Kopnene aktivnosti uvlače nas u monotoni i radom opterećeni život. A svaki čovjek se želi pošteno odmoriti. U toj beskonačnoj sukcesiji izmjene rada i vremena dođu trenutci kada se čovjek želi u pravom smislu zaboraviti, prepustiti, ne misliti na sutra, ne sjećati se onog od jučer i živjeti sada
Noću i danju, preko stotinu mostova i tunela, desetina zračnih i pomorskih luka, preko planina i dolina, svi kotači se kreću u jednom smjeru: prema moru. Na moru možete mnoga toga: vidjeti more ljudi stisnutih jednih uz druge: čuti more novih i nerazumljivih jezika koji ruše kule nemogućnosti komuniciranja: okusiti morsku hranu koju nikada prije niste probali; napiti se mora; ploviti morem i naravno plivati u moru, što je i glavni razlog zašto brojni turisti hrle na njegove obale. Tjedan sunca i toplog vremena doprinosi pozitivnom dojmu i doživljaju sebe, a posebno se ističu učinci na hormonski i neuronski sustav.
More je, uistinu, prezentacija mnogo toga. Ono je u pravom smislu mali mikrokozmos iz kojega se puno toga može iščitati. Uostalom, gotovo tri četvrtine Zemlje prekriveno je vodom/morem. Zbog suvremenih prometnih mogućnosti geografska udaljenost više nije gotovo nikakva zapreka. Uspon niskotarifnih zračnih prijevoznika koji konstantno snižavaju cijene svojih usluga svakim danom dovodi mnoštvo novih avanturista na more. Svake godine bilježe se novi rekordi i novi turisti. Sezona nije ni završila, a već se razmišlja o sljedećoj turističkoj godini. U svim zemljama, manje-više turizam/more je snažan i stabilan doprinos BDP-a. Ni krivo ni dužno, more je postalo naš najveći poslodavac i sve smo više, u navedenom smislu, ovisni o njemu.
U drugoj polovici 20. stoljeća fenomen turizma dobio je golemu ekonomsku, društvenu i kulturnu važnost. U prošlom stoljeću putovalo je više ljudi nego ikada prije, a u slučaju odmorišnog turizma, očito bez ikakve objektivne svrhe. Putovanja su poprimila epsku veličinu, a mehanizam koji ih pokreće neprestano se kreće. U usporedbi s putnikom turist je veći putnik. Turistički pothvati su manje važni, ali su zato žustriji i dugotrajniji, razuzdaniji i opušteniji, smjeliji i zabavniji, življi i pretjeraniji. Novosti, nepoznatosti, kultura, pustolovina, hrana… i ljudi su faktori koji izazivaju zanimanje kod onih koji su ostali kod kuće. Uostalom, opisi putovanja prenose se još od vremena klasične antike. Homerova Odiseja, na primjer, još je uvijek raširena priča koja se stalno revidira. Svima nam je jasno da se radilo ne samo o stvarnim nego i o fiktivnim aspektima. Ali koji putopis u potpunosti odgovara činjenicama? I naša turistička iskustva obojena su sličnim odisejama. Naime, doživljaj je uvijek u oku promatrača, a drugo sva svoja iskustva nastojimo prilagoditi ukusu onih kojima želimo izazvati zavist. Ono što je zajedničko svim turističkim putovanjima i odmorima jest subjektivna obrada vlastitog iskustva i stranog svijeta. Vanjske slike uvijek su oblikovane slikom pojedinca o sebi i snažno su povezane sa sociokulturnim okruženjem, jer ne prenose samo drugoga nego i ono što je vlastito upravo u percepciji drugoga.
More, osobito ljeti, ima magičnu moć. Iako je nepoznato, opasno, izazovno, nesigurno, duboko, plavo, valovito… čovjek voli biti na moru, u moru i uz more. Jedni jer vole naprosto more, drugi jer nemaju što drugo raditi, treći jer imaju novca, četvrti jer im to običaji ili taština omogućuju. A glavni je razlog vjerojatno jer ne želimo ništa produktivno i opterećujuće raditi. Želimo se pošteno odmoriti i zaboraviti na opterećujuću svakidašnjicu. A more nam sve to omogućuje. Upravo odnos prema moru, u moru i na moru pokazuje tko je čovjek, kao i njegov odnos prema drugima i njegovu vlastitu kulturu. Ljudi na moru drugačije govore, misle i čine. Puno su tolerantniji, mirniji, raspoloženiji, nasmijaniji, opušteniji… Ali što drugo i očekivati od odmora i mora. Na moru treba biti cool!
