Mogu li se u BiH dogoditi Sanader i Mišković

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome koliko su političari u Bosni i Hercegovini korumpirani. Naši sagovornici su bili Sinan Alić, predsjednik Fondacije Istina Pravda Pomirenje iz Tuzle, i Srđan Blagovčanin, izvršni direktor organizacije Transparency international, čije je sjedište u Banjaluci. Ova organizacija, koja se bori protiv korupcije, dio je istoimene međunarodne organizacije.

Bilo je riječi o tome da li se ljudi u Bosni i Hercegovini opredjeljuju za politiku da bi se obogatili, zatim o javnim preduzećima koja su glavni izvor bogaćenja političara i njihove rodbine, o umiješanosti lidera najmoćnijih partija u korupcionaške afere, zašto  se pravosuđe ne usuđuje da vodi postupke protiv korumpiranih političara, da li će nakon sporazuma Lagumdžija-Dodik još više ojačati uticaj politike na tužilaštva, zašto je za premijera Federacije, Nermina Nikšića, normalno da njegov brat bude direktor jednog velikog javnog preduzeća, dok Milorad Dodik ne vidi ništa loše u tome što je njegov sin dobio kredit od Investicione razvojne banke Republike Srpske, kao i o tome kako su državne ustanove prepune supruga, djece i rodbine funkcionera.

Omer Karabeg: Može li se reći da je politika u Bosni i Hercegovini nerazdvojiva od korupcije, da se najveći broj ljudi – čast izuzetcima – opredjeljuje za politiku da bi se obogatili?

 

Srđan Blagovčanin:  Ako pogledate istraživanja javnog mnijenja vidjećete da građani u političkim partijama vide najkorumpiraniji segment društva i generatore krize. Rekao bih da političke partije u Bosni i Hercegovini funkcionišu po uzoru na mafiju. Njihov osnovni cilj je kontrola javnih resursa radi bogaćenja njihovih članova. Danas ne možete dobiti bilo kakav posao, ako niste član neke političke partije ili ako nemate njeno pokroviteljstvo.

Sinal Alić:  Imao sam se priliku upoznati ljude koji su pravili liste na poslednjim opštinskim izborima. Oni ovako računaju: ako uđem u opštinsko vijeće, za četiri godine inkasiraću toliko i toliko novaca, a ako se popnem na nivo kantona ili entiteta, onda će biti toliko i toliko. To su enormne zarade u odnosu na prosječne plate u Bosni i Hercegovini. Političari se u ovoj zemlji ne bave politikom da bi pomogli građanima, već to shvataju kao unosan biznis koji će im omogućiti da po isteku nekoliko mandata više ništa ne rade, već da ugodno žive koristeći privilegije koje imaju kao bivši funkcioneri.

Srđan Blagovčanin: Sve političke partije, čim dođu na vlast, postavljaju svoje ljude u javna preduzeća da bi osigurali nesmetano izvlačenje i prelivanje državnih para u private džepove. Ti ljudi se biraju po kriterijumu podobnosti, a ne prema stručnosti. Lošim rukovođenjem oni nanose veliku štetu javnim preduzećima. Zbog toga u Bosni i Hercegovini imamo apsurd da javna preduzeća, koja imaju monopol na teritoriji na kojoj rade, posluju sa gubitkom. Riječ je o sistemskom kriminalu koji odgovara svim partijama, pa i onima u opoziciji. One, istina, kritikuju to stanje, ali čim dođu na vlast ponašaju se kao njihovi prethodnici.

Sinan Alić: To se radi toliko javno da je već postalo i smiješno. Ove krize vlasti koje su se dešavale posljednjih mjeseci prelivale su se na te velike ”zlatne koke” kao što su Energoinvest, Termoelektrana u Tuzli, Univerzitetsko-klinički centar u Tuzli, BH Telekom i tako dalje. Čim se promijeni odnos u vladajućem krugu četvorke ili šestorke, odmah dolazi do uzbune u poslovnim strukturama tih firmi, jer direktori znaju da će biti smijenjeni. Čim osvoje vlast, političke stanke prvo podijele fotelje na višem nivou, pa onda uspostavljaju kontrolu nad ”zlatnim kokama”. I to se uopšte ne krije, to se radi javno.  Postavlja se pitanje – čemu konkurs za šefa nekog javnog preduzeća, kada se odluka o direktoru donosi na nekom neformalnom sastanku, a parlament je samo tehnička služba koja to provodi u djelo.

