„Šampanjac i pjesma za bagere na Vruji“, „Počelo rušenje ‘Kamenog carstva’ divljeg graditelja Stipe Latkovića“ vrišti s naslovnice i udarnog članka nekidašnje Slobodne Dalmacije. Sve potkrijepljeno fotografijama koje su mahom u suprotnosti s onim što tekstovi ispod njih sugeriraju. „Ovako to divljaštvo izgleda iz zraka“ piše ispod fotografije na kojoj dominira naoko pristojno izvedena serpentinasta cesta koja se s „magistrale“ spušta doli do naselja koje se jedva nazire od raslinja koje ga natkriljuje, a na obali vidljiva je za naše standarde više nego pristojno izvedena ograđena lučica.
Među ostalim fotografijama koje dočaravaju kako je „uz šampanjac, limenu glazbu i konfete proslavljeno oslobođenje Vruje, a put kojim su imali proći bageri posut laticama“ (ne mogu se oteti prispodobi svojedobnog ispraćaja tenkova za Vukovar od strane Beograđana!), ušla je i fotografija koja zorno prikazuje kako je „Latković na Vruji izgradio pravi mali grad“. I ta slika u detalju, kao i fotografija cijeloga naselja („resorta“) iz zraka objavljena na naslovnici iste tiskovine pred godinu ili dvije dana, kaže da je gospar Latković na Vruji izgradio kompleks koji bi mogao biti prototip suvremene hrvatske (dalmatinske) gradnje turističkog naselja, s jedne strane gabaritima objekata i načinom gradnje naslonjena na (kamenu) tradiciju, a s druge moderno opremljena da zadovolji potrebe suvremenog čovjeka /turista. Dakle, gospar Latković jest na Vruji izgradio i u neposredni vrujski i opći dalmatinski okoliš uklopio pravi mali mediteranski turistički gradić.
Gradić u svakom smislu ljepši, te urbanistički i prostornoplanski i infrastrukturno sređeniji, dakako i turistički atraktivniji od obližnjeg Piska, iz kojega su slavodobitnici koji obasipaju cvijećem Mikulićeve bagere koji će Vruju sravniti sa zemljom i vratiti je u posjed Piščanima i njihovim sinovima, pa i zetovima, i njihovim barčicama i njihovim rado…znalim bjelosvjetskim gošćama, koje će oni ni od koga ometani eskortirati na skrovite plažice podno netom potaracane Lackovićeve uzurpacije.
Novinar pošteno citira radnika angažiranog na rušenju: „Ne znam kojeg vraga je ovo trebalo dirati. Lipo su mogli sve ostavit kako je, njega kazniti, oduzet mu imanje i nastaviti kao da ništa nije bilo.“ Tako rezonira radnik graditelj, te nezgode angažiran na rušenju. Graditelju suprotstavlja priženjenog Piščanina druga Borisa Dežulovića, koji u prepoznatljivom stilu kaže:“Nakon 21 godine, Vruja se vraća građanima. Za sve to vrijeme jedan od najljepših dijelova Hrvatske bio je okupiran i pretvoren u SAO Vruju, a bez aktivizma jedna novinarke, jedne kućanice i jedne bibliotekarke ne bismo je oslobodili. Ako ova država bude normalna, onda će 2.lipnja biti pravi Dan državnosti. Krenuli su bageri slobode i sad čekamo vijesti iz Knina na moru .“ Tako rezonira „književnik, novinar i aktivist“, koji vjerojatno u životu nije izgradio ništa više od verbalnih konstrukcija tipa da je Vruja „jedan od najljepših dijelova Hrvatske“, ili „ako ova država bude normalna, onda će 2.lipnja biti Dan državnosti“.
Zar i Pisak prije nego što su pred sto ili koliko već godina na tu Vruji prispodobivu pustahiju šljegli i počeli se nastanjivati „pravlaji“ nije bio „jedan od najljepših dijelova Hrvatske“? Zar i obronci Srđa s pitoresknim otočićem Lave/Lausom isto nijesu bili najljepši? A tek istočni obronci Marjana s Matejuškom!? Odnosno, po čemu je devastacija obale i priobalja počinjena napinjanem kuć(etin)a jedne poviše druge u Pisku aktivistički i urbanistički prihvatljiva, a ona Lackovićeva u Vruji nije? Po kojim parametrima je lučica u Pisku simpatična i pitoreskna, a ona u Vruji „eklatantan primjer devastacije obale“? Kako cestica koja se vijugavo probija između kuća do mora u Pisku prolazi kao infrastrukturna nužnost, dočim je njezin pandan na Vruji devastacija okolišnog kamenjara, ekocid?
Iako nemam saznanja, a i ne provjerava mi se, pretpostavljam da je barem 50 posto Piščana iskoristilo amnestiju divlje gradnje koju je udijelila ondašnja ministrica Mrak Taritaš i legaliziralo svoje bespravno izgrađene ili dograđene objekte. Ne vjerujem da g.Lacković nije iskoristio tu priliku za svoje objekte na Vruji, pa ne mogu dokučiti zbog čega mu je to država odbila učiniti. Odnosno, koji su zapravo razlozi države da mu ne dozvoljava odnosno legalizira sve što je izgradio. Za pristupnu cestu da mu se (prešutno) zahvali, da je on može koristiti, ali kako ide preko državnog zemljišta, da ostaje u javnom, državnom vlasništvu; on kao graditelj da može dobiti, uz naknadu, koncesiju na, recimo, tri parking mjesta doli na dnu, a ostala mjesta da su javna. Pa da i ja na proputovanju za Split, ako mi se ne žuri autoputom, mogu predahnuti i znatiželjno ćirnuti što je to sve izgrađeno na Vruji, usput se i osvježiti u moru. Za razliku od SAO Piska, gdje se (ljeti) ne bih usudio riskirati, em zbog uskoće puta, em zbog kockanja sa životom ako bih slučajno našao slobodan parking na javnoj cesti nekomu ispred kuće.
Ako Piščani i njihovi zetovi budu normalni, onda će najkasnije do 2.lipnja 2024., prve godišnjice razaranja Vruje, tik uz nedavno obnovljeni spomenik izginulim antifašističkim borcima toga kraja, a koji su 1992.godine minirali Mikuliću po pretpostavci svjetonazorski bliski vandali, podignuti spomeničinu u naravnoj veličini dr.sc. Andriji Mikuliću (HDZ), glavnom državnom inspektoru Republike Hrvatske, kako na bageru ŠČ veličine vraća Vruju građanima (Piska).
Svaka sličnost s našim srđevcima i (paleo)omblićima je više nego namjerna.
Darko Kaciga Evropljanin
Glasu Grada
Dubrovnik
magazinplus.eu
