-TopSLIDEKultura

Momo Kapor o tome kako se gube prijatelji

Kako samo zavidim prijateljstvima starim pedeset godina! Koliko je samo bilo potrebno ljubavi, strpljenja, mirenja sa greškama, pristajanja na slabost.

Prijatelji se gube tako što ih ukradu žene (poslednji put smo ih videli na momačkoj večeri), krade ih posao, kradu ih godine, vreme, krade ih smrt, kradu ih neke druge, strane zemlje, kradu ih nam njihova deca, njihovo ime u novinama, njihovo lice na televiziji, kradu ih nam naše reči o njima koje su čuli od trećih prijatelja.

Održavamo panično neka klimava prijateljstva, krijući sopstvenu slabost i strah da ostanemo sami. Najveći broj naših prijateljstava su neka vrsta bednog sporazuma sa savešću, bekstvo od samoće.

Kako samo zavidim prijateljstvima starim pedeset godina! Koliko je samo bilo potrebno ljubavi, strpljenja, mirenja sa greškama, pristajanja na slabost; koliko lukavstva da se godinama krade vreme od posla, od ambicija, od porodice i poslepodnevnog sna – koliko mnogo razumevanja da se održi ta slabašna, krhka biljka prijateljstva između dva starca što se duže od jednog ljudskog veka nalaze u “Mažestiku”, u podne, posle svih dobrih i loših godina!

Dva starca u “Mažestiku”, u podne – dva preko noći ostarela dečaka što poznaju neke samo njima znane prolaze kroz zabranjene kapije kojih više nema, rupe u tarabi, i tajanstvene tunele u iščezlim vrtovima, sada posle svega i druže se svakoga dana u podne: jedanput kafu plaća jedan, drugi put – drugi.

Zanimljivo, za kraj nekog prijateljstva uvek okrivljujemo druge, nikad sebe. Retko ko od nas pomisli za sebe da ima možda tešku narav ili sklonost ka novim prijateljstvima. Što se mene tiče, stari prijatelji su mi prave dragocenosti u životu. Naravno, kao i ostali, sklapam nova poznanstva ali više od svega čuvam prijateljstva sa onima koji me pamte dok sam još imao tamnu kosu i bio sklon ludorijama.

Izvor: family

Momčilo Momo Kapor  rođen je u Sarajevu 1937. godine od majke Bojane, rođene Velimirović i oca Gojka Kapora. Njegov otac Gojko, rodom iz bilećkog sela Mirilovića, radio je kao finansijiski stručnjak u Sarajevu, gdje je sreo svoju buduću suprugu.

Zarobljen na početku rata kao rezervni oficir kraljeve vojske, odveden je u Nirnberg, gdje je proveo pune četiri godine. 13. aprila 1941. za vrijeme bombardovanja Sarajeva pala je bomba na staru tursku kuću u kojoj su se sklonili Momina majka Bojana, Kaporova baka i mali Momo. Svi su poginili osim Mome, koga je majka zaštitila legavši preko njega. O majci je Kapor znao vrlo malo, zato što se o njoj retko govorilo u porodici, vjerovatno zbog želje najbližih da dete zaštite, ne obnavljajući mu sjećanje na preživljeni užas i ne produbljujući dodatnu traumu koju je nosio u sebi. Ratne godine Momo provodi u Sarajevu kod bakine sestre Janje Baroš, a otac ga godinu dana po završetku rata odvodi u Beograd.

Po maturiranju Kapor se odlučuje za studije slikarstva. Diplomirao je slikarstvo 1961. godine na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića. U vrijeme diplomiranja na Akademiji upoznaje gimnazijalku Anu Pjerotić, kasnije studentkinju psihologije. Momo i Ana venčali su se 1964. i iz ovog braka rodile su se kćerke Ana i Jelena Kapor. O tom vremenu Ana Pjerotić kaže: „Pisao je lako, sa radošću. Svoje prve tekstove napisao je na pisaćoj mašini Adler koju sam mu poklonila za rođendan, i na kojoj sam, kasnije, prekucala većinu njegovih tekstova. Imao je potrebu da priča o onome što piše. Nas tri smo bile njegova prva publika. To su bile njegove prve književne večeri“.

