.000. S raspadom režima Sadama Huseina, koji je silom držao pod vlašću nikada pomirene etničke i konfesionalne frakcije u Iraku. Nestaje jedan državni okvir, koji je bio daleko od pravednog, ali je ipak pružao kršćanima minimalnu sigurnost za život u većinski muslimanskom društvu. U iračkom društvu se bude snage koje ponovno dovode u pitanje teritorijalno ustrojstvo ne samo Iraka nego i čitavog Bliskog istoka, iscrtanog 1916, prema kolonijalnim interesima engleske gospode. U ovakvoj situaciji kršćani Mosula i okolice sve češće su na meti islamskih ekstremista koji ih poistovjećuju s američkim „okupatorima“ i kršćanskim zapadom općenito. Mnogi kršćani napuštaju Mosul i bježe na područja pod kurdskom upravom, ili još češće emigriraju u druge zemlje Bliskog istoka ili Europe i Amerike.
Kršćani u ISIL-ovom kalifatu
Najveći, i do sada neslućeni, progon kršćana Mosula nastupa s pojavom i djelovanjem takozvane Islamske države (ISIL) koja se rađa iz ekstremnih sunitskih džihadističkih skupina u Siriji i Iraku. U svom luđačkom pohodu „čišćenja“ muslimanskog područja od svih koji su u njihovim očima takfir (otpadnici); šiiti, alaviti, drusi, jezidi, šabab, kakai i, na kraju, kršćani.
Zapaljene su i uništene drevne kršćanske crkve i samostani u kojima već više od 1.500 godina nije nikada utihnula molitva
Nakon zauzimanja Mosula, ISIL stavlja kršćansko stanovništvo pred „izbor“: napustiti svoje kuće i imovinu (sa sobom su mogli ponijeti samo odjeću koju su imali na sebi) ili prihvatiti islam. Svi koji do određenog datuma nisu izabrali jednu od ovih opcija mogli su biti smaknuti bez milosti. ISIL proglašava ponovnu uspostavu kalifata po uzoru na Omajidski i Abasidski kalifat, koji su imali sjedišta u Damasku i Bagdadu. U tim povijesnim kalifatima kršćani su imali status zimija (zaštićeni) uz plaćanje posebne takse (džizija) ali su bili slobodni živjeti u svojim stoljetnim područjima i prakticirati svoju vjeru. Današnji pretendenti na kalifat ne ostavljaju kršćanima ni tu mogućnost. Zapaljene su i uništene drevne kršćanske crkve i samostani u kojima već više od 1.500 godina nije nikada utihnula molitva. Po prvi puta u svojoj višemilenijskoj povijesti Mosul ostaje u potpunosti bez kršćanskog stanovništva.
Fasade kršćanskih kuća obilježene su arapskim slovom nun, što je prvo slovo od riječinasarah (kršćani). Znak koji više nego jasno poručuje da nema mjesta za kršćane u fantomskom islamskom kalifatu. Slovo i njegovo značenje prva je otkrila iračka novinarka, muslimanka, Dalia al-Alqidi, i preko libanonske televizije lansirala vijest u svijet, pokrenuvši istovremeno akciju solidarnosti s iračkim kršćanima po cijelom svijetu, zajedno s jednom drugom novinarkom Dimom Sadek, obukavši majice sa slovom nun i tako pokušale senzibilizirati svijet na tragediju iračkih kršćana.
Ne možemo se ne upitati, kakva će biti budućnost kršćana u Iraku, kakva će biti budućnost Iraka, i Bliskog istoka općenito?
Ne znam može li se u ovom trenutku dati bilo kakav smislen odgovor na ovo pitanje. Umjesto odgovora moglo bi se ponoviti ono što libanonski pisac Amin Maaluf ponavlja već godinama: „Ili ćemo naučiti izgraditi jednu zajedničku civilizaciju, kojoj svatko od nas može slobodno pripadati, pojačavajući ovu vezu općeprihvaćenim ljudskim vrijednostima i obogaćenu našim kulturalnim i religijskim različitostima, ili ćemo zajedno potonuti u barbarstvo bez dna.“
Za sada „civilizirani“ svijet manje više u nemoći ili indiferentnosti promatra smrt jedne civilizacije, u zemlji gdje je civilizacija počela.
U seriji tekstova ‘Kršćani u zemljama islama’ bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić upoznaje nas s poviješću i stanjem kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u zemljama islama.
Prometej.ba
Izvor fotografije: http://d.christiantoday.com/
