Nakon 1873. godine rastuća je razlika između uništenoga gospodarstva Britanskog Carstva i novonastalih gospodarstava kontinentalne Europe, iznad svega Njemačkog Reicha, stvorila temelje za izbijanje Velikog svjetskog rata 1914. godine. Nafta je već imala središnju ulogu u tom sukobu, do te mjere da je malo tko izvan uske elite londonskih i njujorških bankara i financijera to shvaćao. Ljudi izvan toga kruga shvatili su to mnogo godina kasnije.
Pred početak posljednjega desetljeća 19. stoljeća, britanska je bankarska i politička elita počela izražavati prve znakove uzbune zbog dva posebna vida impresivnog industrijskog razvoja u Njemačkoj. Prvi je bio pojava nezavisne, moderne njemačke trgovačke i vojne pomorske flote. Od 1815. godine i Bečkog kongresa, engleska je mornarica bila neupitan vladar mora. Druga je strateška uzbuna zazvonila zbog ambicioznog njemačkog projekta gradnje željeznice koja bi u konačnici spajala Berlin s Bagdadom, što je tada pripadao Otomanskom Carstvu.
Na oba ta područja, pomorskoj snazi i izgradnji željeznice od Berlina do Perzijskog zaljeva, nafta je bila odlučujuća, iako skrivena, pokretačka snaga i za englesku i za njemačku stranu. Još uvijek možemo vidjeti zašto su za anglosaksonske krugove moći, na prijelazu stoljeća, ta dva događaja bila stvarni casus belli.
Tokom 1890-ih godina britansku je industriju, količinom i kvalitetom tehnološkog razvoja, pretekla zapanjujuća pojava industrijskog i poljoprivrednog razvitka u Njemačkoj. Dok su Sjedinjene Države bile uvelike usredotočene na unutarnju ekspanziju nakon Građanskog rata, tokom posljednjega desetljeća prošloga stoljeća na industrijski se razvitak Njemačke sve više gledalo kao na “prijetnju” britanskoj globalnoj hegemoniji.
Već 1870-ih godina, desetljeća su postupnog usvajanja ekonomskih reformi Friedricha Lista, stvaranje moderne infrastrukture željezničkog prijevoza i carinska zaštita za rastuću domaću industriju počela pokazivati zapažene rezultate, osobito u kontekstu političkog ujedinjenja Njemačkog Reicha nakon 1871. godine.
Do oko 1850-ih godina glavna je značajka ekonomske politike u Njemačkoj bila imitiranje naizgled uspješnoga britanskog gospodarskog modela, a na njemačkim se sveučilištima na ekonomiju slobodne trgovine britanskih ekonomista poput Adama Smitha i Davida Ricardoa gledalo kao na Sveto pismo. Ali, nakon što je Engleska 1870-ih godina zapala u dugotrajnu krizu, koja je pogodila i Njemačku i Austriju, Njemačka je sve više počela spoznavati ozbiljne nedostatke vjernog slijeđenja “britanskog modela”. Kako se Njemačka u izgradnji nacionalne industrije i poljoprivredne proizvodnje sve više okretala jednom obliku nacionalne ekonomske strategije, a sve više se udaljavala od britanske “slobodne trgovine”, postigla je izvanredne rezultate.
Kao pokazatelj toga odmaka od engleskog modela, od 1850. godine do pred Prvi svjetski rat, 1913., njemačka se proizvodnja povećala pet puta.
U istom se razdoblju proizvodnja po glavi stanovnika povećala za 250%. Narod je doživljavao rast životnoga standarda, jer su se plaće u industrijskoj proizvodnji realno udvostručile između 1871. i 1913. godine. Ali, središte je njemačke industrijske revolucije bilo u velikom napretku tehnološkoga razvoja. Njemačka je, na nacionalnoj razini, uspostavila sistem tehničkih škola (Technische Hochschulen) i viših škola, po uzoru na francusku Ecole Poly-technique, za obrazovanje znanstvenih i inžinjerskih stručnjaka za potrebe industrije, kao i sistem “Handelshochschulen”, škola organiziranih uz potporu raznih gospodarskih i industrijskih komora, za obrazovanje budućeg poslovnog osoblja. K tome su njemačka univerziteta u izborima predmeta stavila težište na prirodne nauke. Mašinstvo i nauka u Njemačkoj počeli su cvjetati. Ujedno je osnovan i nacionalni sistem “Fachschulen”, škola za obrazovanje stručnih zanatlija. Rezultat je bio ogromno povećanje tehnološke sposobnosti njemačkog radnog stanovništva nakon 1870-ih godina.
Još 1870-ih godina velika su britanska industrijska poduzeća zasjenjivala svoje mlade konkurente u Njemačkoj. Ali to će se stubokom promijeniti u sljedeća tri do četiri desetljeća. U desetljećima prije 1914., u pogledu goriva za svjetsku industriju i transport, ugalj je bio bez premca. Godine 1890. Njemačka je proizvela 88 miliona tona uglja, dok je Britanija proizvela više od dvostruko, 182 miliona tona. Do 1910. godine njemačka je proizvodnja zadivljujuće porasla na 219 miliona tona, dok je engleska proizvodnja u to vrijeme neznatno prednjačila, 264 miliona tona.