Naprosto, more je globalno i bezgranično. Ono je kozmopolitsko. Iz njega zrači želja za udaljenim i nepoznatim. More održava um i tijelo razigranim, razbija predrasude i potiče prijateljstva, otvara suživot. Puno toga se može naučiti na moru i od mora. Što više vidimo i usvojimo na moru i oko mora to ćemo više dubine i ugodnosti vidjeti u manirima i umijećima vlastitoga sebstva. Putovanja k moru proširuju naše horizonte. More omogućuje panoramske poglede i potiče na usporedbe. More ujedinjuje. Ono pripada svima. Zato je H. Grotius tvrdio da je privatno ili javno vlasništvo nad morem nemoguće kao i nemoralno. Budući da je fluidno ne može se posjedovati u smislu razgraničenja kao objekta ili imovine. Ne može se kupiti, prodati ili podijeliti putem ugovora. More služi svima. A upravo to može jer je očito neiscrpno i nije potrošeno nikakvim posebnim aktivnostima ili – barem u Grotiusovo vrijeme – nije bilo zagađeno ljudskom uporabom.
Čak je i filozof Hegel filozofiju usporedio s morem. U svom inauguracijskom govoru, koji je održao 1818., na početku svojih predavanja u Berlinu, svoje je slušatelje oraspoložio za avanturu filozofiranja rekavši kako je svijet filozofije svijet misli. „Odluka da se filozofira baca se u razmišljanje — baca se u ocean bez obale; sve svijetle boje, sve baze su nestale, sva druga prijateljska svjetla ugašena. Samo jedna zvijezda, unutarnja zvijezda duha sja; on je polarna zvijezda. Ali prirodno je da duh, u svojoj samoći sa samim sobom, bude takoreći prestravljen; ne znaš kamo si krenuo, ni kuda ideš.” Ovaj Hegelov citat ne treba zabrinjavati ni plašiti. Na moru se ne mora samo navigirati, lutati, strahovati… Može se plivati i sunčati, galamiti i šutjeti, misliti i osamljivati. Osim toga, obala je uvijek na dohvat ruke.
Zanimljivo je da su filozofi od samog početka filozofije pretpostavljali da sav život počinje u moru. Uvjerenje koje će mnogo kasnije potkrijepiti visoko razvijena znanost. Kao rezultat toga čovjek je vrlo rano izgradio mentalni most prema njemu stranom elementu. Bez obzira na to koliko golemo se more činilo, sa svojom nesagledivom veličinom i svojim opasnostima, inteligentni dvonožac je plovidbom podčinio more sebi povezavši se s njim kao područjem podrijetla sveg života. Zato je kolijevka filozofije bila uz more, a njeno osnovno načelo bila je voda.
Već u antičkoj Grčkoj Tales iz Mileta (624. – 546. pr. Kr.), prvi filozof, cijeli svijet je vidio utemeljenim na jednom principu: na vodi. Njegov rodni grad, drevni Milet bio je moćno grčko trgovačko središte u zapadnoj Maloj Aziji (današnja Turska). Vjerojatno je njegov rodni grad Milet, smješten na rtu koji je stršio u zaljev, Talesu, između ostaloga, poslužio kao metafora za takvu misao. Iako Tales nije ostavio ništa u pisanom obliku, a ništa što se o njemu navodi u sačuvanim izvorima ne može se smatrati posve sigurnim, potpuno je nedvojbeno da je voda za Talesa bila oslonac na kojem cijelo kopno počiva poput komada drveta ili plutajućeg broda. Voda, u ovom slučaju more, je izvor iz kojeg sve stvari nastaju i u koje se također vraćaju. Stoga, nije slučajno da se filozofsko razmišljanje razvilo u trgovačkoj metropoli s lukama povezanim s inozemstvom. Iako je voda/more najvažnija osnova za postojanje života, ono je ipak samo nužan, ali ne i dovoljan uvjet. Stoga se čini apsurdnim misliti da sve što opažamo, cijeli svijet, dolazi iz vode/mora. Ipak, ono što je zapravo filozofsko leži u traženju i imenovanju jednog principa, principa iz kojeg bi se moglo konačno čovjeka i njegov svijet razumjeti.
