Salmedin Mesihović: Ako ste skloni sadomazohizmu, osnujte ili budite među osnivačima stranaka kod južnih Slavena iliti Zapadnih Balkanaca

Sljedeći fazan za politički „odstrel“ u HDZu Hrvatske je naravno njegov četvrti predsjednik (a prvi sa turskim prezimenom) Tomislav Crni Marko.

Posljednje vijesti koje stižu iz HDZ 1990, po kojima se očekuje isključenje iz članstva Bože Ljubića, osnivača te stranke kao da potvrđuje jedno nepisano pravilo u političkom životu Bosne i Hercegovine. Riječ je o tome da je sudbina osnivača i prvih predsjednika političkih organizacija takva da ih nakon izvjesnog vremena (izuzev ako ne umru ranije ili se sama stranka ne raspadne) novi stranačko – organizacijski establishment isključi iz same stranke. To je počelo još dosta rano, u samu zoru moderne verzije bosansko – hercegovačkog (pa i ex-YU) višestranačja, za koji mirne duše možeo konstatirati da se pokazao kao totalni promašaj (kao uostalom i onaj iz vremena Kraljevine SHS/Jugoslavije) koji je donio nemjerljive gubitke u svim segmentima života i razvitka.

Nedugo po osnivanju Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Bosne i Hercegovine, u ljeto 1990. god. smijenjen je njen osnivač Davor Perinović, inače jedna vrlo kontroverzna, zanimljiva i opskurna ličnost iz sarajevskog života. I tako je Davor Perinović postao prva prinešena žrtva na kultnom oltaru višestranačja Bosne i Hercegovine. Nakon nje su slijedile i druge žrtve. Sljedeći predsjednik HDZ BiH Stjepan Kljuić je neposredno pred izbore u novembru 1990. javno izjavljivao da je „HDZ-ovac od rođenja“, ali ga to nije spasilo da krajem 1991. i početkom 1992. doslovce ne bude „išutan“ i izbačen iz HDZa BiH, a malo je i falilo i da glavu izgubi od svojih saradnika i pristalica. Iz HDZ BiH je „išutan“ i odstranjen i njen pvi postdejtonski predsjednik Krešimir Zubak. Što se tiče hrvatskih pravaških stranaka, tamo se više i ne zna ko je sve bio predsjednik, i ko je koga sve smjenjivao, ali niti to koliko stvarno takvih stranaka uopće postoji. To će biti jedan nepremostiv problem za buduće historičare pravaštva sa kraja XX. i početka XXI. st., ako koga uopće bude u budućnosti zanimao taj opskurni pokret.

Osnivač Socijaldemokratske partije (SDP) Bosne i Hercegovine (iz 1991. – 1992) je bio Nijaz Duraković, i njen predsjednik je ostao do aprila 1997. Nakon što je Nijaz Duraković na glasanju za utrci za novoga predsjednika izgubio na tadašnjem kongresu (na kojem je moja malenkost bila delegat i svjedok dešavanja), novi predsjednik je postao Zlatko Lagumdžija. Sam Duraković je ostao visoko pozicioniran u rukovodstvu SDPa do otprilike 2002. god., kada je ekspresno izbačen iz stranke. Nakon toga su uslijedile i mnoge druge „čistke“, pa je iz SDP BiH „počišćen“ ubjedljivo najveći broj starih kadrovika, aktivista i članova, uključujući i skoro sve osnivače moderne bosanskohercegovačke socijaldemokratije. Jedan dio tih kadrovika i aktivista se povukao u privatni život, a drugi dio se nastavio baviti politikom bilo individualno (kao politički analitičari, kritičari i sintetičari) ili je sudjelovao u osnivanju novih stranaka socijaldemokratske orijentacije. Jedna od poznatijih takvih stranaka je bila Socijaldemokratska unija (SDU) Bosne i Hercegovine, čiji je prvi predsjednik Sejo Avdić, već nakon par mjeseci od osnivanja stranke početkom 2003. god., isključen iz nje. Isključen je iz SDU i još jedan njen predsjednik i to Sejfudin Tokić.

Prilikom osnivanja Stranke demokratske akcije (SDA) Bosne i Hercegovine u proljeće 1990., vrlo bitnu ulogu je imao i Adil Zulfikarpašić, koji je u septembru iste godine otišao iz nje. Vrlo bitnu ulogu u pobjedi SDA na izborima u novembru 1990. god. je imao Fikret Abdić, koji je u nju javno ušao na velikom mitingu u Velikoj Kladuši. On se u jesen 1993. god. i konačno razišao sa SDA, ali i sa državnim institucijama tadašnje R BiH, pa je osnovao i svoju „paradržavicu“ i svoju stranku pod imenom Demokratska narodna zajednica. Pošto je dugovječan, Fikret Abdić je mogao doživjeti i da ga DNZ iskljući iz svoga članstva, što se skoro i desilo. Ko zna ako dovoljno poživi možda ga i njegova nova planirana stranka sa laburističkim!!!??? imenom kojoj je osnivač isto isključi iz svojih redova.

