Dvadesetpetogodišnje postdaytonsko iskustvo kazuje: bolja država i pravednije društvo nisu mogući sa etnonacionalistima
Već trideset godina, uz poneku dragocjenu iznimku, Bosnom i Hercegovinom dominiraju etnonacionalisti i vladaju etnonacionalne stranke. Oni naravno nisu svi isti, pogotovo ne po količini zla kojeg su proizveli, ali su iznimno štetni za složenu i kompliciranu zemlju kakva Bosna i Hercegovina nesumnjivo jeste.
SDA je dominantna bošnjačka stranka. Otkad je na njenom čelu Bakir Izetbegović, turkofilija je njihova naglašena karakteristika. Moguće je da se u ovom slučaju radi o traženju velikog brata, jer postoji uvriježeno mišljenje da Hrvati i Srbi u BiH imaju svoje „rezervne države“ i pokrovitelje u Hrvatskoj i Srbiji. Ova turkofilija (ili preciznije: erdoganofilija) sramotno se manifestirala prilikom nedavnog posjeta gradonačelnika Istanbula Sarajevu. Čelnici SDA trebaju uzeti dobar rječnik, potražiti i pomno proučiti pojmove patriotizam, samopoštovanje i podanički mentalitet. Pod uvjetom, naravno, da imaju čitalačke sklonosti. Osim toga, ovakva politika SDA neminovno odbija sve druge i proizvodi dodatne podjele, ne samo među narodima. Najnovija afera oko kupovine glasova (SDA-ovska verzija afere papak) pokazuje da je ova stranka do grla uronjena u kriminal i korupciju.
HDZ BiH potpuno dominira među Hrvatima, vjerovatno u većoj mjeri nego druge etnonacionalne stranke u svojim narodima. Dragan Čović, prvi u Hrvata, pomeo je konkurenciju pa se niti vide niti čuju glasovi koji bi mu ozbiljnije oponirali. Pogotovo se ne naziru potencijalni nasljednici. Vlada ugodno jednoumlje kojemu nije urođeno da traga za ozbiljnim alternativama. Skoro sve svoje greške HDZ BiH fakturira SDA-u i njihovoj marioneti Željku Komšiću, naivno se praveći da ne razumiju kako je upravo rečeni Komšić najbolje što im se moglo dogoditi za njihovu dugu i bezbrižnu političku egzistenciju. Razložno je pretpostaviti da će HDZ BiH nažalost još dugo ostati dominantan među Hrvatima, čak i nakon propasti firmi poput Aluminija.
Nakon svih ovih godina Milorad Dodik i dalje uspijeva prodati priču o neodrživoj BiH, referendumu, neovisnosti svoga entiteta. Najnovija afera oko Ustavnog suda još jedna je maligna politička igranka kojom se dodatno truju odnosi između Srba i Bošnjaka. Doduše, međunarodna zajednica prvi put pokazuje da je spremna ići daleko u kažnjavanju Dodikove destruktivne politike. Dragan Čović, svih ovih godina Dodikova ulickana marioneta, mogao bi mu pragmatično okrenuti leđa ukoliko osjeti da se bliži Dodikov pad. Dodiku ne fali probosanskih patriota koji se baš svaki put, slučajno ili namjerno, upale na njegove provokacije. Te reakcije probosanskih patriota nisu smisleni ili državnički odgovorni istupi nego otrovno dnevnopolitičko prepucavanje i zabava za široke mase.
Etnonacionalistima se treba suprotstaviti. To je težak ali važan i potencijalno spasonosan posao, za sve građane BiH, za narode u BiH. Dvadesetpetogodišnje postdaytonsko iskustvo kazuje: bolja država i pravednije društvo nisu mogući sa etnonacionalistima. Nažalost, neke navodne građanske opcije toliko su građanske da se etnonacionalizam pored njih i ne doima kao najveće zlo.
