BiHPolitika

Mile Lasić: Pro memoria za “nalijevo ravnajs”, za “Lijevi socijaldemokratski centar”!

Žurno je potrebno osmisliti privlačan politički program, koji uvažava BiH onakvu kakva jest u identitarnom pogledu, a slijedi logiku europeizacije i javnih narativa i javnih politika, zapravo logiku izmijene političkog koda u BiH temeljem koncepta “političke zajednice” jednakopravnih građana svih konstitutivnih naroda, građana iz reda nacionalnih manjina i građana iz reda tzv. novih identiteta u svim općinama i kantonima i entitetima, u svim dijelovima BiH!

Prije nego sam pročitao nesuvisao tekst “Jahorinske deklaracije”, kojeg sam i u širim izvodima nego što zaslužuje predočio čitateljima Dnevnog lista u prošloj kolumni, imao sam još kakvih-takvih iluzija da bi se oni koji sebi tepaju da su “Ljevica” (SDP BiH, DF i GS…) mogli preispitati i (samo)reformirati, ali više tih iluzija nemam. Ne isključujem, naravno, da se i kod dijela nezadovoljnog članstva ovih stranaka, onog dijela koji pluralno i demokratski diše, misli i osjeća slično razmišlja, pa bi bilo logično i da takvi podrže inicijativu za formiranje “Lijevog socijaldemokratskog centra” u BiH, koja je još u povoju i o kojoj se tek promišlja unutra “Inicijative grupe građana Socijaldemokrati”. Mene su inicijatori “Socijaldemokrati IgG” privilegirali time što su me s inicijativom upoznali, ali o svemu tomu će oni sami uskoro više reći! Kako su mi potvrdili ugledni sarajevski sveučilišni profesor Damir Marjanović i draga mostarska sugrađanka, uspješna poduzetnica i aktivistkinja u oblasti ljudskih prava i medijskih sloboda, Amna Popovac u tijeku su pripreme tribine “Put u EU vodi preko Mostara” i tim povodom će se o svemu ovomu više saznati. Slične su tribine već održane prošle godine u nekoliko bh. gradova (Sarajevu, Tuzli, Banja Luci), ali nisu razriješile dilemu: pretočiti potencijalnu socijaldemokratsku energiju u pokret ili stranku!

“Lijevi socijaldemokratski centar”
amna2-1
Amna Popovac

Smijem, dakle, iznijeti ovdje samo ono što zastupam javno od kad sam se vratio u BiH (u ljeto 2009.), te dijelom i ono o čemu sam razgovarao s inicijatorima iz “Socijaldemokrati IgG”.  A sugerirao sam im da se ne zamaraju s osnivanjem socijaldemokratskog pokreta, koji bi uključivao pripadnike drugih političkih stranaka i bio mjestom puke koordinacije, nego da čim prije priđu formiranju lijevog socijaldemokratskog političkog centra u formi političke stranke, polazeći od nule. Dakako, nije uopće lako krenuti od nule, ali se mora, jer su dogmatski i korumpirani “ljevičari” postali najkonzervativnijim dijelom političke scene u BiH i tim putom već dogurali “cara do duvara”, do nule, do ispod ništice. Pri tomu se nužno prisjetiti i kako je neslavno završio “Pokret za BiH” prije desetak godina, koji nije imao smjelosti biti nečim većim od NVO-a. Tu sam inicijativu potpisao među prvima još dok sam živio u inozemstvu, ali je ona ispala “političkim nedonoščetom”, jer nisu njezini pokretači ni bili izašli iz “SDP-ovog dogmatskog šinjela”. I otuda je krajnje vrijeme za “nalijevo ravnajs”, za “Lijevi socijaldemokratski centar” u formi političke stranke!

