Mitovi demokratije: DEMOKRATIJA JE NEOPHODNA ZA POMOĆ SIROMAŠNIM I PRAVEDNU PRERASPODJELU
Ali, pitatće neko, zar demokratija nije neophodna da bi bila obezbijeđena pravedna raspodjela bogatstva? Naravno, političari stalno govore o solidarnosti i pravednoj raspodjeli, ali pitanje je koliko je to što zaista pravedno. Prije svega, da bi uopšte došlo do raspodjele dobara, ta dobra treba najprije napraviti. Državne subvencije i pomoć nisu besplatni, iako mnogi tako misle. Približno polovinu onoga što produktivni ljudi zarade uzima država i potom preraspoređuje. Pretpostavimo za sada da država treba da preraspodjeljuje bogatstvo među građanima, da je to i pravedno i poželjno. Ali još uvek se postavlja pitanje donosi li demokratski sistem pravednu raspodjelu. Da li ovaj novac stiže do ljudi kojima je zaista potreban? Naravno da ne stiže. Najveći dio pomoći i subvencija dobijaju grupe koje zastupaju posebne (specijalne) interese. Uzmimo samo jedan primjer: dvije petine (40%) budžeta Evropske unije troši se na subvencije poljoprivredi.
Lobi grupe biju beskrajne bitke za poklone, privilegije i položaje. Svi bi da jedu za trpezom javnih fondova. Ovaj sistem ohrabruje parazitizam, pristrasnost j zavisnost, a obeshrabruje odgovornosti oslanjanje na sopstvene snage. Pomenimo samo neke specijalne interesne grupe koje imaju koristi od ovih aranžmana, iako su daleko od siromaštva i nepovoljnog položaja: agencije za pomoć u razvoju, banke, velike korporacije, poljoprivrednici, medijske kuće, ekološke organizacije, institucije kulture. Oni dobijaju milijarde u obliku grantova i subvencija, jer imaju direktan pristup moćnicima. Naravno, najveći dobitnici su državni službenici koji upravljaju sistemom. Oni paze da u svakom slučaju budu neophodni i dodeljuju sebi izdašne plate.
Grupe sa posebnim interesima ne uživaju samo u darežljivosti države, već znaju i kako da mijenjaju zakone tako da steknu korist na račun ostatka društva. Za ovo postoji nebrojeno mnogo primjera. Sjetimo se samo ograničenja uvoza i kvota koje su korisne za poljoprivredu i prehrambenu industriju, ali podižu cijene hrane za sve građane. Ili sindikata koji, u saradnji sa političarima, održavaju visoke minimalne cijene rada, čime smanjuju konkurenciju na tržištu rada.
Ovo najviše pogađa upravo najugroženije – neobrazovane, koji ne mogu da se zaposle jer su sa propisanom minimalnom cijenom rada preskupi za poslodavce.
Sljedeći primer su zakoni o licenciranju – elegantan način da se ukloni konkurencija. Apotekari koriste zakon o licenciranju da onemoguće konkurenciju običnih prodavnica, supermarketa i prodaje lijekova preko interneta. Ljekari onemogućavaju konkurenciju nelicenciranih ponuđača medicinskih usluga. Sličan ovome je sistem patenata i autorskih prava dobijenih od države, koje kompanije, na primjer, u farmaceutskoj industriji i šou-biznisu, koriste da spriječe ulazak novih igrača na tržište.
Ali, pitat će neko, zar ne mogu birači da se pobune protiv posebnih pogodnosti koje uživaju lobi grupe? U teoriji ovo jeste moguće, ali u praksi se rijetko dešava, jer su koristi koje uživaju privilegovane grupe mnogo veće od troškova za pojedine članove društva. Primjera radi, ako je kilogram šećera šest centi skuplji zbog naplate carine, to može da bude vrlo unosno za domaće proizvođače šećera (i za državu), ali za potrošača to i nije vrijedno odlaska na protest. Grupe sa posebnim interesom su zato jako motivisane da sačuvaju privilegije, dok se masi birača protest jednostavno ne isplati.
