Mišel de Montenj: Ogled o vaspitanju

Donosimo vam zanimljive odlomke iz Montenjevog ogleda O vaspitanju koji se smatra jednim od najznačajnih piščevih ogleda.

Mišel de Montenj (1533-1592) u ovom ogledu iznosi svoje stavove o podučavanju i vaspitanju. Iako se prevashodno obraća francuskom plemstvu zamišljajući ispred sebe primerak vaspitanika plemića značajnog u francuskom javnom i političkom životu, on iznosi stavove svevremenske vrednosti, te njegovo promišljanje prerasta u rukovodna načela o vaspitanju i prigodnom obrazovanju. Čitanje Montenja čini se tako iznimno primamljivim danas u vreme bespoštedne bolonjizacije i banalizovanja obrazovanja i vaspitnog rada. Za našu publiku verovatno je zanimljiv i podatak kako je Montenj jedan od omiljenih Andrićevih pisaca, ali i brojnih drugih velikana književosti (Dostojevski) koji su redom priznali francuskom piscu potrebu vraćanja njegovim rečenicama i moć da vam bude životno koristan, da vas doslovce uči življenju.

Iz tih razloga Montenj se opet čini neodoljivim jer danas u poplavi gurua, duhovnih vođa, savetnika, psihologa, pomoćnika, samoprozvanih učitelja života, vidljiva je besmislenost svih tih nasilnih sugestija, stoga je još osetnija i potrebnija tiha moć suptilnog, nenavalentnog Montenjevog podučavanja. Vaspitni uzori spisatelja iz dalekog 16.stoleća nisu na verskim osnovama raširenim u to doba. Naprotiv, zasnovani su na razumu i iskustvu i upravo to ukazuje koliko je Montenj savremen, a putem misaone snage i svevremen. Savremenost se ogleda i u upotrebi izraženih autobiografskih elemenata upotrebljenih kao sredstvo izražavanja (pojava svojstvena savremenom piscu) ali i u poetici i misaonim dometima koji će prevazići i ovu savremenost. Konačno, Montenj je i strastveni sakupljač antičkih misli, ali njegova kompilacija je vredna i valjano iskorištena. I on sam objasnio je tu upotrebu i motiv u svojim delima ostavljajući nam u nauk zašto vredi druge navoditi:

Ja navodim druge samo zato da bih bolje izneo sebe.

Ostavljavamo vas da uživate u čitanju odabranog uzorka iz ogleda O vaspitanju. Prevod je dr Midhata Šamića, a izdanje je izdavačke kuće Veselin Masleša, Sarajevo 1964.

O VASPITANJU 

(…) Kada je riječ o jednom djetetu iz plemićke kuće  koje teži obrazovanju, ne radi dobiti (jer jedan tako nizak cilj nije dostojan milosti i blagonaklonosti muza, a zatim on zavisi od drugih), ni toliko radi neke spoljne koliko radi svoje sopstvene koristi, i u cilju da bi se obogatio i ukrasio njegov duh, u želji da od njega stvori više inteligentnog nego učenog čovjeka, htio bih isto tako da se vodi računa o izboru takvog vaspitača koji bi imao dobru i pametnu glavu više nego punu i nabijenu, i da se traži oboje, ali više karakter i inteligencija nego učenost; i da on, vršeći svoju dužnost, postupa sa vaspitanikom na nov način. Nama se neprestano trubi u uši, kao kad neko sipa u kakav lijevak,  i naša je samo dužnost da reprodukujemo ono što su nam rekli. Ja bih htio da vaspitač tu manu našu ispravi i da, od samog početka, prema sposobnostima uma koji su mu povjerili, počne da njegovu snagu ogledava, dajući mu da sam stvari okuša, izabere i razabere: pokazujući mu sam ponekad put, puštajući ga ponekad da ga on sam pronađe. Neću da on sam pronalazi i govori, hoću i da čuje svog učenika kako govori. Sokrat, i potom Arkesilaj  tražili su od svojih učenika da prvo oni govore, a zatim su oni sami sa njima razgovorali.

