KRATOMANSKA PARANOJA – Grupa, moć, vođa
Ono čega je netko svjestan to on drži pod kontrolom.
Ono čega netko nije svijestan to njega drži pod kontrolom.
GRUPA, MOĆ, VOĐA
Grupu u socijalnoj psihologiji definiramo kao skupinu ljudi koji imaju zajednički cilj, međusobno su u interakciji, karakteriziraju je postojanje uloga, norma, komunikacijska struktura, kohezivnost te struktura moći i vodstva.
Moć definiramo kao mogućnost utjecaja nekog člana na odluke grupe.
Vođa je onaj član grupe koji ima najviše moći, dakle najviše utjecaja na grupnu odluku.
FENOMEN CEZARIZMA
Jedan od velikih vođa francuske revolucije, Louis de Saint Juste, tvorac je poznate izreke: “Svaka vlast korumpira”. Engleski povijesničar, lord Acton, nadopunio je Saint Justea rekavši: “Apsolutna vlast apsolutno korumpira”. Te se dvije izreke nigdje bolje ne potvrđuju kao u fenomenu cezarizma, koji je važna psihosocijalna karakterisitka mnogih vođa.
Pojam cezarizma označuje pojavu da se neki vođa, nakon pobjede njegove opcije, počinje ponašati sve više kao despot, apsolutist, pa i onda kada to prekriva nekom demagoškom demokratskom fasadom.
A zbog utjecaja drugih pojava – poltronizma i kratomanske paranoje – svoje dojučerašnje savjetnike i suborce, počinje progoniti.
Ime toj pojavi dato je u socijalnoj psihologiji po imenu Julija Cezara (102.-44. pr.Kr.) koji je 60.godine pr.Kr., zajedno s Pompejem i Krasom, organizirao prvi trijumvirat u starom Rimu s ciljem da se obori vlast Senata. Kras je uskoro umro, a Cezar je započeo rat protiv Pompeja dok ga nije pobijedio.
Najpoznatiji veliki cezari u povijesti su August, Robespierr, Napoleon, Hitler, Staljin. U svim je slučajevima bio prisutan isti psihološki nastanak cezara, kratomanska paranoja i čistke.
Očigledno je da pojava cezarizma ne zavisi samo od društveno-povijesnih uvijeta koji su se tijekom svih tih stoljeća mijenjali, nego u sebi ima i neku vječnu osnovu u nekim psihološkim osobinama ljudi.
RAĐANJE CEZARA
Nastajanje cezara složen je psihosocijalni proces koji, prema M. Zvonareviću, prolazi kroz sljedeće četri osnovne faze:
Osjećaj mesijanstva. Budućeg cezara karakterizira u periodu borbe za vlast vjera u ispravnost vlastitih uvjerenja. To uvjerenje katkad prerasta u osjećaj mesijanstva. Ako se pojavi taj osjećaj mesijanstva, onda on magnetski privlači pristaše oko sebe, koji u njemu nalaze oslonac i inspiraciju. Budući cezar u toj se fazi prema sljedbenicima ne odnosi autokratski, naprotiv u toj fazi sluša njihove prijedloge i savjete.
Osjećaj sveznalaštva. Nakon osvajanja vlasti počinje se događati Honores mutant mores. Kako se od vođe svakodnevno traži da donosi odluke o svemu i svačemu, i budući da se odmah nakon osvajanja vlasti oko cezara počinje okupljati sve više poltrona ili cezaroida, nitko mu ne osporava mudrost ocjena i odluka, te se u vođi i nesvjesno javlja narcizam i osjećaj sveznalaštva: “Za sve ja moram biti najmeritorniji”. Istovremeno, s osjećajem sveznalaštva, javlja se i sve veći osjećaj prijezira prema ostalim ljudima, pa i iz najuže sredine, jer oni, eto, za sve moraju pitati njega.
Osjećaj nezamjenjivosti. Budući da stalno vidi kako se bez njega ništa ne može, vođa i nesvjesno počinje vjerovati kako je nezamjenjiv. U tome ga podupiru podrepaši i poltroni pa tako raste mit o njegovoj nezamjenjivosti. A to još više povećava njegov prijezir prema drugima “inferiornima” i “ograničenim” ljudima oko njega.
Osjećaj nepogrešivosti. Budući da ga se više nitko ne usudi kritizirati ili demantirati, a poltroni mu neprestano sa svih strana “kade” kako je “premudar”, u njemu se javlja i osjećaj nepogrešivosti. S pojavom osjećaja nepogrešivosti psihološki je razvoj cezara završen i tada se u punoj mjeri počinju pojavljivati posljedice autokratskog cezarizma.
Budući da se osjeća sveznanim, nezamjenjivim i nepogrešivim – u što ga poltroni iz okoline neprestano uvjeravaju – cezar počinje gledati na sve koji se s njime ne slažu drugim očima. Takvi se pojedinci ne protive ili ne slažu više s njime, oni se zapravo protive “istini” i “pravdi”, čiji je on nepogrešivi tumač. Takvi su oponenti opasni za zajednicu, pa i za njih same, te ih treba ušutkati – milom ili silom.
Osjećaj nepogrešivosti već je prvi simptom paranoidne mentalne konstitucije koju nazivamo kratomanska paranoja (grč. krateo = vladam), koja muči sve one koje vlast korumpira. Tu vrstu paranoje prate i odgovarajuće paranoidne ideje, ideje proganjanja, koje u svijesti cezara izgledaju otprilike ovako: “Ja sam sveznajući, nezamjenjiv i nepogrešiv; zbog toga me mnogi mrze, a najviše moji bliski suradnici koji mi zavide i zato bi mi htjeli oponirati; stoga, bez obzira na njihove zasluge, oni sada ugrožavaju ne samo mene već i “svetu stvar” i zato ih moram ukloniti”.