Omer Karabeg: Može li se reći da su najkorumpiraniji oni političari koji su na samom vrhu. Gotovo da nema nijednog partijskog lidera protiv koga nije pokrenuta istraga za korupciju ili je postojala sumnja da je umiješan u neku korupcionašku aferu?

Srđan Blagovčanin: Glavni generatori korupcije su vrhuške u političkim partijama. One nemaju nikakav interes da provode reforme koje bi uticale na smanjenje korupcije, jer bi to značilo da rade protiv sebe. Moglo bi se reći da nema lidera u Bosni i Hercegovini za koga nisu postojale ozbiljne indicije da je bio umiješan u neku korupcionašku aferu. Te afere nikada nisu dobile sudski epilog, tako da je sumnja ostala. Javljaju se i nove indicije koje pobuđuju vjerodostojne sumnje da se radi o korupciji zastrašujućih razmjera. Zašto su te sumnje opravdane? Nijedna ozbiljna i velika korupcionaška afera se ne može desiti bez saglasnosti i pokroviteljstva političkih lidera. Ti ljudi imaju kontrolu nad svim što se dešava u ovoj zemlji i nije moguće da nešto prođe ukoliko jedan dio državnih sredstava, koja nestanu u ilegalnim tokovima, ne završi u njihovim džepovima. To je javna tajna, ali oni vrlo vješto neutrališu sve dokaze o svojim mutnim radnjama, tvrdeći da je napad na njih u stvari napad na etničku grupu kojoj pripadaju, ili na enitet u kome obavljaju funkciju. Oni vješto manipulišu takvim optužbama stavljajući ih u nacionalni kontekst koji nema veze sa stvarnošću i na taj način onemogućavaju bilo kakvu borbu protiv korupcije u Bosni i Hercegovini.

Sinan Alić:  Problem je u tome što su ti ljudi već decenijama, sa manjim ili većim prekidima, u vrhu. Oni samo jedni druge smjenjuju. Ako su razvojne banke u oba entiteteta glavne adrese koruptivnog djelovanja, a one su pod direktnom kontrolom vlasti i u Federaciji i Republici Srpskoj, onda je jasno da je riječ o korupciji u samom vrhu. Dok se u Bosni i Hercegovini ne dogode Sanader ili Mišković – ništa se bitno neće promijeniti.

Omer Karabeg: Koliko znam, do sada nijedan visoki zvaničnik u Bosni i Hercegovini, koji je bio umiješan u neku korupcionašku aferu, nije osuđen. U drugim državama regiona to se, istina, dešava visokim funkcionerima kada izgube vlast, a u Bosni i Hercegovini nikada. Zašto se pravosuđe boji da se upusti u takve procese?

 

Srđan Blagovčanin: Dva su razloga zašto je to tako. Prvi je što je dobar dio pravosuđa pod apsolutnom kontrolom vladajućih partija. Drugi, manji dio pravosuđa, koji ima određeni stepen integriteta i odlučnosti da otvori slučajeve korupcije, suočen je sa ogromnim prijetnjama i pritiscima političkih lidera i njihovih partija da se takve istrage stopiraju. Podsjetiću vas da je prije nekoliko mjeseci jedna politička partija u parlamentu podnijela prijedlog da se ukine pravosuđe na državnom nivou. Da to nije žalosno, bilo bi smiješno. Da li postoji ijedna zemlja u kojoj jedna velika i ozbiljna politička partija traži da se ukine pravosuđe na nivou države? Naravno da je i laiku jasno da se to traži zbog toga što je to pravosuđe u jednom trenutku istraživalo lidera te partije i ljude bliske njemu. Mislim na Milorada Dodika i njegov Savez nezavisnih socijaldemokrata. Očigleno je da su lideri i političke elite spremni na sve da bi izbjegli da se nađu na udaru zakona. Nije samo dobar dio pravosuđa pod kontrolom vladajućih partija. I policijske strukture su u dobroj mjeri ovisne o njima. Ne može se otvoriti nijedna istraga, a da o tome ne budu obaviješteni najviši funkcioneri i naravno da će oni, ako su umiješani u aferu koja treba da se istraži, sve učiniti da tu istragu spriječe.