Obest plerumgue iis qui discere volunt auctoritas eorum qui docent.  (Autoritet učitelja često škodi onima koji hoće da nauče; Cicerenon, De natura deorum, I, V.)
Dobro je da ga vaspitač pusti da kaska pred njim, kako bi se ocijenio njegov hod, kao i to do kog stepena treba da se spusti da bi se prilagodio njegovim snagama. Usljed pomanjkanja toga pravog srazmjera, mi sve pokvarimo: znati njega podesiti, i održati s mjerom, jeste jedna od najtežih stvari za koje znam; umjeti pak spustiti se do djetinjih posupaka i rukovoditi njima – predstavlja stvar velikog i vrlo snažnog duha. Ja idem sigurnijim i odlučnijim korakom uzbrdo nego nizbrdo.

Oni koji su se, kako nam to pokazuje i sama praksa, poduhvataju da u isti mah i jednakim mjerilom predaju većem broju mladih umova, toliko različitih po svojoj mjeri i obliku, nailaze – što nije nikakvo čudo – u čitavoj jednoj gomili djece jedva na dvoje troje koja iz svog vaspitanja izvlače neku istinsku korist.

Neka vaspitač ne traži od svoga vaspitanika samo to da da računa o riječima svoje lekcije, nego i o njenom smislu i suštini, neka mu, kao dokaz o koristi koju bude izvukao, posluži ne njegovo pamćenje, nego njegov život. Neka ga natjera da ono što bude naučio odmah i razmotri u sto raznih vidova  i prilagodi tolikom istom broju predmeta, da vidi da li je to dobro shvatio i usvojio, sudeći o njegovom napredovanju na osnovu Platonovih pedagoških metoda. Povratiti hranu onakvu kakvu smo progutali, dokaz je rđavog varenja i probave. Stomak nije obavio svoj posao ako nije izmijenio izgled i oblik onoga što mu je dato da prokuva.

(…) Neka vaspitač udesi tako da sve što se daje učeniku prođe kroz rešeto, i da mu ne uđe ništa u glavu prostim autoritetom i na tuđu vjeru; neka Aristotelovi principi ne znače za njega ništa više nego principi stoičara i epikurejaca. Neka se iznesu pred njega sva ta raznolika mišljenja: on će izabrati neko od njih, inače će ostati u sumnji. Samo su lude sigurne i ne sumnjaju.

Jer sumnja mi nije manja ugodna od znanja. (Dante, Pakao, XI, 93.)

Jer, ako prihvati Ksenofonovo i Platonovo mišljenje na osnovu svog vlastitog rasuđivanja, neće to biti više njihova mišljenja, već njegova. Onaj ko ide za drugim, ne ide ni za čim. On ne nalazi ništa i čak ne traži ništa.

Non sumus sub rege; sibi quisque se vindicet. (Ne živimo pod kraljem; neka svako raspolaže sam sobom. Seneka, Ad Lucilium…, XXXIII.)

Neka zna šta zna, u najmanju ruku. Treba da se on prožme njihovim stremljenjima, a ne da nauči njihova pravila. I neka hrabro zaboravi, ako hoće, odakle ih je uzeo, ali neka umije da ih usvoji. Istina i razlog su svačija svojina, i ne pripadaju nimalo više onome koji ih je prvi rekao nego onome koji ih je rekao poslije njega. To nije nimalo više po Platonu nego po mome sopstvenom mišljenju, budući da on i ja to shvatamo i vidimo na isti način. Pčele pomalo pljačkaju cvijeće ovdje-ondje, ali one, zatim, od toga prave svoj sopstveni med; nije to više majčina dušica ili majoran: na isti način će učenik stvari pozajmljene od drugih preinačiti i stopiti sa svojima, da bi od toga izgradio potpuno svoje djelo, to će reći svoje suđenje. Njegovo vaspitanje, njegov rad i učenje ne idu za nekim drugim ciljem do da ga formiraju.

Neka on prećuti sve što mu je bilo od pomoći, i pokaže samo ono što je od toga učinio. Pljačkaši, zajmoprimaoci razmeću se svojim građevinama, kupljenim stvarima, ne onim što izvuku od drugoga. Vi ne vidite nagrade i poklone koje sudija prima, već srodstva i počasti koje je pribavio svojoj djeci. Niko javno ne iznosti svoj primitak: svako iznosi svoj dobitak. Dobitak koji nam donosi učenje sastoji se u tome što smo postali bolji i pametniji.

