GLAVNI GRIJESI: Lijenost
Možda nam lijenost, dosada, osjećaj praznine, melankolija, ennui, spleen, žele ispričati jednu drugu priču koja nema nikakve veze s glavnim grijesima a niti s neurozom, jer nijedna neuroza ne može objasniti osjećaj progonstva na zemlji, Propovjednikov očaj, metafizičku dosadu, osjećaj praznine ili apsurda, odbacivanje svega, bespredmetni prosvjed
[Napomena prevoditelja: Galimbertijeva riječ u naslovu „Accidia“ prevedena je našom imenicom „Lijenost“, budući da se kod nas ustalila ova riječ za opis jednog od glavnih grijeha koji se odnosi na egzistencijalnu ravnodušnost, odsutnost kreativne akcije i nezainteresiranost životom, što onda odgovara spomenutoj talijanskoj riječi čiji je korijen u grčkoj riječi a – + kȇdos: briga, a njezino izvorno značenje sam autor obrazlaže u tekstu.]Kako se zove: dosada življenja? Ovdje mislim, da se razumijemo, ne na prolaznu dosadu, ne na onu zbog umora, ili na dosadu čiju se prirodu poznaje i čije su granice poznate, nego na onu savršenu dosadu, onu čistu dosadu, onu dosadu koja nema drugu supstancu – nego sam život, i drugi uzrok – nego ljudsku pronicljivost. Ta apsolutna dosada sama po sebi – kada se jasno promatra – nema ništa u sebi osim golog života.
Valéry, L’àme et la danse [Duša i ples] (1923), p. 42.
A tko bi uopće rekao da ćemo među glavnim grijesima pronaći dosadu koju su srednjovjekovni ljudi nazvali „lijenost“, a koju Pascal opisuje ovako:
Rezultat promjene raspoloženjā u slučaju sramnih moralnih postupaka koji su tipični za onoga koji se, zbog prekomjernog užitka, nalazi u nemogućnosti da žudi.[1]
Čitajući pažljivo ovu definiciju, čini se da reproducira stanje koje karakterizira mnoge mlade našeg vremena, pogođene odsutnošću interesa, monotonijom dojmova, osjećajima nepokretnosti, unutarnjom prazninom, usporavanjem protoka vremena, dakle, lijenošću, što se može pripisati prisutnosti neiskorištenih i stoga utopljenih energija u zabavi koja odzvanja bez odjeka, jer u praznini natopljenoj ništavilom koje ju prožima, nema čak ni toliko da bi se moglo osjetiti odzvanjanje. Ipak, upozorava nas Kierkegaard, Lijenost, sestra Praznine, kruži, podmukla, na nebu, na zemlji i na svakom mjestu. Naime:
Budući da su bogovi bili lijeni i dosađivali se, stvorili su ljude. I Adam je bio lijen i dosađivao se, zato je stvorena Eva. Od tog trenutka dosada je ušla u svijet i rasla je točno u onoj mjeri u kojoj je rasla populacija. Adam se dosađivao sam, zatim su se Adam i Eva dosađivali zajedno, onda su se Adam, Eva, Kain i Abel dosađivali kao obitelj, zatim je svjetska populacija porasla, i narodi su se dosađivali u masi. Kako bi se zabavili, došli su na ideju da sagrade toranj tako visok da može dosegnuti nebo. Ova ideja je bila toliko dosadna koliko i visina tornja i predstavljala je strašno iskušenje kada je dosada preuzela kontrolu.[2]
Dakle, naš rad, naša djela, svakodnevni posao, razvoj, rast – koji poput Babilonske kule nikad ne zna gdje treba doći –, djeca su dosade, očajnički pokušaji borbe s njom. Praznici su prekid, razbibriga, kako bi se ovaj rat nastavio većom žestinom. Sve do Flaubertovih zaključaka:
Osjećam se star, iskorišten, muka mi je od svega. Drugi su mi dosadni kao i ja sam sebi. Usprkos tome, radim, ali bez entuzijazma, kao što se radi domaća zadaća. Sve što očekujem od života je niz listova papira po kojima mogu škrabati tintom. Osjećam kao da prelazim beskrajnu samoću, kako bih otišao a ne znam kamo. A ponekad sam i sam pustinja, putnik i deva.[3]
„Povlašteno mjesto depersonalizacije“[4], kako kaže Jabès, pustinja je bila privilegirani prostor drevnih monaha za susret sa samim sobom i s Bogom. Ali u tom suncem obasjanom i pustom, sušnom i nepokretnom krajoliku, umjesto sebe, umjesto Boga, oni su susretali lijenost (acedia), poznata također kao otiositas, somnolentia, pervagatio mentis, a koju bismo mogli prevesti kao „indolencija“, „intelektualna praznina“, „gubljenje žara i strasti“, „smetenost u monotoniji svakodnevice“. Radi se o afektivnom stanju koje Englezi nazivaju melancholy [melankolija] ili spleen [potištenost], Francuzi ennui [dosada], psihijatri „neurastenija“, a Pietro Citati: „Neprimjetni plin u svakom kutku zapadnog svijeta.“[5]
Da bi se zaštitili od ovog zla, drevni i srednjovjekovni monasi pribjegavali su, kao i mi danas, radu, kojeg su dopunjavali molitvom: ora et labora [moli i radi]. Više puta ponavljano načelo, kao što to čine djeca svojim jadikovkama, zvuči poput: labora et ora, „laboratorij“. Svjetska mašinerija želi da svi budemo „u-posleni“, kako bismo se riješili dosade. Opterećeni onim zastrašujućim načelom „sve ili ništa“, baš kao što bili i drevni monasi, ne susrećući Boga ili sreću svakog dana, svakodnevno se nalazimo u rukama ništavila.
