Milisav Tomović: Šta je to s nama, ljudi?

Razgovarajući s ljudima koji žive na prostorima oba entiteta o temama iz svakodnevnice, ne mogu a da se iznova ne zapitam: “Šta je to s nama, ljudi?” Kod nas je sve u konfliktu. Druge države i narodi su imali velike međusobne sukobe koje su u interesu bolje budućnosti prevazišli. Naša zemlja u tome još nije uspjela

Piše: Milisav Tomović

Godinama smo u velikoj krizi (ekonomskoj, moralnoj, političkoj, institucionalnoj). Za razliku od naših političara, koji tvrde da nismo u tako teškoj situaciji, ekonomisti upozoravaju da je ekonomska situacija u Bosni Hercegovini dramatična.
Koliko je situacija ozbiljna, pokazuje najnoviji stav Komiteta za sprečavanje pranja novca i finansiranja terorizma Vijeća Evrope (Manival). Ovih dana Komitet Manival je preporučio državama da budu vrlo oprezne prilikom transakcija s licima i finansijskim institucijama iz BiH, svrstavajući je na listu zemalja visokog rizika. Za izmjenu zakonske regulative, našim institucijama je dao rok od trideset dana. U protivnom, BiH prijeti ekonomska izolacija.
Razgovarajući o ovim i drugim temama iz našeg svakodnevnog života s ljudima iz oba entiteta, ne mogu a da se svaki put iznova ne zapitam: šta je to s nama, ljudi? Druge države i narodi su imali velike međusobne sukobe koje su u interesu bolje budućnosti prevazišli. Naša zemlja u tome još nije uspjela.

Kod nas je sve u konfliktu. U konfliktu su entiteti s državom i međusobno, nacionalne stranke jedna s drugom ali i sa strankama vlastite nacije, čak su i članovi jednonacionalnih stranaka u unutarnjem konfliktu. Konflikt se prenio i produbio na cijelu zajednicu i svakog pojedinca koji je u raznim situacijama u svakodnevnom životu u konfliktu sa samim sobom…

Svih ovih godina lideri sva tri naroda pozivaju se na Dejtonski sporazum, a svojim zahtjevima i isključivošću dovode u pitanje njegove odredbe. Jedan od njih traži samostalnu državu, drugi treći entitet, a treći želi unitarnu državu. Povremeno, podržavajući jedan drugog, održavaju tenziju. Nacionalni interes, onakav kakvim nam ga tumače, očigledno nas vodi iz problema u problem. U tome im mnogo, nejasnim porukama, izjavama i postupcima, pomažu Srbija, Hrvatska, Turska i dio međunarodne zajednice. Može li to tako i do kada? Može, sve dok ih neko ne prisili da izmijene svoj pristup u svim sferama života i rada i provedu radikalne reforme, onako kako to sad čine MMF i EU.
Sve je drukčije nego u drugim državama

Dok drugi imaju jednog predsjednika, parlament i vladu, mi imamo Predsjedništvo sa tri člana, dva predsjednika, tri vlade, tri parlamenta i tri ogromna prateća administrativna aparata. Tu je i Distrikt Brčko, te veliki administrativni aparat u deset kantona i više od sto četrdeset općina. Naši funkcioneri se godinama neuspješno dogovaraju. Održavajući klimu nacionalne ugroženosti prikrivaju svoju nesposobnost, nerad i nezainteresiranost za bolji život običnih građana. Izgubljeno vrijeme niko nam neće nadoknaditi.

Dok druge zemlje imaju jedan službeni jezik i jedno pismo, mi imamo tri jezika, nekoliko narječja i dva pisma koja se ne koriste zbog velikih pojmovnih i jezičkih razlika i nerazumijevanja, te smo, zato što se ne razumijemo, ponovo u odbrani nacionalnog identiteta. Nemamo jedinstven, nego tri obrazovna sistema u kojima, uz ostalo, svaki od naroda proučava vlastito viđenje istorijske istine, svoj jezik i svoju religiju. Nemamo ni tekst državne himne, ni zajedničke državne praznike, ni isti odnos prema državi čiji smo državljani. Sve što nosi naziv državno, kod nas je u problemu (administracija, institucije, preduzeća, agencije). Mi ne priznajemo ni “ostale”, koji se o porijeklu ili opredjeljenju ne izjašnjavaju u skladu s općevažećom tronacionalnom podjelom.

