FRAN RADONIĆ MAYR / h-alter.org
Matea Popov, psihologinja: Svaki aspekt ponašanja LGBT+ osoba oblikovan je u okvirima mogućnosti nasilja, a ogleda se u odbijanju zapošljavanja, unajmljivanja stanova, verbalnom zlostavljanju. Senka Sekulić, psihologinja: Vrlo je teško pronaći psihoterapeuta koji je lišen svjesne ili nesvjesne homofobije, pa je LGBT+ zajednica prepuštena uskom krugu profesionalaca za koje se zna da su u redu.
Istraživanja pokazuju da je 64 posto ispitanica LGBT+ zajednice u Hrvatskoj doživjelo nasilje, 60 posto neki oblik diskriminacije, a 38 posto zbog straha od nasilja i diskriminacije prilagođava svoje ponašanje. Takva situacija rezultira manjinskim stresom, odnosno kroničnom razinom stresa uzrokovanim predrasudama, diskriminacijom, manjkom socijalne podrške i drugim faktorima koje trpe pripadnici stigmatiziranih manjinskih skupina, što dovodi do narušenog mentalnog zdravlja. “Jednostavnije rečeno, manjinski stres je ono kad kao mlada lezba stojiš na maskenbalu u Imotskom i gledaš kako ti susjedi, razredni kolege iz susjedne klupe, nastavnici i rodbina pale i gledaju kako gori, ni više ni manje, nego simbol onoga što ti jesi”, ističe Matea Popov, psihologinja koja surađuje s udrugom Dugine obitelji.
“Kao psihološka savjetnica surađujem sa Zagreb Prideom u koji se uglavnom javljaju mlade osobe od 16 ili 17 godina. Mnoge od početka svoje životne priče znaju svoju orijentaciju, a prije nego što dođe do autanja, izložene su negativnim komentarima svoje rodbine, roditelja, braće i sestara dok se, recimo, na vijestima prikazuje Pride. Neprihvaćanje počinje vrlo rano i dovodi do različitih oblika anksioznosti. Smatram da se ne radi o anksioznim poremećajima jer je anksiozna reakcija kada ste okruženi okolinom koja vas ne prihvaća vrlo zdrav i pametan set reakcija jer je ugroza realna, ljudsko biće reagira potpuno suvislo. Kada osobe uđu u pubertet dobiju želju za romantičnim i seksualnim vezama, a za LGBT+ zajednicu to je iznimno otežana priča jer s bližnjima često ne mogu podijeliti radost ili nevolju vlastitog zaljubljivanja ili odbacivanja. To odmalena stvara narušenu sliku o samome sebi i narušen osjećaj vlastite vrijednosti. LGBT+ osobe koje su autane izložene su vrlo konkretnim fizičkim napadima koji dovode do akutnih stresnih i post-traumatskih reakcija jer mnogi od tih napada ugrožavaju živote, a uvijek narušavaju fizički integritet osobe”, navodi psihologinja Senka Sekulić koja ima 10 godina iskustva rada s LGBT+ zajednicom u udrugama civilnog društva, a sada vodi privatno psihološko savjetovalište.
Matea Popov
“U Hrvatskoj nije napravljeno istraživanje o mentalnom zdravlju LGBT+ osoba, ali možemo pretpostaviti da bi rezultati bili slični istraživanjima u SAD-u i EU prema kojima LGBT+ osobe imaju 2,5 puta veći rizik za probleme s mentalnim zdravljem, od čega su najčešće prisutni anksiozno-depresivni poremećaji, sklonost ovisnosti i suicid. Trans osobe se nalaze u čak 10 puta većem riziku za suicid”, rekla je Matea Popov za H-Alter.
“Uzrok lošeg mentalnog zdravlja ne mora biti osobno iskustvo proživljenog nasilja nego se radi o kroničnom stresu, gdje osoba zna da uvijek može očekivati da se takvo što dogodi. Svaki aspekt ponašanja LGBT+ osoba oblikovan je u okvirima mogućnosti nasilja, a ogledava se u odbijanju zapošljavanja, unajmljivanja stanova, verbalnom zlostavljanju, itd. Glavni razlog problema s mentalnim zdravljem je internalizirana homofobija koja je zapravo oblik nagomilanog stresa”, nastavlja Popov.
Obrazovni sustav reagira loše
“U osnovnim i srednjim školama LGBT+ teme su još uvijek tabu pa učitelji koji imaju pozitivno mišljenje najčešće ne smiju o tome govoriti jer će se osoblje ili roditelji pobuniti. Istovremeno, ako se dijete povjeri nekom učitelju, psihologu, pedagogu ili logopedu i “outa“ im se, oni vrlo često iz neznanja nazovu roditelje i kažu im to, što je vjerojatno najgora reakcija koju mogu napraviti jer se dijete najvjerojatnije ne osjeća dovoljno sigurno da to kaže roditeljima. Hrvatski školski sustav, ali i sama vlada nam od početka govore da ne smijemo biti gay ili barem ne javno, a niti to podržavati, zbog čega se sve brojnije organizacije i udruge bave upravo ovom tematikom”, rekao je Leonardo Mikac za H-Alter, student na Pravnom fakultetu u Zagrebu i dugogodišnji volonter u Zagreb Prideu.