Nisam se šalio kada sam prvim ljudima “Socijaldemokrati IgG” savjetovao da obeshrabre sve dogmate lijeve provenijencije da ostanu i dalje vjerni SDP-u, DF-u, GS-u, a ohrabre one među njima koji razumiju svoju zemlju kao višenacionalnu zajednicu i koji misle političku i kulturološku scenu na pluralan način da podrže stasavanje “Lijevog socijaldemokratskog centra”. Dakako, nova stranka socijaldemokratske reformske i kozmopolitske provenijencije se može i drugačije zvati: ovo je tek moj terminus tehnicus. Ali, najvažnije je razumjeti da se rezervoar budućeg članstva nove stranke lijevog političkog centra ne nalazi samo u redovima nezadovoljnog članstva isprofaniranih stranaka (SDP BiH, DF, GS, SNSD, SPS…), nego da su potencijalno članstvo i izborna snaga upravo građani svih nacionalnih identiteta i svih senzibilnih, manjinskih identiteta iz skupine apstinenata, pa bi svemu onomu što nije populističko i desničarsko ili lažno-ljevičarsko, trebalo zaželjeti dobrodošlicu čim prije, jer je zbrka u ovom dijelu javnosti golema, čemu je upravo doprinijela “Jahorinska deklaracija”, potpomognuta tko zna čijim ambicijama i novcima i pogrešnim procjenama izvana. Zato je žurno potrebno osmisliti privlačan politički program, koji uvažava BiH onakvu kakva jest u identitarnom pogledu, a slijedi logiku europeizacije i javnih narativa i javnih politika, zapravo logiku izmijene političkog koda u BiH temeljem koncepta “političke zajednice” jednakopravnih građana svih konstitutivnih naroda, građana iz reda nacionalnih manjina i građana iz reda tzv. novih identiteta u svim općinama i kantonima i entitetima, u svim dijelovima BiH! Mene je, zapravo, obradovalo što su se slične ideje autonomno izrodile unutar inicijativne skupine građana “Socijaldemokrati IgG”, koja se već uvezuju u cijeloj BiH. Još da prikupe hrabrosti i osnuju istinsku socijaldemokratsku stranku, kako sam im savjetovao!

U temeljima kozmopolitske socijaldemokracije su nenasilje i reforme!
damir-marjanovic-rsa5
Damir Marjanović

Valjda zbog toga što sam u određenim krugovima prepoznat kao istinski socijaldemokrat europske kakvoće, ali i žestoki kritičar onoga u što su se srozali vrhovi lažnih socijaldemokracija u BiH, sudjelovao sam po pozivu u jednoj kompleksnoj anketi jedne ugledne inozemne zaklade, pa potom i u evaluaciji te ankete u hotelu “Bosnia” u Sarajevu sredinom prosinca prošle godine, zajedno sa skupinom izvanstranačkih akademskih djelatnika, senzibiliteta sličnoga mojemu. O tomu ne smijem detaljnije govoriti, jer se u cijeloj regiji još uvijek procjenjuje ima li uopće više smisla podržavati postojeću “Ljevicu”. Zbog toga ću samo iznijeti da sam u završnom dijelu ankete poručio, parafraziram, ako “Ljevica” u cijeloj BiH uopće još uvijek ima neku budućnost, ona je vezana za europsku budućnost cjelovite BiH, pa bi se stranke ove orijentacije nužno morale (samo)reformirati, što podrazumijeva uvažavanje oformljenih nacionalnih i drugih identiteta, odnosno odustajanje od političkog nasilja nad njima, ma koji bili. U konačnici, BiH žurno potrebuje temeljne reforme, što znači tzv. konstitucionalni re-dizajn, koji je ne bi razbucao, nego funkcionalno uvezao i učinio kompatibilnom njezinu budućnost s budućnošću EU. Dakako, ako EU u današnjoj formi bude uopće postojala kada mi dođemo na red za prijem. Ali, ako EU i ne bi bilo, mi potrebujemo njezina temeljna načela međusobnog uvažavanja, nas radi.

