Bosna i Hercegovina ima mnogo različitih problema, među kojima prednjače ekonomski. Ovdašnja ekonomija je u stanju kliničke smrti, jer svi realni parametri ukazuju upravo na to. BiH je na začelju svake liste koja poredi ekonomsko stanje u evropskim zemljama. Imamo tako, naprimjer, najveću stopu nezaposlenosti u Evropi, najmanju stopu zaposlenosti, razorenu i uništenu proizvodnju i tako dalje. No, to nije sve. Generalna ocjena bi mogla glasiti da smo pored svega toga bukvalno pretvoreni u koloniju, prepušteni na milost i nemilost uvoznicima i uvoznim lobijima prema čijim se interesima kroje lokalni zakoni. Najnovije odredbe Zakona o unutrašnjoj trgovini u FBiH koje izbacuju prethodnu odredbu o minimalno 40 posto domaćih proizvoda u trgovačkim lancima samo su još jedna potvrda u nizu.
Međutim, s koje god strane krenete da razmatrate stanje u bh. ekonomiji, odmah na površinu ispliva krupan problem preglomazne i rastrošne javne uprave, odnosno administracije. Bh. javna uprava je uglavnom prekobrojna, izuzetno korumpirana, s minimalnim ili gotovo nikakvim znanjem i poslovnim vještinama za tek puko obavljanje bilo koje djelatnosti. Nasuprot tome, plate administracije su izuzetno visoke za uvjete koji vladaju u BiH, pri čemu su plate u javnoj upravi, statistički gledano, duplo veće od plata u privredi. Razlika između prosječne plate u javnoj upravi i realnom sektoru je zabrinjavajuće visoka u korist administracije (57 posto u FBiH i 44 posto u RS-u) i to je, kao što se može i pretpostaviti, najviša stopa u Evropi. Više od četvrtine uposlenih u javnoj upravi uhljebljeno je iz budžeta, te stoga nikoga i ne treba da čudi da je procenat uposlenih u administraciji u BiH daleko iznad prosjeka EU i OECD-a. Više od četvrtine budžeta troši se na plate administracije, a udio plata u budžetima značajno je visok te kumulativno iznosi oko 25 posto. To je, uostalom, i ključni razlog zašto broj uposlenih u javnoj upravi raste po godišnjoj stopi od najmanje 7 posto: izuzetno visoke plate po principu hljeba bez motike!
Pri tome je privreda, gdje se stvara višak vrijednosti, preopterećena raznim fiskalnim i parafiskalnim nametima (projekat FAR/USAID navodi da u BiH ima najmanje 370 raznih parafiskalnih nameta) te je s te pozicije svako očekivanje rasta proizvodnje i zaposlenosti jednostavno ravno naučnoj fantastici. Ljudi iz izvršne vlasti pokušavaju zamagliti takvo stanje, pa se posljednjih mjeseci satraše hvaleći sa tridesetak hiljada novozaposlenih, no, već su mnogi primijetili da država u tu svrhu izdvaja određenu količinu novca iz budžeta da bi na šest mjeseci ili godinu uposlila neke volontere u neka javna preduzeća i onda glumila da je otvorila nova radna mjesta. A to je, kako ocjenjuju, “apsolutna prevara svih, pa čak i onih koji dobivaju mogućnost da odrade tih godinu dana”. U takvim okolnostima pojedini stručnjaci žele da pronađu način da se kroz uštede u budžetima i vanbudžetskim fondovima dođe do koliko-toliko održive ekonomije. Oni ističu da su, recimo, budžeti općina i gradova (kantona) nestabilni i nedovoljni zbog disproporcije postotka javnih prihoda i raspodjele prihoda od indirektnih poreza, kao i zbog otplate vanjskog duga i ranije akumuliranog deficita koji ne uključuju izvršenja po tužbama za radne odnose (uglavnom administracije). Ukazuju i na nelogičnost da, recimo, jedinice lokalne samouprave ne mogu da učestvuju u korištenju (međunarodnih) kreditnih sredstava, a da pri tome – kao, doduše, i svi građani BiH – moraju da učestvuju u otplati tog kredita. Navode također da razni vanbudžetskih fondovi, kojih je samo u Federaciji BiH čak 36, jednostavno su neracionalni i neodrživi. Tu su, između ostalih, jedan federalni Zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, zatim jedan federalni Zavod za zdravstveno osiguranje, ali i još deset kantonalnih zavoda za zdravstveno osiguranje. Potom, tu su još i federalni Zavod za zapošljavanje, ali i deset kantonalnih službi za zapošljavanje, zatim JP Ceste FBiH i deset kantonalnih direkcija cesta i tako dalje.
Sve ukupno 36 raznih zavoda, službi, fondova, direkcija i tako dalje. Stoga kažu i da bi se određene uštede mogle ostvariti centralizovanom javnom nabavkom i određivanjem uslova promjenljivosti cijena, što bi svakako napravilo određene uštede. Ovakva ustrojenost (F)BiH stvara veliki jaz i među poreskim obveznicima, ali i među korisnicima javih sredstava. U posljednje se vrijeme sve češće pominje nejednakost pacijenata u FBiH u zdravstvenom osiguranju. Rashodi kantonalnih fondova, recimo, u Novom Travniku iznose 369 KM po osobi/pacijentu, a u Sarajevu 800 KM. S druge strane, ukupna potrošnja i potrošnja lijekova na recept po osiguranoj osobi iznosi 37 KM u Posavskom kantonu, 58 KM u Zapadnohercegovačkom, pa sve do 95 KM u Tuzlanskom i 175 KM u Sarajevskom kantonu.
Naravno, i laicima je jasno da se na taj način stvara veoma veliki socijalni jaz među osobama koje su pak prema odredbama Zakona o porezu jednake. Inače, poreski prihodi Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH na kraju 2015. godine iznosili su ukupno 117 miliona KM, što čini zapravo 89,5 posto ukupnih prihoda (131 milion KM). Rashodi su, s druge strane, u istom periodu iznosili 141 milion KM, od čega je na materijale i usluge utrošeno ravno 139 miliona KM, a na plate uposlenih u zavodu tek 1,9 miliona KM. Samim tim postaje jasno da bi ušteda u ovom segmentu u smislu centralizovane javne nabavke značila mnogo, jer je pak riječ o 139 miliona KM za materijale i usluge. Dobar dio tih sredstava se odnosi na usluge, ali i prilično velik iznos na materijal. Kada bi se sve nabavljalo planski, na jednom mjestu, time bi se s druge strane mogla diktirati i cijena materijala (i usluga čak) kod dobavljača. Jer, ko kupuje veću količinu robe, dobija i nižu cijenu, odnosno rabat na veću kupovinu, jedan je od osnovnih postulata trgovine. Pa zašto onda ne iskoristiti tu mogućnost pa da bar odnekud počnemo popravljati stanje u kojem se nalazimo?
Piše: Eldar DIZDAREVIĆ
Oslobođenje