U središtu njemačkoga razvoja bio je čelik, zajedno s naglom pojavom električne energije i hemijskih postrojenja, koji su bili drugi po veličini. Uz primjenu izuma za proizvodnju čelika Gilchrista Thomasa, koji je koristio rude iz područja Lorraine bogate fosforom, njemačka se proizvodnja čelika povećala 1.000 % u dvadeset godina, od 1880. do 1900., i u velikoj je mjeri pretekla englesku proizvodnju čelika. Još 1890. godine Britanija je prednjačila pred Njemačkom po proizvodnji sirovog željeza, koja je iznosila 7,9 miliona tona, naspram njemačkih 4,6 miliona tona. Ali, već 1910. godine njemačka je proizvodnja sirovoga željeza bila za 50 % veća od britanske – 14,6 miliona tona naspram 10 miliona tona. U isto vrijeme troškovi proizvodnje željeza u Njemačkoj su smanjeni na jednu desetinu troškova iz 1860-ih godina. Godine 1913. Njemačka je talila skoro dvostruko više sirovoga željeza nego britanske ljevaonice.
Početna je “pokretačka snaga” prvoga njemačkog “Wirtschaftswundera”* bila željeznička infrastruktura, koja je transportirala taj rastući tok industrijskih dobara. A početna je ekspanzija njemačkoga željezničkog sistema počela 1840-ih i 1850-ih godina, najprije pod utjecajem Listovog Zollvereina, a njegov je nacionalni plan razvoja željeznica, uz državnu potporu razvoju infrastrukture, u potpunosti udvostručio broj kilometara izgrađenih željeznica od 1870. do 1913. godine.
Nakon izuma proizvodnje akumulirane električne energije i njezina prijenosa na velike udaljenosti, na poticaj Oskara von Millera i drugih, njemačka je industrija električne energije od svojih početaka 1895., kad je upošljavala 26.000 ljudi, prerasla u industriju koja je, 1913. godine, držala polovicu međunarodne trgovine električnih dobara. Njemačka je hemijska industrija, pod vodstvom velikih istražitelja poput Justusa von Liebiga i drugih, od industrije koja je bila slabija od francuske i engleske, prerasla u vodeću industriju u svijetu po proizvodnji analinskih boja, farmaceutskih proizvoda i umjetnih gnojiva.
Von Liebig i drugi uvode znanstvenu hemiju u poljoprivredu pa je i to u tom razdoblju dovelo do ogromnoga porasta poljoprivredne proizvodnje u Njemačkoj. Od stanja koje je u ranim desetljećima devetnaestoga stoljeća bilo doslovno očajno, s pojavama gladi i loših žetava, kad je izgledalo jeftinije uvoziti žito iz Rusije ili čak Argentine, Njemačka je 1890-ih godina došla do stanja ponovnog uvođenja zaštitne carine radi sprječavanja uvoza jeftinog žita.
Mehanizacija je u poljoprivredi počela pokazivati znakove napretka. Broj se žetelica od 20.000 iz 1882. godine povećao na 300.000 1907. godine. Usprkos često slabijem pjeskovitom tlu, razvoj je umjetnoga gnojiva poboljšao urod. Kao rezultat, urod se žita do Prvog svjetskog rata povećao za 80% u usporedbi s razdobljem prije 1887. godine, kad se to gnojivo počelo po prvi put primjenjivati u znatnijim količinama. Radi usporedbe, Rusija je na početku rata, kad je imala tri miliona hektara obrađene zemlje više od Njemačke, proizvodila 19 miliona tona žita manje nego Njemačka.
Godine 1913. Njemačka je proizvodila 95% vlastitih potreba mesa, iako se od 1870. godine potrošnja mesa po glavi stanovnika udvostručila, dok je Britanija 1913. godine uvozila 45% svojih potreba mesa. Usporedo s razvitkom industrije i poljoprivrede, Njemačka je od zemlje iseljavanja, početkom 19. stoljeća, krajem toga stoljeća postala zemlja s velikim prirastom stanovništva. Između 1870. i 1914. godine broj se stanovnika povećao za skoro 75 %, s 40.000.000 na više od 67.000.000.
Velika su industrijska postrojenja rasla nakon 1880-ih godina, zajedno s velikim bankama poput Deutsche Bank, po modelu poznatom pod imenom “Grossbanken” ili jednostavno “njemački model”, tj. model zajedničkoga vlasništva između velikih banaka i ključnih industrijskih poduzeća.
Njemački je “Wirtschaftwunder” nastao u razdoblju nakon 1870. godine. Uvelike hvaljen industrijski oporavak od ratnog uništenja i svjetske krize iz kasnih 1950-ih godina predstavljao je, u velikoj mjeri, oporavak na temeljima postavljenim tokom razdoblja od 1880-ih godina do 1914.
Odlomak iz djela: F. William Engdahl, Stoljeće rata, str. 25-28.
Dialogos.ba