Većina ljudi vjerovatno i ne zna da ovi aranžmani postoje. Ipak, sagledani zbirno, oni predstavljaju značajan trošak i time smanjuju životni standard za sve nas koji nemamo lobiste u Vašingtonu ili nekom drugom glavnom gradu. Tako se demokratska politika neizbježno izrodi u mašinu iza prisilnu preraspodjelu, koja najuticajnijim i najbolje organizovanim grupama donosi profit o trošku ostalih. Podrazumijeva se da lobi grupe uzvraćaju uslugu političarima iinansiranjem skupih političkih kampanja.
U Holandiji, koja se može smatrati tipičnom evropskom socijalnom državom, u izveštaju Biroa za društveno i kulturno planiranje (državna agencija) objavljenom avgusta 2011. godine zaključeno je da građani sa srednjim prihodima imaju manje koristi od državnih olakšica nego građani sa visokim i građani sa niskim prihodima. U stvari, istraživači su otkrili da građani sa najvećim prihodima dobijaju najviše državne pomoći! Njihovo istraživanje odnosilo se na 2007., ali nema razloga da rezultati za ostale godine budu drugačiji. Najbogatijim Holanđanima država najviše pomaže kroz subvencije za visoko obrazovanje, za brigu o deci i za umjetnost.
Mnogi se boje da, ako bi obrazovanje, liječenje, gradski saobraćaj, stanogradnja, i tako dalje, bili izloženi slobodnom tržištu, siromašni ne bi mogli sebi da priušte ove usluge. Medutim, činjenica je da slobodno tržište prilično dobro brine o siromašnima. Uzmimo za primjer supermarkete, koji obezbjeđuju najvažnije za život: hranu. Tamo se mogu kupiti visoko-kvalitetni proizvodi, po niskim cijenama i u širokom izboru. Slobodno tržište je inovacijom i konkurencijom omogućilo ljudima sa niskim prihodima, poput radnika i studenata, da koriste proizvode kao što su automobili, personalni računari, mobilni telefoni, koji su nekada bili dostupni samo najbogatijima.
Da je briga o starima organizovana na isti način kao supermarketi, bez intervencije države, zar rezultati ne bi bili slični? Tada bi stari ljudi i njihove porodice samostalno odlučili kakve su im usluge potrebne i po kojoj cijeni. Imali bi mnogo više kontrole nad uslugama i cijenom koju za njih plaćaju.
Neki se pitaju zar kvalitet obrazovnih i zdravstvenih usluga ne bi opao ako se država ne bi miješala u rad škola, bolnica i brigu o starima? Desilo bi se baš suprotno. Zapitajmo se: kakav bi bio kvalitet hrane u našim prodavnicama da su organizovane kao državne škole? Ne može se očekivati od grupe eksperata u Vašingtonu da dobro upravljaju velikim i složenim djelatnostima kao što je školstvo i zdravstvo. Beskrajnim nizom reformi, uredbi, savjeta, komisija, bijelih knjiga, direktiva i uputstava, oni proizvode samo jedno – sve više i više državne birokratije.
Pravi eksperti su u školama i bolnicama. Oni najviše znaju o svojoj struci i o efkasnom organizovanju ovih institucija, a ako to ne rade dobro, prosto neće opstati na slobodnom tržištu. Zato bi se kvalitet obrazovanja i liječenja bez miješanja države povećao, a ne smanjio. Birokratija, liste čekanja i prepune učionice jednostavno bi nestale, kao što na slobodnom tržištu gotovo da nema prljavih supermarketa sa lošom hranom ili optičara sa listom čekanja od pola godine.
Naravno da uvek ima onih koji nisu u stanju da se brinu o sebi. Nesumnjivo, tim ljudima je pomoć potrebna, ali sasvim sigurno nije neophodna ogromna mašina za preraspodjelu – naš demokratski sistem – da bismo im pomogli. Ovo mogu da urade privatne dobrotvorne organizacije i svako ko želi da priskoči u pomoć. Tvrdnja da nam je demokratija neophodna da bi pomogli siromašnima i sugrađanima u nepovoljnoj situaciji, prikriva interese onih ljudi koji profitiraju od ogromnogi preskupog mehanizma preraspodjele.
Odlomak iz djela: Frenk Karsten; Karel Bekman, Demokratija – Mit i stvarnost, str. 40-43.
Priredio: Resul Mehmedović
Dialogos.ba