Jedan tragikomični pseudograđanski populist bori se protiv etnonacionalizma tako što etnonacionaliste vraća na vlast u Kantonu Sarajevo. Prograđanske političke perjanice iz tog političkog miljea spadaju u red najzadrtijih nacional-šovinista u cijeloj zemlji, što je u ovakvoj BiH respektabilno postignuće. Jedna fejzbučka diva i pop zvjezdica s književno-diplomatskim ambicijama, inače heroina i media darling dijela prograđanske javnosti, protiv uhljeba se bori tako što se sama uhljebi mimo zakona i elementarne pristojnosti. Dežurna prograđanska inteligencija salonski mudruje i komformistički se baškari po novinskim i portalističkim mainstream kolumnama, po tv ekranima i podcastovima, nerijetko pokazujući da su tek zamjenski etnonacionalisti koji se prograđanski češljaju. Većina te i takve opozicije provincijski su prevrtljivci bez pameti, bez ideja, bez etičkih skrupula. Jedina konstanta u njihovom djelovanju je vjernost prema budžetskim i inim donacijama. Doduše treba im priznati vještinu da ublehu uspješno prodaju kao poštenje, nepotkupljivost ili konzistentno razmišljanje. To su nažalost objektivni dometi te i takve opozicije.
Mlađe generacije odgajane su u duhu nacionalizma, kroz obrazovanje i medije. Bit će teško prevazići takvo stanje preko noći ili u jednoj generaciji. Treba biti strpljiv. Jer politička i društvena evolucija se ne dešavaju preko noći. Kroz konkretno političko i kulturno djelovanje, ovisno o mogućnostima i afinitetima, stvari se mijenjaju nabolje
Ima li onda nade za Bosnu i Hercegovinu? Začudo, ipak ima. To su one dragocjene iznimke s početka teksta, nesavršene ali važne kao ideja, kao manjinska sadašnjost i možda jednoga dana većinska budućnost. Navedimo barem tri takve dragocjene iznimke. Najprije treba izdvojiti Tuzlu kao grad u kojem etnonacionalistička vlast do sada nije zaživjela. Zatim, tu je i već pomalo zaboravljena Alijansa za promjene, koja je vladala samo dvije godine, ali je uvela BiH u Vijeće Europe (puno prije Srbije ili Crne Gore). Ova koalicija je, uz sve političke deficite i kadrovske mane, uspjela trasirati put Bosne i Hercegovine prema EU. Uspjela je, dakle, ono što su kasnije etnonacionalne vlasti udruženo razvalile. Noviji pozitivni mikroprimjer je koalicija BH blok, nedavno svrgnuta s vlasti u Sarajevu, koja je ozbiljno uzdrmala SDA hobotnicu u Sarajevskom kantonu.
Ono što je ohrabrujuće je da su rečene iznimke ipak bile ili još uvijek jesu na vlasti i u poziciji moći. Možda jednom u BiH bude normalno imati vlast bez sadašnjih etnonacionalista, iako se ta ideja trenutno doima poput simpatične ekscentričnosti. Etnonacionalne stranke zaživjele su kao normalna pojava. Mlađe generacije odgajane su u duhu nacionalizma, kroz obrazovanje i medije. Bit će teško prevazići takvo stanje preko noći ili u jednoj generaciji. Treba biti strpljiv. Jer politička i društvena evolucija se ne dešavaju preko noći. Kroz konkretno političko i kulturno djelovanje, ovisno o mogućnostima i afinitetima, stvari se mijenjaju nabolje. Važno je sudjelovati u društvu, izaći na izbore. I ne očekivati instant čuda.
Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine. Glavni grad mora biti pozitivan uzor, a ne slika i prilika zemlje koju satire etnonacionalistička i korupcijska pošast. Upravo se u Sarajevu lagano naziru pozitivne političke i društvene promjene. Ukoliko se u Sarajevu dese toliko željene promjene, može li glavni grad postati model za cijelu zemlju?