Ali, kada bih danas sudjelovao u sličnoj anketi, poručio bih izrijekom kako je potrebno čim prije prestati podržavati dogmatsku “Ljevicu”, onu koja se delegitimirala kao socijaldemokratska ljevica njezinom “Jahorinskom deklaracijom”, te svim snagama podržati formiranje “Lijevog socijaldemokratskog centra”, na sve načine, uključivo i putem pomoći izradi njegova proeuropskog programa. S obzirom da se od dogmatske „Ljevice“ ne može očekivati ni uvažavanje višenacionalnosti svoje zemlje, niti konsensualna politička kultura, nakon što su se opredijelili isključivo za “većinsku demokraciju” a pri tomu se odrekli unaprijed i koaliranja s drugim političkim opcijama, bilo bi potrebno u programu, pa potom i u javnom diskursu i u politici samo biti posve drugačiji i od nacionalnih stranaka i od ovih dogmatskog-lijevog naboja, što podrazumijeva i koaliranje sa svima koji imaju demokratske programe i legitimitet temeljem legaliteta, ma što o njima mislili. U jednu riječ, “Jahorinska deklaracija” je, doista, bila prijelomni trenutak u potrazi za alternativom u BiH, jer je pokazala kako je i dogmatska “Ljevica” konzervativnija skupina i od one koju čine njihovi tobožnji protivnici “nacionalisti”, te da je krajnje vrijeme za kozmopolitsku socijaldemokratsku stranku, koja bi potom bila stožer svih antidogmatskih okupljanja oko “lijevog političkog centra”.

Kao sveučilišnom profesoru i zagovorniku otvorenog društva, interkulturalnih susretanja i razumijevanja, pa ako nije neskromno reći i stručnjaku za pitanja europskih integracija, s petnaest objavljenih knjiga o političkim interakcijama, transnacionalnim pulsacijama i socijalizacijama, o  upravljanju identitarnim i svim drugim razlikama, kozmopolitska ideja socijaldemokracije mi je “u krvi”, jer podrazumijeva društvene reforme i obzir prema slabijima i različitima, ali prije svega zbog toga što isključuje i golo i pravno-političko i kulturološko nasilje. Upravo zbog toga i nisam po povratku u BiH mogao pristupiti SDP-u, jer je socijaldemokratska ideja u BiH već bila izvitoperena bezobzirnim ponašanjem vrha SDP-a, to jest autokratskim upravljanjem njegovog dugogodišnjeg autokratskog lidera Zlatka Lagumdžije (1997. – 2014.).

bogic-bogicevic
Bogić Bogićević

U konačnici, njemu je uspjelo istjerati iz ove stranke skoro sve što vrijedi, pa i jednog takvog “ustavnog patriota” kakav je Bogić Bogićević, te napraviti od multinacionalne stranke skoro isključivo bošnjačku stranku neo-boljševičkog naboja, klijentelističku i reketarsku, koja jedva da ima nekog dodira s izvornim idejama socijaldemokracije, s njihovim reformskim, kozmopolitskim i nenasilnim bitima.