Posljedice ovakve situacije su zajedničke. U oba entiteta i Distriktu Brčko vlada ekonomska bijeda, neizvjesnost, nezaposlenost i apatija naroda. Obećanih novih radnih mjesta nema, mladi i obrazovani ljudi odlaze, investitori ne dolaze, a pravosuđe i zakonodavstvo ne daju odgovor na pojave kakve su mito i korupcija te veoma izražena siva ekonomija i crno tržište. Domaće potrebe podmirujemo sa oko trideset posto vlastite proizvodnje, poljoprivreda nam je nedovoljno razvijena, a ozbiljniju industrijsku proizvodnju nemamo. S rastućim spoljnotrgovinskim deficitom i sve većim kreditnim zaduženjima iz godine u godinu dolazimo u sve teži položaj. Lideri sva tri naroda daju obrazloženje kako imamo prostora za daljnje zaduživanje. Da, ali kad bismo imali razvijenu industrijsku proizvodnju i kad bi se kreditna sredstva ulagala u razvoj i proizvodne pogone, a ne u potrošnju i budžetske deficite! Da je vrijednost naše valute formirana prema realnom kursu kao u drugim zemljama, a ne prema fiksnom u odnosu na euro, naš položaj bi bio mnogo teži.

Šta je to s nama, ljudi? Treba li da se “u nacionalnom interesu”, kako ga tumače naši lideri, odreknemo boljeg života? Zar ništa nismo naučili iz prošlosti?
Šutimo, čekamo i sumnjamo

Opća kriza morala, odgovornosti i rada kod nas je veoma prisutna, zbog čega treba da se zabrine svaki pojedinac u ovoj državi. Kult ličnosti i autoritet plemensko-stranačkog nacionalnog vođe kod nas ima poseban značaj. Vođa treba da nam kaže šta da radimo, da riješi sve naše probleme, da nas vodi, da se za sve pita… Kažu: “On je naš, pa kakav god da je…” Krivicu za ono što nam se dešava uvijek nalazimo u drugima. Šutimo, čekamo, gledamo i mirimo se, čime prešutno odobravamo sve ove procese.
Opća kriza vrijednosti i morala, kako poslovnog tako i ličnog, posebna je tema zbog koje bi se svaki pojedinac u ovoj državi trebao zabrinuti. Kad je u pitanju krivica za ono što nam se dešava, uvijek smo spremni naći krivce u drugima. Šutimo, čekamo, gledamo i mirimo se, čime prešutno odobravamo sve ove procese. Kad kritiziramo, kritiziramo uopćeno, ali i šutimo o onom što trebamo kritizirati. Pritom se često može čuti: “Nemojmo o imenima”. Kult ličnosti i autoritet plemensko-stranačkog nacionalnog vođe kod nas ima poseban značaj. Vođa treba kazati šta da radimo, riješiti sve naše probleme, voditi nas, za sve se pitati. Kažu: “On je naš, pa kakav god je.” Takav naš podređeni odnos čini da odgovornost prebacujemo na druge, bez truda da nešto učinimo.

Istovremeno, bez obzira na stručnost, iskustvo i znanje, mnogi ljudi gotovo svakoj temi prilaze kao da o njoj sve znaju. Tvrde da žele promjene, no ni u tome nisu iskreni. Spremni su na promjene dok one ne zahtijevaju promjenu njih samih. U svemu su takvi: sve hoće, a istinski ništa neće. Kako je moguće da se na oglas za posjetu jednoj austrijskoj oblasti, u trajanju od četiri dana o trošku organizatora, ne javi niko? Kako je moguće da se na oglas o dobro plaćenom poslu, u mjestu s nekoliko stotina nezaposlenih, ne javi niko? Mogli bismo navesti mnogo ovakvih i sličnih primjera i moglo bi se mnogo govoriti o transformaciji naših ličnosti koje su društvo dovele u ovo stanje. To će, prije ili kasnije, biti predmet proučavanja i stručnih rasprava. No, danas se o tome šuti.

Imamo apsurdnu situaciju da ljude od ideja, znanja i htijenja javnost i mediji ignoriraju jer ne pripadaju velikim poznatim strankama. Stranačke elite, pak, ne dozvoljavaju novim ljudima iz vlastitih redova i onima koji im ne pripadaju da dođu do izražaja. Kako da dođe do promjena i da se u politici pojave novi ljudi s novim kreativnim idejama?

