Šta se dešava sa naftnom industrijom Republike Srpske
Ovaj je kompletan sektor privatiziran prije više od 10 godina, ali se to, nažalost, nije odrazilo na bolje poslovanje kako se to, shodno neoliberalnoj ekonomskoj doktrini, neizostavno trebalo desiti. Privatno vlasništvo i “nevidljiva ruka tržišta” nisu donijeli preporod nekadašnjim socijalističkim gigantima iz manjeg bh.
entiteta – Rafineriji nafte Bosanski Brod i Rafineriji ulja Modriča. Čak i Optima grupa iz Banje Luke, koja je osnovana 2008. godine kako bi objedinila poslovanje pomenutih rafinerija i distributera Nestro Petrola nastalog na ruševinama nekadašnjeg ZDP Energopetrola Banja Luka, posljednjih godina knjiži velike gubitke.
Optima grupa 2016. završila je sa minusom od 228 miliona KM, što je za 91 milion KM više od gubitka napravljenog godinu ranije. Prihodi ove grupacije u prošloj godini iznosili su ukupno 625,9 miliona KM, što je za čak 129 miliona KM manje u odnosu na 2015. godinu! Optima grupa, koju je prije devet godina u BiH osnovala ruska državna kompanija Zarubezhneft, samo je u zadnjih pet godina iskazala ukupni gubitak svih kompanija od čak 969,1 milion KM!
Pri tome su prihodi grupacije u tom periodu iznosili čak pet milijardi KM. A to nije mala stvar, jer Optima grupa se nalazi na listi 500 najvećih kompanija u centralnoj Evropi, pri čemu su sarajevske Poslovne novine proglasile Optima grupu 2013. najuspješnijim privrednim subjektom u BiH.
I zaista, veoma je teško oteti se utisku da tu stvari i nisu baš onakve kakve bi trebale biti. Na kraju, ipak je riječ o veoma respektabilnoj kompaniji sa jakim i uglednim vlasnikom (Zarubezhneft, op. a), pri čemu posebnu nedoumicu izaziva činjenica da je riječ o kompanijama iz naftnog biznisa. Raditi danas s naftom i praviti gubitke gotovo je nemoguće. No, to nije nemoguće u BiH. Tako je, naprimjer, Rafinerija ulja Modriča prošlu godinu završila sa minusom milion KM (akumulirani gubitak 55 miliona KM), što je rezultiralo otpuštanjem pedesetak radnika. Brodska Rafinerija je prošlu godinu završila sa minusom od čak 71,5 miliona KM, pri čemu je akumulirani gubitak narastao na 600 miliona KM.
I tu je smanjen broj radnika za 177. Ako pri tome imamo na umu pomenuti gubitak Optima grupe, uz zanemarivu dobit Nestro Petrola od 4.500 KM lani (akumulirani gubitak 11 miliona KM), dobit ćemo na kraju jednu zaista otužnu priču o čarima i blagodetima privatizacije kao svojevrsnog čarobnog rješenja za sve ekonomske nedaće.
Pogledajmo malo unazad i iscrtajmo šta se dešavalo. Zbirni finansijski izvještaji govore da tu zaista već godinama nešto nije uredu. Akumulirani gubitak grupacije na kraju prošle godine dobro je premašio iznos od pola milijarde KM (657 miliona KM). No, tek pregled pojedinačih godina ukazuje na veoma negativan trend. Ukupni prihod u 2012. iznosio je 1,3 milijarde KM, pri čemu je finansijski rezultat imao znak minus ispred broja od 157 miliona KM. Godine 2013. prihod je pao na 1,27 milijardi KM, pa potom na milijardu KM, ali su, paralelno s tim, rasli gubici. Prvo na minus 145 miliona KM, pa zatim 2014. na čak 299 miliona KM! Godine 2015. prihod grupacije se doslovno strmoglavio na “samo” 754 miliona KM, ali je zato gubitak ostao na “nivou” od 137 miliona KM.
Kako smo već rekli, 2016. je završena sa minusom od 228 miliona KM i sa još značajnijim smanjenjem prihoda grupacije na “samo” 625 miliona KM. Pitanje sada, dakle, glasi: šta se to zaista dešava sa naftnom industrijom RS-a? Kako je moguće da kompanije sa tako jakim jakim zaleđem posluju već godinama loše i to u biznisu sa naftom, gdje je lakše poslovati pozitivno nego negativno? Na ova pitanja, naravno, jako je teško dati precizne odgovore, no neki se od odgovora mogu naslutiti. Prvo, sa cijelom ovom grupacijom, odnosno preciznije rečeno sa – kako se tada zvala – Naftnom industrijom Republike Srpske (NIRS) od samog početka privatizacije stvari nisu bile baš najjasnije i najčišće.