Prema psihijatrima Carlu Magginiju i Riccardu Dalleu Lucheu[6], ono što je nedostajalo tim monasima i što nedostaje također današnjim ljudima je užitak u „svakodnevnim stvarima“, što je dimenzija koja se gadila Baudelaireu kada se oslanjao na opijum kako bi zamijenio raj srednjovjekovnih monaha umjetnim rajem u kojem je bilo moguće „barem na trenutak zadovoljiti okus beskonačnosti“.[7]
Ne dvojim oko toga da se, gledano sa stajališta dijagnoze i liječenja, u onima koji se dosađuju nalazi visoko postavljen ideal, tipičan za mlade ljude koji ne nalazi mjesto u kojem bi se taj ideal izrazio osim, kao i kod srednjovjekovnih monaha, u nekom dalekom Drugdje kojemu se treba nadati. Uzvišeni ideali mogu se doseći samo na trenutak, ali ne i posjedovati zauvijek. A dosada je okus s osjećajem da se izgubilo nešto što se samo dodirnulo, što se nikada nije posjedovalo. No, nije li to najplemenitiji čovjekov usud? Onaj dodirivanja bez posjedovanja najviših stvari? Ili je to možda bolest od koje treba ozdraviti? Kako bi se možda postigao, nakon ozdravljenja, onaj usud koji Nietzsche opisuje kao ideal posljednjih ljudi: „Imaju svoje sitno zadovoljstvo za dan, i svoje sitno zadovoljstvo za noć: ali čuvaju zdravlje?“[8]
Ne. Možda nam lijenost, dosada, osjećaj praznine, melankolija, ennui, spleen, žele ispričati jednu drugu priču koja nema nikakve veze s glavnim grijesima a niti s neurozom, jer nijedna neuroza ne može objasniti osjećaj progonstva na zemlji, Propovjednikov očaj, metafizičku dosadu, osjećaj praznine ili apsurda, odbacivanje svega, bespredmetni prosvjed, baš kao što nijedna psihoza ne može objasniti ekonomski i politički gnjev, apstraktnu umjetnost, formalizam kulture, demonsku prirodu tehnike koja vodi do nadmoći racionalnosti koja je sama sebi svrhom.
Ove bolesti su kod zapadnog čovjeka duhovni odraz njegove kulture, a koju Constantin Noica, rumunjski filozof i prijatelj Mircee Eliadea, Émilea Ciorana, Eugènea Ionesca, naziva „bolešću suvremenog duha“.[9] Čovjek je izgubio ne toliko Boga, čiji nestanak mnogi beskorisno žale, koliko čaroliju svijeta koju je naša racionalnost raščarala, a naša tehnika svela na čistu materiju za uporabu, koja nije u stanju, u svojoj zamagljenosti, uputiti na ono što bi se moglo nazvati odsjajem duše.
Doista, jednoga dana, piše Costantin Noica, čak su se i bogovi razboljeli. Nakon što su stvorili svijet inferiorniji od očekivanja, neki od njih su se povukli postajući lijeni bogovi, dok su se drugi previše umiješali u ljudske poslove, zauvijek dovodeći svoju božansku prirodu u opasnost, dok su neki nakon svega postali previše odlučni, postajući sličniji čudovištima nego bogovima. Bogovi su bolesni.
Čak je i nebo bolesno. Drevni ljudi su vjerovali u nepromjenjivost zvijezda i nebeskih sfera, kao što su vjerovali u nepromjenjivost Boga. Ali Galilejev teleskop pokazao je nesavršenosti Mjeseca koje njegovi suvremenici nisu željeli vidjeti. Danas smo došli do identificiranja galaktičkih bolesti. U kozmosu se krije neki crv.
I svjetlost je bolesna. Goethe je još vjerovao u njezinu savršenost pa je zato prosvjedovao protiv Newtona koji ju je smatrao mješavinom sedam boja i stoga nečistom. Zatim je izmjerena brzina prijenosa svjetlosti i otkriveno je da je iznutra polarizirana, budući da je ujedno i čestica i val. Previše bolesti u jednoj svjetlosnoj zraci.