Za političare, ali i za svakog ko se javno oglasi i ponudi dobre ideje, mnogi građani kažu: “Više nikome ne vjerujem. Svi su isti!” To ih ipak ne sprečava da svaki put iznova glasaju za svoje stranačke ljude, da bi nakon izbora, nezadovoljni vlastitim izborom, konstatirali da nisu imali boljeg izbora. Od loših ponuda birali su onu za koju su smatrali da je manje loša. Zar se od manje lošeg može očekivati da bude dobro? Loši uvijek ostaju loši, pa makar bili i manje loši. Zato smo godinama tu gdje jesmo.

Ni kao društvo ni kao pojedinci nemamo jasne stavove o tome šta je za nas dobro, niti u politici tražimo instrumente za provođenje onog što nam je potrebno. Velika je razlika između zapaljivih govora o temama iz prošlosti, koje čujemo od naših političara, i ozbiljne državne politike, koja počiva na jasnoj strategiji šta treba činiti, u kojoj oblasti i po kojem redoslijedu. Takvih ponuda na našoj političkoj sceni gotovo da nema.
Trošimo više nego što zarađujemo

U našoj državi, na svim nivoima vlasti, državnih i privatnih preduzeća, ali i kod pojedinaca, zaduživanje je postalo model po kojem se “rješavaju” finansijski problemi. Vođenjem pogrešne ekonomske i finansijske politike problemi se samo privremeno prevazilaze, njihovo rješavanje odlaže i formiraju se veći.

Nikako da shvatimo vrijeme u kojem živimo. Sigurnih radnih mjesta nema. Nema ni jeftinih kredita. Za radna mjesta se trebamo izboriti sami, dobijene kredite krajnje racionalno koristiti i moramo znati upravljati rizicima. To mnogi pojedinci i privredni subjekti ne čine, zbog čega su u velikim finansijskim problemima. Moramo shvatiti da trebamo živjeti isključivo od svog rada i ne trošiti više nego što zaradimo.

Na svim nivoima imamo nepotrebno velik administrativni aparat, s mnoštvom zaposlenih a neuposlenih stranačkih kadrova, koji opterećuje privredu i zahtijeva nova zaduživanja. Trošenjem za budžetske deficite, neproizvodne investicije i potrošnju novac od kredita nepovratno gubimo, a dugovi i zaduženja na svim nivoima se uvećavaju. Mnoge od strateških resursa smo već prodali i novac potrošili. Funkcioneri tvrde da nismo prezaduženi i traže nove kredite. Pojedinci se slično ponašaju i novim kreditima vraćaju stare. Pita li se iko kako ćemo ih vraćati?
Mladi i obrazovani ljudi odlaze

Šta je to s nama, ljudi? Je li se iko zapitao zašto hiljade mladih i obrazovanih ljudi odlazi iz naše zemlje?

Ankete su pokazale da razlozi za njihov odlazak nisu samo ekonomske prirode. Političke privilegije i nelegalno stečene diplome doživljavaju kao nepravdu. Vide da radom i znanjem kod nas ne mogu ostvariti ni dio onoga što mogu u inozemstvu i ovdje nemaju perspektivu oni koji žele slobodno misliti. Mnogi od njih su postali uspješni poslovni ljudi i priznati stručnjaci u cijelom svijetu. Šta će s nama biti za deceniju ili dvije, kome će tada biti važna priča o zaštiti naših nacionalnih interesa i hoćemo li opet za to kriviti nekog drugog?
Svjetlost se, ipak, nazire

Gdje je nestao naš interes da živimo u miru i od svog rada u uređenoj državi koja daje pravnu sigurnost i koja garantira poštovanje ljudskih prava i omogućava perspektivu svima koji u njoj žive?

Moramo se osloboditi svih predrasuda o sebi i drugima. Moramo se mnogo više baviti onim što nas spaja, a ne graditi konflikte na prošlim vremenima. Naši lideri to često čine, a mnogi ih, ne razmišljajući o posljedicama, slijede. U takvim uvjetima, običnim ljudima na ovim prostorima nije nimalo lako živjeti, raditi i sarađivati.

Svjetlost se, ipak, nazire. Državu vode političari, ali je čine ljudi. Život i ljudskost ne priznaje nacionalne i druge barijere, pa mnogi obični ljudi putem poslovne saradnje i svakodnevnih kontakata grade iskrene prijateljske i dobre poslovne odnose, uprkos okruženju u kojem žive. Iz dana u dan ih je sve više.
Bit će nam bolje tek kad se naši političari ugledaju na njih.

novovrijeme.ba