Božićna priča o teti Miri iz Visokog: “Poštujmo jedni druge – samo tako će nam biti dobro”
Božić je za sve pravoslavne vjernike jedan od najbitnijih dana u godini i dan kada unutar sebe imaju poseban osjećaj ispunjenosti duhovnošću i vjerom. Upravo tako govori 87-godišnja Mira Vasić iz Visokog, koja, iako živi sama, i dalje svečano obilježava dan rođenja Isusa Hrista. Miru znaju svi njeni sugrađani, poštuju je, slave sa njom te joj tako penzionerske dane čine mnogo lakšim. Ističe da je zdravlje i sjećanje dobro služe te da se sjeća obilježavanja Božića još iz ranog djetinjstva. Činjenica je da u Visokom nikada nije bilo mnogo pravoslavnih vjernika, ali su uvijek sa svojim komšijama dočekivali i proslavljali i svoje i njihove praznike. .
Nekad i sad
“Iako su običaji vezani za Božić uglavnom isti, rado se sjećam kako je to nekada bilo. Bez obzira kakvog materijalnog ili finansijskog stanja bili, uvijek se trudilo da se napravi božićna trpeza, da se napravi maslanica ili česnica u kojoj se stavi novčić koji će najčešće djeca tražiti, dok se stavljalo i sijeno po kući i u crkvi, a u njega se skrivali orasi ili pšenica, što su također najmlađi tražili”, objašnjava Mira i dodaje da su Božići uvijek proslavljani i sa komšijama svih vjera iz Visokog.
“Dolazile su komšije, rodbina, prijatelji. Pokojni tata je imao radnju, pa su nam često gosti bili i njegove mušterije, a mi smo pripremali za njih meso, pečenicu i piće, jer smo poštovali naše goste, kao što su i oni poštovali nas i Božić. I sada navraćaju komšije, uvijek pitaju hoće li biti šta, zajedno obilježavamo sve praznike. Za Vaskrs sam nekada znala ofarbati i 700 jaja koja sam dijelila komšijama, isto kao što i oni meni uvijek donose kurbane za Bajram. To je ono što treba cijeniti i održavati”.
Božić se tradicionalno, preko 160 godina obilježava u Hramu sv. Prokopija u Visokom, a Mira Vasić je od malih nogu vezana za rad i djelovanje visočke crkve. Ipak, posljednjih godina je vidljivo da je sve manje vjernika, ali dok je živa neće dozvoliti da ti običaji prestanu.
“Sjećam se Božića kada je naša crkva bila puna naroda, odnosno vjernika. Po pravilu, žene su stajale na jednoj, a muškarci na drugoj strani, a taj duh Božića nas je sve zbližavao. Sada je, nažalost, situacija takva da nas na liturgiji bude jako malo, nekada i samo desetak, no jednostavno našim dolaskom ne damo da Božić prođe neobilježen u Visokom. Božić nije samo liturgija, nego i paljenje badnjaka, lomljenje česnice, druženje vjernika i unutrašnji mir i radost zbog rođenja Isusa”, ističe Mira.
Mir i radost
“Božić za mene ima veliki značaj. Uvijek sam postila, postim i sada. Pričestim se u crkvi i jednostavno osjetim duhovnu ispunjenost. Nekada se išlo u crkvu u pet sati ujutro na jutarnju božićnu liturgiju, tu sam uvijek dolazila među prvima. Nažalost, sada te jutarnje liturgije na sam Božić nema, nego se ona služi na Badnji dan, kada u krugu crkve zapalimo badnjak. No tada osjetim unutrašnji mir i radost povodom Božića, posebno kad to mogu podijeliti sa svojim narodom i prijateljima”, kaže teta Mira, kako je zovu njeni Visočani, a za kraj ima i jednu poruku za sve svoje sugrađane, ali i ostale ljude širom svijeta:
“Poručila bih svima da se pazimo, da se poštujemo, da vjernici dolaze u crkvu onoliko koliko mogu, ali prije svega da još jednom ponovim – da poštujemo jedni druge, jer samo tako će nam svima biti dobro”, želja je Mire Vasić.
Naša Riječ