NIRS je 2007. prodat ruskoj kompaniji NefteGazInKor iz sastava Zarubezhnefta, koji je samo jedan od nekoliko dioničara. Kupoprodajna cijena za NIRS (dvije rafinerije plus najveći distributer nafte u manjem bh. entitetu) iznosila je “samo” 121 milion eura, no problem u cijelom ovom dogovoru predstavlja niz aneksa na osnovni ugovor koji su naknadno pravljeni. Vlada RS-a je cijelim nizom naknadnih aneksa stvorila nerazmrsivu finansijsku šemu koju je doslovno nemoguće shvatiti bez uvida u originalne dokumente. No, oni se i danas čuvaju daleko od očiju “pretjerano” radoznale javnosti.
Zahvaljujući tim aneksima ugovora, investitor je dobio mogućnost da odustane od cijelog niza obaveza koje su proizlazile iz kupoprodajnog ugovora, poput, recimo, izgradnje željezničke pruge Bord – Modriča. Također, zahvaljujući famoznim aneksima, i do danas je nejasno da li je uopšte ispoštovana odrednica o dodatnom ulaganju od 979 miliona KM, a da pri tome i ne pominjemo razne druge stvari koje su se u to vrijeme dešavale. Naprimjer, danas se špekulira da ruski investitor zapravo nikada i nije platio NIRS, ali da je sve to ipak izvedeno u skladu sa papirima.
Prema toj špekulaciji, Vlada RS-a je sa posebnog escrow računa – na kojem se nalazio novac od prodaje Telekoma Srpske – svojevremeno “posudila” NefteGazInKoru 125 miliona KM, da bi potom NefteGazInKor doznačio taj isti iznos Vladi RS-a i čisto pravno gledano sve je bilo uredu. No, to ujedno čisto finansijski gledano znači i da je Vlada RS-a ustvari sama sebi platila NIRS!
Vlada RS-a se očigledno nije baš domaćinski ponašala u ovom slučaju, jer je itekako išla investitoru “niz dlaku” te je stoga svojevremeno šef Kluba poslanika SDS-a u Narodnoj skupštini RS-a tražio informacije od resornog entitetskog ministarstva i predstavništva RS-a u Rusiji odgovore na pitanje da li je Milorad Dodik, predsjednik manjeg bh. entiteta, suvlasnik u NefteGazInKoru.
Osim toga, Vlada RS-a je tada odgodila plaćanje obaveza prema entitetskom budžetu od 68,16 miliona eura, a posljednja vijest kaže da je plaćanje opet odgođeno do kraja 2018. godine. Zatim su veoma čudnim pravnim igrama udjeli malih dioničara u tadašnjim dioničkim društvima iz sastava NIRS-a znatno smanjeni, što je pak s druge strane urušilo povjerenje u cjelokupno tržište kapitala RS-a koje se od tada do danas nije oporavilo.
Kada danas sa dovoljne vremenske distance gledamo na sve te procese, veoma se teško oduprijeti zaključku da se naftna industrija Republike Srpske mogla tako pokrenuti i bez stranih investitora. No, to onda ujedno znači i da je NIRS poklonjen strancima. No, čudnim dešavanjima sa NIRS-om tu nije kraj. Od objedinjavanja naftnog biznisa u RS-u u okviru Optima grupe, ova je grupacija nekoliko godina poslovala dobro i pozitivno, no posljednjih pet godina kola jednostavno idu samo nizbrdo.
Čini se nezaustavljivo. Prihodi grupacije iz godine u godinu padaju, troškovi rastu, kompanije se zadužuju, a nezavisni analitičari iz RS-a kažu da je ključ cijele ove priče dobro sakriven i nedostupan javnosti. Kažu da je nadležnost Optima grupe nabavka sirovina za proizvodnju naftnih derivata u BiH te plasiranje gotovih proizvoda na tržište, kao i razvoj i širenje maloprodajne mreže. Međutim, napominju, najvažnija stvar se u svemu tome javno ne vidi – gdje se i po kojoj cijeni nabavlja sirova nafta i po kojoj se cijeni potom prodaju derivati. Pojedini analitičari iz RS-a čak sumnjaju da se sirova nafta kupuje od povezanih lica po cijenama većim od tržišnih!
Da li je to tačno ili ne, teško je procijeniti. Međutim, znate kako se kaže – gdje ima dima, ima i vatre. Jer, poslovati danas s naftom i pri tome praviti velike gubitke, zaista je jako teško.
Piše: Eldar DIZDAREVIĆ
Oslobođenje