U takvom psihološkom trenutku začinje se u glavi cezara ideja o načinu progona tih izdajnika. Budući da je cezar ipak samo krhki čovjek, takvi vlastiti postupci uznemiruju njegovu ljudsku savjest – zato on mora u sebi stvarati racionalizacije kojima će savjest umiriti: “Oni koji se sa mnom ne slažu su izdajice, proklete Jude, oni su protiv istine i napretka, i stoga je u samom interesu tih heretika da budu uništeni”.
Uklanjanje suradnika odvija se, prema M. Zvonareviću, na nekoliko načina:
Ignoriranje je najblaži oblik likvidacije. Pristalice se “ubijaju šutnjom”. Dojučerašnjoj istaknutoj ličnosti prestaje se davati bilo kakav važan zadatak. Njihova se imena izbacuju iz bilo kakvih spomena zasluga i nastoji ih se učiniti što anonimnijima.
Ostracizam je davanje nekog posla ili zaduženja izvan granica svoga “cezarstva” – tako da osoba više nema nikakvu socijalnu moć, ali ju se ne nastoji sasvim politički likvidirati.
Difamacija je postupak blaćenja te osobe putem iznošenja poluistina i laži o toj osobi koje ju prikazuju u najgorem svjetlu.
Likvidacija je zadiranje i u fizički integritet ličnosti. Kaznenom prijavom nastoji se osobu lišiti slobode ili učiniti da ostane bez posla.
I tako uklanjajući neposlušne suradnike, cezar vlada okružen klanjanjem poltrona, koji se bore za mrvice vlasti koje padaju s trpeze velikog cezara. Tako smo došli i do pojma “malih cezara”, odnosno “cezaroida” ili “poltrona”.
FENOMEN POLTRONIZMA
Nema cezara bez poltrona niti poltrona bez cezara. U demokratskoj sredini normalni građani gnušaju se poltrona, te oni mogu uspijevati samo u autokratskoj sredini. Poltronizam je dakle neizbježno drugi pol cezarizma. Cezarizam i poltronizam su samo različite strane iste medalje autokratske vlasti. Doduše, ne moraju svi u cezarovoj okolini biti poltroni, ali oni koji to nisu, ubrzo će – milom ili silom – tu okolinu napustiti.
Vlast ne korumpira samo one koji su na vrhu i koji je uživaju iz “velikih zdjela”; ona korumpira i one koji su daleko od vrha i koji je uživaju samo “žličicama”.
Identifikacija s cezarom jedan je od izvora poltronstva. Nekom čovjeku nije često ni samom jasno da je postao poltron, a još mu je manje jasno na koji način i kad se to zbilo. Identificirajući se sa cezarom, pojedinac povećava osjećaj vlastite vrijednosti. Zbog toga sljedbenik vođe koji je izvojevao pobjedu “naše stvari” u nekoj bitci, počinje ličnost cezara identificirati sa samom “našom stvari”.
Jednosmjerna odgovornost također je čimbenik nastanka cezaroida. Piramida vlasti je hijerarhijski konstruirana, pa svaki mali cezar odgovara samo cezaru iznad njega, a nema nikakve odgovornosti prema onima ispod njega.
Poltron ili mali cezar prije svega ne misli svojom glavom. Takvo mišljenje nije preporučljivo ni u kojem cezarstvu. Osnovno je pravilo hvaliti ono što cezar hvali i kuditi ono što cezar kudi. Zbog toga, ako cezar kaže danas jedno sutra drugo, to treba bez pogovora prihvatiti pa i onda kad to znači “skakanje samom sebi u usta”. Ovdje treba spomenuti pojavu tzv. socijalnog biciklizma: mali se cezar sagiba pred onim koji je na vlasti iznad njega, a nemilosrdno gazi one ispod njega. Na podređenima tako kompenzira pritajenu nesvjesnu mržnju prema svome nadređenom: za sve uvrede i poniženja koja trpi od poltrona iznad sebe, gnječi one ispod sebe. Sustav napredovanja također je zasićen poltrogenim faktorima.
SUZBIJANJE CEZARIZMA I POLTRONIZMA
Da li je cezarizam nerazdvojni dio ljudske prirode i društva? Kako se osloboditi cezara i poltrona?
Ukidanje privilegija jako je važno. Prvo što pobjednici urade jest da osiguraju sebi materijalne privilegije. Ni veliki ni mali cezari sigurno se ne bi tako grčevito držali vlasti da vlast nije povezana s nizom privilegija.
Podjela moći stara je ideja kojom su se nastojale spriječiti pojave autokratskog cezarizma. U našim ustanovama veliku važnost imaju sindikati, a naročito upravna vijeća, kao što je Školski odbor, mada je njegova važnost veća na slovu zakona nego li u praksi. Trebamo se truditi to mijenjati.
Vremensko ograničenje moći. Biti ravnatelj nipošto ne smije biti profesija. Treba se osigurati reizbornost. Možda najviše dva četverogodišnja mandata. Nijedan rukovoditelj nigdje, dakle, ne smije biti doživotno biran već neprestano mora odgovarati kako onima iznad, tako i onima ispod sebe.
Piše: Dario Miletić
Dialogos
