Novovrijeme.ba
Nedavno je u časopisu “Psihologija danas” dr. Matthew J. Rossano objavio kraći članak pod naslovom “Funkcija morala i moralno savršenstvo”. Donosimo vam neka zanimljiva mišljenja i analize o svakodnevnom prosuđivanju.
Je li ukrasti od tebe jednako pogrešno kao i ukrasti od stranca? Ako ulična banda otme gvatemalskog oligarha, osuđujete li ovaj čin jednako kao i ako bi oteli vašeg brata? Osuđujemo li fabriku koja ilegalno otpušta toksični otpad u neko bangladeško selo kao onu u našem gradu? U najboljem slučaju, tako mislimo, zar ne? Na kraju, ispravno je ispravno, a pogrešno je pogrešno i ne bi trebalo da bude važno gdje ili kome je uvreda nanesena – ona jeste i ostaje nemoralna. Ovo je rezoniranje u pozadini ideje o univerzalnoj moralnosti; tehničkim rječnikom nazvano “univerzalističkom moralnom evaluacijom”. Prema ovom shvatanju, moralna prosudba ne bi trebala ovisiti o mjestu ili vremenu samog čina, niti bi trebala biti naklonjena popularnim sentimentima ili mišljenjima moćnika. Možemo reći, trgovina ljudima jednako je pogrešna u drevnom Rimu kao što je i danas, jednako je gnusan poslodavac koji muči jadne Azijce kao i onaj koji muči radničku klasu u Evropi.
Nedavna studija, međutim, pruža dokaze da je univerzalna moralnost često zagovaran, ali rijetko dostignut ideal. Umjesto toga, ispostavlja se da je moralnost prije sebična strategija koju koristimo da upravljamo svojim ugledom negoli dosljedna primjena skupa principa koji rukovode našim mislima i djelima. Studija prilazi moralnosti iz evolutivne perspektive koja sudove vidi kao adaptivni alat koji koristimo da promoviramo svoje interese. Ako je ovo mišljenje ispravno, onda su naše javno izrečene osude i odobravanja strateški raspoređene tako da poboljšaju našu reputaciju, povećaju stepen naše prihvaćenosti u društvu te naš način da se dodvorimo utjecajnim članovima zajednice. Na taj način bi moralne prosudbe trebalo da budu veoma ograničene na zajednicu – to jest, trebali bismo biti veoma senzitivni na preovladavajuće lokalne sentimente i utjecajne autoritetne figure.
Da bi ovo testirali, istraživači su kreirali sedam jednostavnih vinjeta o “čistoj i suštinskoj” nepravdi nanesenoj nedužnom pojedincu. Vinjete su opisivale situacije kakve su krađa novca, namjerno povređivanje nekoga, pretučena žena, širenje laži i glasina o nekoj osobi, silovanje i tako dalje. Vinjete su predstavljene osobama iz različitih kultura, iz pet tradicionalnih društava manjeg obima iz Južne Amerike (Tsimane’ and Shuar), s otoka Fidžija (Yasawa), iz Indonezije (Karo Batak) i Malezije (Sursurunga). Dodatno su testirani i učesnici iz ukrajinskog sela Storozhnitsa i urbanog
dijela Santa Monice u Kaliforniji. Svakog učesnika pitalo se da da moralni sud (koristeći petostepenu skalu) o svakoj od sedam vinjeta (koliko je dobro ili loše djelo koje je lik prikazan u vinjeti učinio). Nakon ove početne prosudbe, učesnici su dali svoje sudove imajući u vidu tri druge okolnosti: 1. lokalni autoritet je izjavio da to djelo “nije loše”, 2. djelo se desilo u dalekoj prošlosti, 3. djelo se desilo u nekom drugom društvu.
Rezultat je bio dosljedan: širom svih sedam društava isto djelo je označeno manje pogrešnim ako se desilo davno, ili ako se nije desilo u našem komšiluku, ili ako je autoritativna figura izjavila da nije loše. Da bude jasno, niko nije rekao da su ovi očigledno nepravedni postupci moralni, ali su dosljedno bili označeni kao manje moralni ako se nisu dogodili u našoj zajednici, ili ako su ih lokalni autoriteti (do nekog stepena) smatrali prihvatljivim. Upravo ovo bismo mogli očekivati ako naše moralno mišljenje zaista proistječe iz fleksibilnih i sebičnih adaptivnih strategija. A to je u suprotnosti s idealističkim pogledom na moralnost kao skup univerzalno primjenjivih principa.
Skloni smo svoja moralna pravila ne primjenjivati dosljedno i univerzalno baš zbog činjenice da, prilagođavanjem svog moralnog mišljenja da bude osjetljivo na preovladavajuće lokalne sentimente i mišljenja lidera zajednice, možemo ostvariti ili poboljšati svoj društveni položaj. Kako je društveni položaj nagrada koju nam samo naš lokalni kontekst može darovati, malo je smisla u brizi o dalekim kršenjima ljudskih prava, nevidljivoj nepravdi ili u potencijalnom gubitku u sukobu s lokalnim autoritetima.
Po prirodi, svoju moralnost primjenjujemo praktično, ne idealno. Prvi korak prema većoj moralnoj perfekciji jeste prepoznavanje ovog problema. Ovo je jedna od kritičnih lekcija koju su najveći moralni egzemplari čovječanstva – Konfučije, Budha, Isus, Franjo Asiški – učili: naša prirodna moralnost je, “po dizajnu”, ograničena. Prevazilaženje ograničenja prirode zahtijeva istraživanje, praksu, trajnu samoprocjenu i povećanu samosvijest. Za mnoge, povećana moralna perfekcija može se naći u religijskom kontekstu. Za neke druge, moguće ju je naći i u sekularnom, filozofskom kontekstu. Važna činjenica, međutim, jeste da je se mora svjesno i s mnogo napora tražiti! Baš kao što većina nas redovno ide u teretanu da usavrši svoje zdravlje ili tijelo, moramo – kako je Sokrat savjetovao – slično biti posvećeni usavršavanju naših duša.