Inteligencija, govorio je Epikarm,  vidi i čuje, inteligencija izvlači korist iz svega, raspoređuje sve, djela, upravlja i vlada: sve druge stvari su slijepe, gluhe i bez duha. Izvjesno, mi je činimo servilnom i plašljivom, pošto joj ne puštamo slobodu da čini nešto sama od sebe. Ko je ikad zapitao svoga učenika šta misli o retorici i o gramatici, i o kakvoj Ciceronovoj misli? Nego nam ih utisnu u pamćenje neočerupane, kao kakva proročanstva u kojima slova i slogovi predstavljaju suštinu stvari. Znati napamet ne znači znati, to znači sačuvati ono što je pamćenju dato na čuvanje.

(…) Stoga, druženje sa ljudima je za to neobično podesno, kao i posjećivanje stranih zemalja, ne zato da bismo iz njih donijeli sa sobom samo, poput naših francuskih plemića,  podatke o tome koliko koraka ima Santa Rotonda, ili koliko su raskošne gaćice Sinjore Livije , ili, kao drugi, koliko je Neronovo lice, sa neke stare tamošnje ruševine, duže ili šire od lica neke slične medalje, nego da iz njih donesemo poglavito dobar ukus tih naroda i njihov način života i ponašanja, i da izglačamo i izoštrimo svoj mozak o njihov. Ja bih želeo da se sa djetetom počnu izvoditi putovanja od njegovog ranog djetinjstva, i to prvo, da bi jednim hicem ubili dva zeca,  u zemlje susjednih naroda, čiji se jezik ponajviše razlikuje od našega, i kome se, ako ne počnete formiranje rano, jezik ne može prilagoditi.

(…) Upozorićemo ga , kada bude u društvu, da baci pogled svuda unaokolo; jer nalazim da prva mjesta zauzimaju obično manje sposobni ljudi i da veličina položaja ne ide često uporedo sa sposobnostima. Vidio sam, dok se u pročelju stola razgovoralo o ljepoti nekog zidnog ćilima ili o ukrasu malvazije,  kako mnoge lijepe stvari promiču na drugom kraju stola. On će ispitati intelektualni domet svakoga: govedara, zidara, prolaznika; treba iz svega izvući korist, iskoristiti svakoga prema robi koju ima, jer je sve od koristi u vođenju kućanstva; čak i tuđa glupost i slabost biće za njega pouka. Ispitujući blagonaklonost i ponašanje svih ljudi, u njemu će se pojaviti želja za oponašanjem dobrog vladanja, a prezir prema lošem.

(…) Nauče nas da živimo kada je život već prošao. Stotine učenika se zarazilo sifilisom prije nego što su došli do svoje lekcije iz Aristotela – njegovog poglavlja O neumjerenosti. Ciceron je govorio, kada bi poživio i dva čovječja vijeka, da ne bi našao vremena da proučava lirske pjesnike. A ja nalazim da su ona skolastička džangrizala još jadnije beskorisna. Našem se djetetu mnogo više žuri: ono ima da radi sa učiteljem samo prvih petnaest do šesnaest godina svoga života; ostali dio života pripada djelanju. Upotrijebimo tako kratko vrijeme za učenje onoga što je nužno. Zablude su to: izbacite sva ta mučna dijalektička dovijanja, od kojih naš život ne može postati bolji, uzmite one jednostavne rasprave iz filozofije, naučite da ih odaberete i tretirate kako i kada treba: lakše je shvatiti njih nego neku Bokačevu pripovjetku. Dijete je za njih sposobno, čim se odbije od dadilje, mnogo više nego da nauči čitati i pisati. U filozofiji ima rasprava namijenjenih dobu djetinjstva kao i dobu oronulosti.

(…) Da se vratim na svoj predmet: važno je samo da se kod učenika probudi želja i sklonost za znanjem, inače od njih činimo samo magarce natovarene knjigama. Batinama im dajemo na čuvanje pune torbe nauke, koju, ako hoćemo dobro da postupimo, ne treba samo u sebe unijeti, nego je treba i usvojiti.

Priredio: Uglješa Vuković,

6yka.com

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close