Veliku popularnost kod publike Momo Kapor stiče kroz tekstove Beleške jedne Ane, koje izlaze u časopisu „Bazar“. 1972. Beleške jedne Ane izlaze i kao knjiga, u izdanju „Oekonomika Beograd, Beogradsko izdavačko-grafički zavod“. Kapora kao pisca otkrio je Zlatko Crnković, urednik poznate zagrebačke biblioteke „Hit“. Tako su u izdanju „Znanje Zagreb“ (biblioteka Hit) izašli bestseleri: I druge priče (1973), Foliranti (1974), Beleške jedne Ane (1975), Provincijalac (1976), Ada (1977), Zoe (1978), Od sedam do tri (1980), Una (1981). Kapor postaje jedan od zaštitnih znakova ove edicije. Pored velikog broja naslova, romana i zbirki priča, autor je i velikog broja dokumentarnih filmova i televizijskih emisija, a po njegovim scenarijima snimljeno je nekoliko dugometražnih filmova (Bademi s onu stranu smrti, Banket, Valter brani Sarajevo, Džoli džokej, Kraj vikenda). Romani Una i Knjiga žalbi doživili su ekranizaciju. 1982. izlazi knjiga Onda, a zatim slijede Sentimentalno vaspitanje (1983), Knjiga žalbi (1984), 011 (1988). 1988. Momo Kapor se razvodi od Ane Pjerotić i iste godine se vjenčava sa Ljiljanom Todorović. 1989. izlazi Istok-Zapad, a 1991. Halo Beograd. 1992. godine izlazi Zelena čoja Montenegra, a 1995. Lero kralj leptira. Stvaralaštvo Mome Kapora može da se prati kroz nove naslove, među kojima se izdvajaju A Guide to the Serbian Mentality (2006), Dragi naši (2007), Ispovesti (2008), The Magic of Belgrade (2008). Posljednja knjiga Kako postati pisac objavljena je 2010. godine u izdanju Srpske književne zadruge.

Prevođen je na francuski, ruski, njemački, poljski, češki, bugarski, mađarski, slovenački i švedski jezik.

Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Prijatelji, na stranicama 276. i 277. ovako opisuje djetinjstvo i mladost Mome Kapora, na osnovu razgovora koji je sa njim vodio novembra 2002. godine: „Trinaestog aprila 1941. Nemci su bombardovali Sarajevo i pogodili zgradu ispod Trebevića u kojoj se bila sklonila Momčilova majka sa četvorogodišnjim sinčićem. U srušenoj kući svi su bili mrtvi. Momina majka je svojim telom spasla sina. Dečak se nekako izvukao iz ruševina, zakukao, pa zanemeo nad užasom, ne znajući kuda će. Našao ga je neki Rus, emigrant, lekar, sažalio se na njega i poveo ga u svoj stan. Prisvojio ga je, nije imao dece. Negovao ga je, voleo, zatrpavao igračkama da zaboravi majku i u belom mercedecu ga vozio po Sarajevu. Dečko je znao da mu je ime Momčilo, prezime nije znao. Prezime mu je dao dobar čovek Rus, krstio ga je Momčilo Hercegovac. Posle godinu dana života kod dobrog čoveka, Momčilo Hercegovac se razboleo od šarlaha, pa ga je spasitelj odneo u sarajevsku bolnicu. Tu ga je pronašla majčina tetka koga ga je godinu dana tražila po Sarajevu, obaveštena od nekog da je „jedno dete izašlo iz srušene kuće, odakle ga je neki čovek poveo sa sobom“. Kada je prezdravio od šarlaha, baba ga je odvela u svoju kuću i brinula se o njemu. Za Momčila Hercegovca brinuo je i Rus, koji se pridružio vlasovcima — saradnicima Nemaca, često ga posećujući s poklonima. Otac, koji je po povratku iz zarobljeništva, kao bankarski stručnjak, postavljen za načelnika u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu, zbog patriotske savesti i odgovornosti tek godinu dana posle rata došao je u Sarajevo da vidi sina. Prema sinu se odnosio patrijahalno strogo i sve do smrti bio je nezadovoljan što mu se sin posvetio slikarstvu i književnosti, socijalnoj i životnoj neizvesnosti“.

Ipak, na osnovu izvora Valerije Janićijević, koja je priredila do sada najpotpuniju biografiju Mome Kapora, objavljenu u okviru zbornika Pripovedač urbane melanholije, ovo sjećanje Dobrice Ćosića nije u potpunosti tačno. Momu su poslije bombardovanja, po sjećanju njegovog ujaka Slavka Lučića, spasilačke ekipe odvele u bolnicu i razdvojile od ujaka koji je bio sa njim. U tom trenutku Momu je preuzeo pomenuti Rus, koji ga je već kroz nekoliko dana predao tetki – Janji Baroš. Istinitost ove verzije potvrđena je i sa nekoliko Kaporovih intervjua, kao i sa njegovom knjigom Ispovesti.

Posljednjih godina života bio je redovni kolumnista frankfurtskih Vesti.

Momo Kapor je bio član Senata Republike Srpske od 1996. godine.

Umro je u Beogradu 3. marta 2010. godine na Vojno-medicinskoj akademiji, a sahranjen je u Aleji velikana u Beogradu.

 

Hercegovina Promo

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close