Što se tiče Srpske demokratske stranke (SDS), njen osnivač Radovan Karadžić je sa predsjedničkog mjesta zbrisao i skrivao se dok nije otkriven i isporučen u Hag na suđenje za ratne zločine. Njegov nasljednik Dragan Kalinić (inače jedan od osnivača nekadašnje stranke Saveza reformskih snaga) je isključen iz stranke. Dragan Čavić, koji je kao predsjednik stranke praktično i funkcionalno obnovio SDS nakon što je malo nedostajalo da bude istisnut sa političke scene, je isto isključen iz članstva SDSa.

Zbog toga što je od svih aktera političke scene u Bosni i Hercegovini 90tih godina prošlog stoljeća bio po godinama i najstariji, Alija Izetbegović nije doživio da ga kad – tad i njegova stranka SDA (čiji je jedan od glavnih osnivača bio) ne isključi iz svoga članstva. Naravno, možda još stignemo da vidimo da SDA isključi Sulejmana ili Bakira, jer takva je karma višestranačja u BiH. Haris Silajdžić je opet imao sreću da mu se stranka koju je osnovao 1996. god. doslovce raspadne prije nego što ga je stigla isključiti iz članstva. Frahrudin Radončić i Željko Komšić su tek osnovali svoje stranke, pa „bum videl“ šta će donijeti buduća vremena, možda isto predsjednička isključenja i brisanja iz članstva. Od svih osnivača (trenutno na političkoj sceni) bitnijih stranaka, a koji su još uvijek preživjeli političko kastriranje su Milorad Dodik i Mladen Ivanić, što je nesumnjivo fenomen koji treba izučavati na časovima politologije. Preživio je i Sefer Halilović, ali to je ponajviše zbog toga što mu je stranka ustanovljena kao „porodični biznis“ sa načelom vrlo fluktuativnog protoka članova i funkcionera, pa se vrlo teško zna ko je i kada u ovoj stranci. Jedini ko može izbaciti Sefera iz BPSa jeste njegov sin Semir.

Ali običaj da se od sopstvenih suradnika i nekadašnjih uliciza i dupelizaca „išutaju“ osnivači ili predsjednici stranaka ili nekih drugih političkih organizacija nije endemičan samo za Bosnu i Hercegovinu, nego je uobičajen i u drugim južnoslavenskim zemljama. O tome ilustrativno dovoljno govori samo nekoliko primjera. Pošto je i sam bio u dubokim godinama, ni Franjo Tuđman nije doživio da ga šutnu iz HDZ Hrvatske, ali su zato iz ove stranke izbačeni isto njeni osnivači kao što su Stjepan Mesić, Josip Boljkovac, Josip Manolić, Mate Granić a njihov udbaški patron Josip Perković je ovih dana izručen Njemačkoj.  HDZ Hrvatske je zatim iz članstva izbacio i svoga drugog predsjednika Ivu Sanadera, kao i trećeg predsjednika Jadranku Kosor. Sljedeći fazan za politički „odstrel“ u HDZu Hrvatske je naravno njegov četvrti predsjednik (a prvi sa turskim prezimenom) Tomislav Crni Marko. Pošto je bio znatno mlađi od Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana, treći dejtonski potpisnik po imenu Slobodan Milošević (koji je uostalom sve ovo i zakuhao) je mogao doživjeti da ga SPS, stranka koju je osnovao i vodio čitavu deceniju, izbriše iz svoga članstva.

Naravoučenije iz svega izrečenog je sljedeće: Nemojte učestvovati u osnivanju bilo kakve stranke ili druge političke organizacije, jer će vas oni kasnije ne samo smijeniti, nego i izbrisati iz njenog članstva i propisno „išutati“ i „popljuvati“. A razlog tome je vrlo jednostavan, u našem političkom životu, a posebno u našim političkim strankama ili drugim organizacijama i institucijama nema nikakvih demokratskih mehanizama i procesa. I to je temeljna „fula“ našeg političkog života. Jedino možete opstati ako čvrsto držite vlast u svojim rukama, provodite redovne „čistke“ i odstranjujete svakoga koga smatrate da bi se mogao uzdignuti iznad „radijatora“.

Aurelius Scriptor