I vrijeme je također bolesno. Apsolutno, homogeno, uniformno vrijeme pokazalo se manje veličanstvenim od kada je postalo obično lokalno vrijeme, udruženo s prostorom. Vrijeme se opet svelo na jednostavnu koegzistenciju stvari, ponekad na regionalnu stvarnost s ograničenjima i granicama.
Čak je i život bolestan zbog aproksimacija i nesigurnosti na koje ukazuje suvremena biologija, za koju je život neka vrsta slučajnog bubrenja materije, slučajnost pretvorena u nužnost.
Bolestan je i logos, razbijen na nacionalne – ako ne čak i regionalne jezike, a koji bi sa sobom trebao donijeti, kako mu ime kaže, jedinstvo razuma. Dakle, ako su svi veliki entiteti bolesni i ako kultura pokazuje svoje bolesti kao konstitutivne, kako onda ne govoriti o bolesti čovjeka koji s promjenom svakog godišnjeg doba očekuje nešto novo, što Samuel Beckett tako dobro opisuje u likovima tragikomedije U očekivanju Godota?
A što mi zapadnjaci očekujemo: smisao ovozemaljskog svijeta, smisao našeg života? I gdje prije svega tražimo taj smisao: u napretku, u razvoju, u svakodnevnim novostima, u njihovom usitnjavanju koje se utapa u onu savršenu slobodu u kojoj se sve može činiti a da se ne zna što točno treba činiti?
Stanje našeg vremena je takvo da tehnologija stavlja na raspolaganje toliku količinu sredstava koja omogućuju da se napravi bilo što,[10] gdje umjetnost oslobođena figure, oslobađa sve znakove, gdje književnost opisuje sve živote, sve epohe, sve savjesti.
S ovom potpunom slobodom, tipičnom za nas zapadnjake, zar ne riskiramo da jednostavno dođemo do poruke koja je lišena sadržaja, dakle, do anti-riječi, do anti-smisla, do anti-diskursa, do anti-prirode, do anti-čovjeka, u klimu čekanja, gdje se nitko istinski ne očekuje osim sljedeći dan koji će biti isti kao prethodni?
Tu se rađa lijenost, koja se u ovom trenutku više doima kao ozračje našeg vremena nego glavni grijeh. Osim ako ova bolest duha koja pogađa našu kulturu, za razliku od tjelesnih i duševnih bolesti, nije poticaj za nove kreacije smisla. Dakle, bolesni mogu biti bogovi, nebo, svjetlo, vrijeme i život, ali za razliku od čovjeka, oni nisu podložni ozdravljenju. Upoznavajući svoju bolest, čovjek ne dodaje još jedno oboljenje oboljenju bića, nego može oboljenje pretočiti u zdravlje, kaos u kreaciju. Uostalom, već je Nietzsche zajamčio:
Mora se u sebi još imati kaos da bi se moglo poroditi jednu zvijezdu što pleše. Kažem vam: vi još imate kaosa u sebi.[11]
Ako lijenost ne ugasi ovu zvijezdu i ne vrati nas u dosadu ponavljanja, onda će i razmišljanje o ovom glavnom grijehu ostaviti svoj trag, koji nije beskoristan i izgubljen.
_________________________
[1] B. Pascal, Pensées (1657-1662, prima edizione, 1670); tr. it. Pensieri, Rusconi, Milano 1993, § 201.
[2] S. Kierkegaard, Enten-Eller (Aut-Aut) (1843); tr. it. Enten-Eller, Adelphi, Milano 1976-1989, tomo III, p. 142.
[3] G. Flaubert, Correspondance, Gallimard, Paris 1973-1980, vol. II, p. 136.
[4] E. Jabès, Du désert au livre (1980); tr. it. Dal deserto al libro, Elitropia, Reggio Emilia 1983, p. 44.
[5] P. Citati, Non piacciono agli dèi le sfide degli uomini, in “Il Corriere della sera”, 27 novembre 1986.
[6] C. Maggini, R. Delle Luche, Il paradiso e la noia. Riflessioni metapsicologiche sulla noia morbosa, Bollati Biringhieri, Torino 1991.
[7] Ch. Baudelaire, Les paradis artificiels (1860); tr. it. I paradisi artificiali, in Poesie e prose, Mondadori, Milano 1973, p. 444.
[8] F. Nietzsche, Also sprach Zarathustra. Ein Buch für Alle und Keinen (1883-1885); tr. it. Così parlò Zarathustra. Un libro per tutti e per nessuno, in Opere, Adelphi, Milano 1973, vol. VI, 1, p. 12.
[9] C. Noica, Sase maladii ale spiritului conemporan (1978); tr. it. Sei malattie dello spirito contemporaneo, il Mulino, Bologna 1993.
[10] U vezi s tim pogledajte U. Galimberti, Psiche e techne. L’uomo nell’età della tecnica, Feltrinelli, Milano 1999.
[11] F. Nietzsche, Così parlò Zarathustra, cit., p. 11.
Umberto Galimberti, I vizi capitali e i nuovi vizi, Milano: Feltrinelli, 2023 15a ed. p. 23-29.
Prijevod: Predrag Mijić,
polis.ba