Teško da se može zamisliti veći poticaj za razmišljanje od mora. Suvišno je navoditi pjesme, romane, slike, kompozicije, Jonu, sv. Pavla, Pinocchioa, Hemingwaya kao mjesta inspiracije. Svi koje žive na moru i oko mora, pogotovo, u trgovačkim lukama, stječu znanja o drugim jezicima i načinima mišljenja, o stranim običajima i vjerama, o drugačijoj kulturi i ponašanju. Razlike u uvjerenjima i oblicima znanja, načini razmišljanja o vlastitom podrijetlu i nadmoći gube svoju prirodnost. Suprotna mišljenja i iskustva drugoga, koje susrećemo na moru, stalni su trn koji bocka i dovodi u pitanje ispravnost vlastitog viđenja svijeta. Što više ljudi iz različitih kultura međusobno komunicira, pitanje razumijevanja stranog i tolerancije postaje važnijim i lakše ostvarivim. A upravo se to događa na moru, oko mora i uz more. Zahvaljujući svojim inventivnim sposobnostima čovjek može zaći daleko u za njega nepredvidljivu i stranu sredinu gradeći brodove, splavi, čamce, kolutove za spašavanje, kreme za zacjeljivanje, opremu za ronjenje prema drugim ljudima. Jer ako se čovjek želi afirmirati i opstati u svijetu onda mora mobilizirati sve intelektualne, moralne, kulturološke i društvene snage kako bi svladao prijetnje stranog i izbjegao neželjene situacije. A to more obilato nudi.
Iako je svijet u kojem živimo podijeljen na različite načine: na grad i selo, na privatni i javni prostor, na bogate i siromašne, na bijele i crne, kopno i more, sjever i jug, ljeto i zimu… turistički svijet na moru ne može se tako lako podijeliti na Talijane i Nijemce, Engleze i Francuze…, preplanule i bijele, plivače i neplivače, zabavljače i nezabavljače. Na moru su svi na neki način jedno. More je u tom pogledu bliže našem svakodnevnom životu od posebnih i zasebnih nacija, preplanule i ne preplanule kože. Usred mnoštva različitih ljudi, koji se brčkaju u moru, sve-jednost je moguća stvarnost. U konačnici bit svih stvari za kojom se od postanka traga. Posjet moru kao da vraća izgubljeno jedinstvo. Unatoč naguranosti, poput tuljana na rijetkim još preostalim santama leda, ispod prirodne ili umjetne hladovine ljudi mogu opušteno živjeti, čitati, pjevati, spavati, misliti, slušati, mirisati, gledati i naravno plivati. Ali na moru, dok se odmara, čovjek ionako ne misli puno. On više djeluje instinktivno, u skladu s prirodom: opušteno i ležerno. Zato na moru nema srama i u doslovnom i u prenesenom smislu. Njegova snaga je uspavljujuća, umirujuća, pomalo i narkotična. Zato je more jedinstveno i pristupačno gotovo svima, bez obzira na ovogodišnje proždrljive cijene koje ga prate poput sirena.
S mora se puno toga može ponijeti sa sobom kući: preplanulost kao najvažniji suvenir i dokaz da ste bili na moru, prazan novčanik i sjećanje na što ste potrošili pare, sjeta i nostalgija što morate tako brzo otići, vrijeme koje je proletjelo za tili čas, nova poznanstva koja su vas možda zauvijek povezala, djecu koja su naučila i usavršila svoje plivačke tehnike, obećanje da ćete mu se vratiti i sljedeće godine. Ipak, najvažnije od svega toga moglo bi biti iskustvo različitosti i mogućnosti suživota sa stranim i drugačijim ljudima. Sve-jednost, bez obzira kako ju imenovali i oslovljavali, koja je na kraju krajeva moguća i u koju će se svijet vratiti. Iluzorno je misliti da na moru nema negativnih iskustava, borbi oko parkinga, ljutnje na skupoću ili sebičnost rasprostrtih ručnika i šatora, ružnog vremena koje može pokvariti odmor… Unatoč tome more je teritorij stvarnog i imaginarnog, mjesto nedohvatljivog i neuhvatljivog fantoma života za kojim se traga poput Ishmaela u Moby Dicku.
Svijet je sam more na čijim valovima čovjek spoznaje svoje biće. Bezdano suočavanje sa samim sobom. Cjeloživotno putovanje u kojemu se izmjenjuju plima i oseka, uzburkanost i tišina, pučina i obala. Metaforički govoreći život je putovanje, putovanje kroz vrijeme i prostor, putovanje bez granica i međa. Život je more, uz more, na moru i u moru. Kopnene aktivnosti uvlače nas u monotoni i radom opterećeni život. A svaki čovjek se želi pošteno odmoriti. U toj beskonačnoj sukcesiji izmjene rada i vremena dođu trenutci kada se čovjek želi u pravom smislu zaboraviti, prepustiti, ne misliti na sutra, ne sjećati se onog od jučer i živjeti sada. Ta duhovna tehnika upozorava nas da postoje takva stanja i mjesta na kojima se možemo odmoriti, na kojima možemo spokojno živjeti, barem na tjedan. A takvo mjesto je more. Zato život i nije ništa drugo doli oblik kretanja i putovanja kroz more. More je, uistinu, jedan od onih velikih trenutaka, jednostavan alat koji ljudima pruža san koji traže.
Franjo Mijatović, polis.ba