Leonardo Mikac s kolegama studentima, studenticama, profesoricama i profesorima djeluje kroz udrugu Za Pravo LGBTIQA+ osoba, kojoj je cilj poticanje vidljivosti LGBTIQA+ osoba, ali i širenje novih perspektiva budućim pravnicama i pravnicima, a za H-Alter je istaknuo nepovoljnu atmosferu na Pravnom fakultetu:
“Kada su počela online predavanja, na nekima su studenti u chatu koristili priliku za homofobne komentare, a profesori nisu ni reagirali. Također, određeni profesori zbog neznanja ili izravne netrpeljivosti, koriste krivu ili zastarjelu terminologiju. Iz tog razloga smatramo da su edukacije profesora i studenata na fakultetu iznimno potrebne.”
Leonardo Mikac
“O upućenosti učitelja, psihologa i pedagoga u osnovnim i srednjim školama u razgovoru s mladim LGBT+ osobama čula sam svakakve priče. Neki imaju odlična iskustva gdje osoblje izvrsno reagira na njihovo autanje i na efikasne načine gasi požare, adresira bullying i podučava učenike vještinama kako se nositi s problemima. Istovremeno imate one koji smatraju da je homoseksualnost bolest i predlažu roditeljima da dijete vode na liječenje. Prepušteno je osobnom stavu jer nema jasne politike”, navodi Popov.
Ministarstvo znanosti i obrazovanja ne organizira edukacije nastavnika na tu temu, nego su udruge civilnog društva putem projektnog rada primorane moliti ravnateljice i ravnatelje kako bi im dopustili edukaciju osoblja i učenika o toj problematici:
“Udruge civilnog društva obično organiziraju fenomenalne radionice o LGBT+ tematici i žele ih predstaviti školama, ali ovise o milosti ravnatelja ili ravnateljice hoće li ih pustiti u učionice s tim sadržajem. Škole su rijetko suradljive jer je pričati mladima o seksualnosti tabu, a o LGBT+ pogotovo. Kada predajete djeci nadate se da će vas čuti njih barem nekoliko, pogotovo ona koja nisu heteronormativna, a kod edukacija nastavnika da će u budućnosti pružiti podršku djetetu koje im se autalo. Međutim, ne postoji adekvatan politički plan i program koji bi educirao nastavnike i suzbio diskriminaciju u školama”, rekla je Sekulić za H-Alter.
Senka Sekulić
“Trenutno imamo građanski i zdravstveni odgoj kao međupredmetne teme, ali nastavnici nisu educirani po pitanju LGBT+ populacije pa se može dogoditi da neadekvatno komuniciraju s djecom o toj tematici i dodatno potaknu diskriminaciju. Seksualni odgoj ima smisla jedino ako se nastavnici kvalitetno obrazuju u tom smjeru. Problem je što nema političkog interesa da se zaštite LGBT+ osobe. Kada bi se s većine političara u saboru maknula lažna politička korektnost, a katkad se ne treba ni maknuti nego javno progovaraju, vidjelo bi se da su to diskriminatorne, homofobne i transfobne osobe. Međutim, Hrvatska nema ni javnost, odnosno građane i građanke, koji će napraviti okruženje gdje će postati nužno procesuirati bilo kakvo nasilje nad LGBT+ osobama”, nastavlja Sekulić.
“U sklopu nastave bi trebalo reći da veliki dio nas nije heteronormativan. Djeca to najčešće ne znaju jer ne dolaze iz obitelji koje bi ih naučile da istospolne osobe mogu biti u vezi. Orijentacija je za neki broj djece jasna otkad su svjesna sebe, a za neki broj naprosto nije pa odrastaju u mlade ljude nesvjesne da njihova priča nije heteroseksualna i da bi možda uspostavili puno kvalitetniji odnos s osobom istog spola. Zna se čuti da ne treba pričati s djecom o LGBT+ temama dok imaju sedam ili osam godina, ali smatram da treba pričati upravo tada, tako da kada u pubertetu jedna djevojčica osjeti da ima ‘čudne’ emocije prema prijateljici s kojom sjedi u klupi zna što osjeća”, zaključuje Sekulić.