Sinan Alić: Za borbu protiv ovakve korupcije koja je u fazi metastaze – potreban je neki Eliot Nes. Samo bio on mogao da probije veliki zid korupcije koji je izgrađen proteklih dvadeset godina. S druge strane, teško je očekivati da u otkrivanju korupcije svim srcem sudjeluju policajci koji mjesečno zarađuju 400 eura i koji svako malo demonstriraju i traže veće plate. Sve to odgovara političarima i ova situacija će trajati sve dok jednog dana Brisel ne kaže: ”Alo, gospodo, vi ste toliko korumpirani da, dok neko od vas ne završi iza rešetaka, ne možete ići dalje”.

Omer Karabeg: Čini se da će u budućnosti političari biti još zaštićeniji. Ako u parlamentu prođe ono što su se dogovorili Milorad Dodik i Zlatko Lagumdžija, tužioce ubuduće neće birati nezavisno Visoko sudsko i tužilačko vijeće nego entitetski parlamenti. Da li to znači da bi u tom slučaju oni postali potpuno zavisni od političara?

Srđan Blagovčanin: Duboko sam uvjeren da je taj dio sporazuma između SDP-a i SNSD-a poguban po pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini. Više od dvadeset organizacija civilnog društva je žestoko reagovalo na taj prijedlog i nadam se da on neće proći, da će se Brisel uključiti i poslati nedvosmislenu poruku političkim liderima u Bosni i Hercegovini da ne smiju praviti korake unazad, a ovo je upravo takav korak. Sada se pravosudni sistem finansira iz 14 različitih budžeta i to omogućava uticaj na pravosuđe kroz način njegovog finansiranja. Naime, svaki kantonalni ministar finansija može smanjiti iznos namijenjen pravosuđu, ukoliko mu se ne sviđa način na koji pravosuđe u njegovom kantonu radi. Ako ubuduće glavne tužioce budu birali entitetski parlamenti, politički uticaj će postati potpuno direktan i doći će do fuzije između pravosuđa, zakonodavne i izvršne vlasti. Pravosuđe neće biti nezavisno i to će imati dalekosežne posljedice.

Sinan Alić: Iskreno se nadam da do toga neće doći. Ovo je, kao što reče profesor Zoran Pajić, besprizorni napad na nezavisnost pravosuđa. Oni koji brane Dodikov i Lagumdžijin prijedlog tvrdeći da Visoko sudsko i tužilačko vijeće ne postoji u nekim evropskim zemljama, zaboravljaju da u državama kao što su Švedska, Norveška, Danska ili Velika Britanija, koje već čitav jedan vijek funkcionišu na demokratskim principima, takvo tijelo nije ni potrebno, za razliku od Bosne i Hercegovine koja nema takvu tradiciju. Znate kako obični ljudi reaguje na Dodikov i Lagumdžijin prijedlog? Oni kažu: “Pa, obojica  su imali problema sa pravosuđem. Njima je u interesu da postavljaju tužioce da bi, kad zatreba, nekome od njih mogli okrenuti telefon i reći mu: ”Ma daj, pusti to, gurni to u ladicu”. Ako se to dogodi, to će biti sunovrat Bosne i Hercegovine.

Omer Karabeg: Sastavni dio korupcije je nepotizam, a on je toliko raširen da su državne insitucije prepune supruga, djece, braće i sestara visokih fukcionera. Tu su i sestrići, bratići, amidžići, kumovi, zetovi i tako dalje. Recimo, premijer Federacije Nikšić ne vidi nikav problem u tome što je njegov brat direktor javnog preduzeća Autoceste Federacije i što je statut tog preduzeća promijenjen da bi on mogao biti izabran na tu funkciju.

Sinan Alić:  To je, na žalost, problem svih nivoa vlasti – od opštine do državnog parlamenta. Kako tome stati u kraj? Ne znam, ali bih volio kada bi neko istražio kako izgleda ta mreža tetića, sestrića i amidžića na raznim novoima vlasti. Dobili bismo paukovu mrežu nad čitavom Bosnom I Hercegovinom.

Omer Karabeg: Koliko znam za Milorada Dodika je potpuno normalno da njegov sin dobije kredit od Investicione razvojne banke Republike Srpske, znači državne banke. On je čak izgrdio novinara koji se usudio da ga o tome pita.

Srđan Blagovčanin: Na žalost, to je tako, ali po meni je još veći problem što je Transparency international bezuspješno podnosio prijave nadležnim institucijama – i povodom slučaja gospodina Nikšića, i povodom slučaja gospodina Dodika. Kad je reč o Dodiku, žalosno je da je Vrhovni sud Republike Srpske bio mišljenja da tu ne postoji sukob interesa. Mislim da je glavni problem u tome što politički lideri u Bosni i Hercegovini funkciju koju obavljaju i cijelu institucionalnu strukturu shvataju kao njihovo privatno vlasništvo. Ja sam siguran da oni ne misle da rade išta loše. Oni su uvjerni da je moć koju su dobili na izborima apsolutna i neograničena i da mogu da se ponašaju bez ikakve odgovornosti.
Sinan Alić: Sve dok neka krupna zvijerka u Bosni i Hercegovini ne dobije tri, četiri ili pet godina zatvora – svi koji su sada na odgovornim funkcijama znaju da im se, šta god radili, ništa neće dogoditi. Uvijek će se izgubiti ključni dokumenat prije nego što cijela stvar dođe na sud ili će se utvrditi da njihov potpis na nekom dokumentu, koji ih optužuje, nije originalan. Primjeri Bičakčića i Dragana Čovića, da pomenem samo neke slučajeve, govore da se uvijek možeš izvući. Ja čak mislim da se korupcija ponekad pokriva i legalnim odlukama zakonodavne vlasti. Najnoviji slučaj je budžet predsjednika Republike Srpske koji iznosi oko osam miliona maraka. U tom budžetu predviđen je novac i za rješavanje socijalnih pitanja i za pomoć sportu, iako eniitetska vlada ima i ministarstvo za socijalni rad i ministarstvo za sport, koja se bave tim pitanjima. Pa, čemu onda služe ta sredstva? Izbori su za manje od dvije godine i predsjednik će novcem poreskih obveznika moći da kupuje glasove. Sve je to legitimno i legalno, ali kada malo bolje pogledate to je tipičan koruptivni budžet. Budžet predsjednika Republike Srpske od osam miliona je dva puta veći od budžeta predsjednika Federacije, a veći je i od budžeta predsjednika Srbije, koja je šest puta veća od Republike Srpske.

Omer Karabeg: O korupciji se dosta zna, o njoj se naveliko priča. Kad govore o političarima ljudi ih obično nazivaju lopovima, pa ipak stalno glasaju za jedne te iste? Kako to tumačite?

Srđan Blagovčanin: U vrijeme predizbornih kampanja vještački se generišu krize kako bi se ljudi izmanipulisali i etnički homogenizovali. Stvara se atmosfera straha od drugog. Ljudi su preplašeni, a političari se onda pojavljuju kao zaštitnici imaginarnih nacionalnih interesa. U atmosferi straha nećete razmišljati zašto nisu napravljeni obećani kilometri autoputa, već tražite nekakvu sigurnost u okviru svoje nacije, a tu navodnu sigurnost nude političari. Naravno da se ta operacija ispiranja mozgova ne bi mogla provesti bez medija, koji su ili pod kontrolom političara, ili njima bliskih tajkuna. To je dobitna kombinacija od prvih izbora nakon rata do danas. Ona odlično funkcioniše. I to je ono što je tragično.

Sinan Alić:  Svaki izbori, čak i oni opštinski, kod nas se pretvaraju u neku vrstu popisa po nacionalnoj pripadnosti. Sve dok stanovnik Bosne i Hercegovine bude izlazio na izbore kao Bošnjak, Srbin ili Hrvat – imaćemo ovo što imamo.

Omer Karabeg: Može li se protiv korupcije nešto učiniti građanskim protestima, poput onih kakvih je ove godine bilo u Banjaluci?