Problem zdravstvenog sustava
LGBT+ osobama vrlo je teško potražiti mentalnu pomoć jer psihijatri i psiholozi nisu obrazovani za rad s njima, od terminologije do specifičnih psiholoških procesa kod LGBT+ osoba:
“Edukacije psihologa i psihijatara za rad s LGBT+ osobama su izostavljene iz fakultetskih kurikuluma i prepuštene ponaosob svakom profesoru ovisno o njegovom ili njezinom stavu koliko će ući u temu i hoće li uopće. Ne postoje sustavne LGBT+ politike, programi ili kurikulumi, a smatram da bi ih trebalo uvesti budući da se radi o 10 posto populacije. Psiholozi ne znaju osnovnu terminologiju – koje su riječi uvredljive, a koje nisu. Također, ako ne znate da LGBT+ osobe ne mogu posvojiti dijete, možete im ponuditi neostvarive savjete. Tu su i dublji razvojni psihološki procesi kod LGBT+ osoba od rođenja do smrti koje je potrebno poznavati da bi se kvalitetno adresirao problem”, navodi Popov za H-Alter.
“Iz osobnog iskustva znam da na psihologiji na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nismo odradili ništa vezano za LGBT+ zajednicu. Vrlo je teško pronaći psihoterapeuta koji je lišen svjesne ili nesvjesne homofobije pa je LGBT+ zajednica prepuštena uskom krugu profesionalaca za koje se zna da su u redu. Važno je da psihoterapeut ima osnove znanja rada s traumom i bude svjestan da se u slučaju mladih LGBT+ osoba često radi o egzistencijalnom strahu hoće li ih roditelji izbaciti na ulicu”, rekla je Sekulić za H-Alter.
Udruge civilnog društva poput Iskoraka, Duginih obitelji, Zagreb Pridea, Lori i Trans Aida organiziraju savjetovališta za mentalno zdravlje LGBT+ osoba, ali ona su prenapučena: “Smatram da bi svim ranjivim skupinama trebalo osigurati više kapaciteta jer su sklonije narušenom mentalnom zdravlju, ali problem je širi i može se primijeniti i na opću populaciju koja pati od manjka zdravstvenih usluga koje bi se bavile mentalnim zdravljem. U Hrvatskoj je jako teško doći do psihoterapije i psihološkog savjetovanja u zdravstvenom sustavu, a kada se do njih dođe to nije prava psihoterapija i savjetovanje koji bi trebali trajati sat vremena i održavati se jednom tjedno kroz duži vremenski period. Od 90-ih naovamo vidljiva je tendencija privatizacije zdravstva, pa su tako psihoterapija i psihološka savjetovanja prepušteni privatnom sektoru, tržišnim cijenama i postaju dio klasnog pitanja. Smatram da bi Ministarstvo zdravstva trebalo sustavno osigurati pomoć ljudima koji imaju mentalne poteškoće i trebaju zdravstvene usluge, a gradski i županijski uredi uvesti preventivnu praksu savjetovališta kako bi rasteretili državu, što je općeprihvaćena praksa u drugim državama članicama EU. Međutim, u Hrvatskoj su programi preventivnih savjetovališta prepušteni na milost i nemilost inozemnih natječaja na koje se javljaju udruge civilnog društva, a država, kao što sam napomenula, ne osigurava pravu psihoterapiju”, rekla je Popov za H-Alter.
“Pitanje operacije strahovito je značajno za mentalno zdravlje transrodnih osoba koje žele proći kroz proces tranzicije, nakon koje se, iz mojeg iskustva rada, uočava značajno smanjenje broja anksioznih simptoma, percepcija o sebi postaje stabilnija, promjene raspoloženja postaju manje, a kognitivni pokazatelji poput koncentracije na radne zadatke značajno se poboljšavaju. Međutim, operacija je tek nedavno postala dostupna, a treba proći čitav niz administrativnih zadataka, a koje HZZ na kraju možda neće ni odobriti. Također, često se događa da komentari odabranih liječnica ili liječnika izazovu ponovnu traumatizaciju. Trans osobe su izložene nepozvanim predavanjima i vrlo direktnim informacijama da operacijom uništavaju svoje zdravlje, da im nikad neće poći za rukom to što pokušavaju, da to nije prirodno, da biologija to ne podržava, itd. One mogu autentično živjeti samo adekvatnom reakcijom zdravstva, a ono u Hrvatskoj djeluje iznimno loše”, rekla je Sekulić.
Na pitanje o kažnjavanju liječnika za traumatične komentare, Sekulić odgovara: “Liječnički sustav hermetički je zatvoren. Hrvatska liječnička komora često dobiva pritužbe zbog takvog ponašanja, ali sankcije uglavnom ne dolaze ili je riječ o opomenama koje nemaju apsolutno nikakav utjecaj na rad liječnika koji nastavljaju raditi štetu. Naš kaznenopravni sustav ne procesuira čak ni zločine iz mržnje prema LGBT+ osobama, a kamo li liječnike koji traumatiziraju queer osobe svojim komentarima”.