Srđan Blagovčanin:  Ja sam duboko uvjeren da može. Ono što se u Banjaluci dešavalo proteklih nekoliko mjeseci je jako dobar primjer da građansko nezadovoljstvo može pokrenuti stvari s mrtve tačke. Koliko je meni poznato, to su bili prvi protesti u Bosni i Hercegovini zbog korupcije. Takvih protesta u ovoj zemlji do sada nije bilo. Naravno da ti protesti nisu doveli do nekakvih radikalnih promjena, ali mi se čini da su pokazali da građani neće beskonačno podnositi političku bahatost. Poslali su poruku lokalnim moćnicima, ali i onima na samom vrhu vlasti – da u njima postoji iskra građanskog duha i da su spremni da se suprodstave nasilju nad pravnom državom i građanskim pravima.

Omer Karabeg: Da li bi i u Federaciji moglo doći do sličnih protesta kao u Banjaluci?

Sinan Alić: Ne vjerujem da bi se to moglo dogoditi. Mogu se desiti neki mali incidenti, ali ne mislim da u Federaciji postoji bilo kakva društvena snaga – sindikalna, studentska, politička – koja bi to mogla izvesti. Sve je mrtvo more i apatija. Slovenac, koji živi u neuporedivo bolje organizovanoj državi nego što je to Bosna i Hercegovina, izlazi na ulicu da protestuje, dok Bosanac iz Federacije ima toliko visok prag izdržljivosti da ga ništa ne može natjerati da izađe na ulicu i da traži promjene na univerzitetu, u policiji, sudstvu, zdravstvu, politici – bilo gdje. Sindikat nije ta snaga. Nisu ni studenti. Ne znam koja bi politička partija mogla artikulisati to nezadovoljstvo, a da ga ne zloupotrebi. Zaista ne vidim snagu u Bosni i Hercegovini koja bi mogla pokrenuti građane da traže promjene – bolji život, posao, normalno studiranje i liječenje bez mita. Definitivno sam pesimista.

Omer Karabeg: Mislite li da su političari toliko korumpirani da je korupciju u Bosni i Hercegovini nemoguće iskorijeniti dokle god ova sadašnja generacija političara bude na vlasti?

Srđan Blagovčanin: Siguran sam da sa sadašnjom garniturom političara nije moguće očekivati radikalnije promjene. Samo smjena političke elite u Bosni i Hercegovini može donijeti boljitak. Htio bih da kažem još nešto. Ni u najrazvijenim zemljama političari nisu sami od sebe postali manje korumpirani i odgovorni. Oni su to postali, jer je to neko od njih zahtjevao. A taj neko su građani. Duboko sam uvjeren da do trajnih i sistematskih promjena može doći samo kada takav zahtijev dođe od građana. Mi ćemo možda dobiti spisak koga treba uhapsiti, kao što ga je dobila i Srbija, kako bismo se primakli Evropskoj uniji, ali to sistemski ne rješava problem korupcije. Problem će se riješiti onda kada građani izaberu nekorumpiranu i odgovornu vlast.

Sinan Alić: Mislim da je građanin u Bosni i Hercegovini izgubljen. On je u ovoj državi persona non grata, ovdje funkcionišu samo pripadnici naroda. Tokom ovih dvadeset godina otkako je rat završen, građanin je izgubio identitet, pravo na glas, izgubio je pravo da bude izabran, ako nije Bošnjak, Hrvat ili Srbin. Što se tiče  korupcije mislim da je Bosna i Hercegovina pacijent pod non stop visokom temperaturom, a takvog bolesnika ne možete liječiti dok mu temperaturu ne spustite na podnošljiv nivo. A dok korupcija ne dođe na podnošljiv nivo –  mislim da se to neće dogoditi za vrijeme ove generacije političara – neko treba da probudi svijest građana. Nema ko da to uradi. Ja sam šezdesetosmaš. Pronađite sada na bilo kom univerzitetu energiju koju su imali studenti 1968. godine. Ovi sadašnji se ne bune ni kada im profesori traže pare za ispite, a kamo li da se bune protiv korupcija u zdravstvu, sudstvu ili politici. Vlada apatija koja je rezultat višegodišnjeg ispiranja mozga.

Omer Karabeg – RSE