Istini za volju, u cijeloj BiH su se odnjegovale nekakve mimikrične i despotske “socijaldemokracije”, pa su oformljene i vrlo problematične varijante bošnjačke i srpske “socijaldemokracije”, što je contradictio in adjecto, dok su Hrvati – ako nisu pristali govoriti tzv. poželjnim glasom – prepoznali u SDP-u i u SNSD-u i u njima srodnim strankama, čak,  i antihrvatske stranke. Na nesreću, Hrvati nemaju uopće lijevih i kozmopolitskih alternativa, pa bi se novu stranku moralo otpočetka razvijati i kao stranku hrvatskih ljudi socijaldemokratskih opredjeljenja. Poslije svega izloženog, jasno je da SDP (DF i GS) može biti  samo stožerom ujedinjenja dogmatske “Ljevice” u Federaciji BiH, jer je ova stranka već postala sastavnim dijelom demokraturskih procesa koji zemlju vode u doba millet sustava, pri čemu i prvaci dogmatske “Ljevice” tvore, zajedno sa sličnima sebi, novu političku kastu stranačkih vođa, otuđenu i prebogatu, dok se BiH pretvorila u zemlju kontejnera i migracija. Problem je, naravno, u tomu što sve političke stranke u BiH ne razumiju politiku kao mogućnost činjenja u korist općeg dobra, nego kao mogućnost da rukovodstva žive na iznimno visokoj nozi, te da uhljebljuju u državne službe poslušno članstvo, rođake, miljenike i sljedbenike, dakako na trošak poreznih obveznika – građana BiH. K tomu se SDP našao u (ne)vidljivom krugu tzv. patriotskih, probosanskih, zapravo bošnjačkih političkih stranaka koje svojem nacionalizmu tepaju kako je patriotizam dok čine izvan-institucionalnu koordinaciju s unitarističkim ambicijama, u kojoj bi mogle biti i: a) obavještajne i para-obavještajne službe; b) pro-unitarističke NVO; c) dijelovi ANU BiH, d) tobožnji javni servisi koji drže građane BiH u stanju posvemašnje anesteziranosti; e) sindikati, takve kakvi jesu, et cetera. Nepravedno bi bilo ne spomenuti i posve pogrešnu podršku OHR-a i niza stranih veleposlanstva unitarnom konceptu BiH, koji podsjeća dobrano i na austrijska vremena “kalajisanja Bosne” a u funkciji je potiranja pluralnosti. I otuda se naduti i neobrazovani “ljevičari” ne znaju više uopće obzirno odnositi prema pluralnoj bh. situaciji, pa državu tretiraju na metafizički način, kao mističnu tvorevinu, umjesto da je misle institucijom koja je u obvezi poštovati i štititi i individualna i kolektivna prava. Otuda budući “Lijevi socijaldemokratski centar”, ili već kako se bude zvao, ne smije biti ni nalik ni SDP-u ni SNSD-u, ni… Otuda bi odustajanje od dosadašnje besmislene retorike i promašenih politika tzv. lijevih stranaka, prepunih “autoritarnih populista” i neznalica velikog formata i na svom čelu i u svojemu članstvu, bila jedna od prvih lekcija koju “Lijevi socijaldemokratski centar” mora svladati. Dakako, o odgovarajućim metodama upravljanja identitarnim i razvojnim razlikama nije sramota početi učiti od početka, kako bi se artikulirala ideja političke zajednice. O metodama upravljanja razlika pisali su, primjerice, među prvima britanski, zapravo irski profesori John McGarry i Brendan O’Leary (Vidjeti, primjerice, zbornik koji su njih dvojica uredili: „The Politics of Ethnic Regulation, London and New York, Routlege, 1993.).

Političko, kulturološko i ekonomsko beznađe!

Uzroci političkom beznađu u BiH su brojni, ali velikim dijelom leže u silnoj samoljubivosti i u autoritarnom mentalitetu vođa i desnog i tzv. lijevog političkog spektra. Ali, najvećim dijelom je beznađe u BiH povezano s nepoznavanjem senzibilnih društvenih teorija o upravljanju razlikama u složenim društvima i državama. Mnogima se u BiH čini još uvijek američki model “melting pota”  idealnim modelom, mada se upravo u SAD već pola stoljeća objavljuju senzibilne teorije njegovanja obzira prema kulturološkoj pluralnosti, koja uključuje i “first nations” i stare useljeničke i kolonijalne identitete (nordijski, njemački…), uključujući i afro-američki i latino-američki, kao i sve novouseljeničke. Upravo sjevernoameričkim sveučilišnim profesorima je nužno upisati u zasluge suptilne teorije uvažavanja identiteta u šarolikoj američkoj identitetskoj “činiji salate”, koje su i dovele do svijesti o nužnosti uvažavanja kulturološke različitosti i do radikalnog otklona spram rasizma, za sad samo u teoriji.  Nama u BiH bi, dakle, iz ovih i  iz mnoštva drugih razloga morali biti daleko važniji od prevladanih procesa “taljenja identiteta” procesi transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, jer počivaju na uvažavanju svekolikih identiteta u zemljama EU. Ali, kod nas se, nažalost, još uvijek i sveučilišni profesori natječu u silnom neuvažavanju oformljenih identiteta, a jedva da imaju pojma o nježnim teorijama alteriteta, višestrukih i složenih identiteta. Otuda bi upravo “Socijaldemokratski politički centar” već tijekom stasavanja morao osmisliti takve proeuropske programe i javne politike koji se baziraju na teorijama višestrukih identiteta, kao i na teorijama prenijetog ili djeljivog suvereniteta, te teorijama upravljanju razlikama, u konačnici koje rezultiraju u modelu konsensualne političke kulture. Takvo što podrazumijeva i prihvaćanje kao samorazumljiva i konsocijacijska načela, odnosno institucionalnu jednakopravnost, ali za takvo što ne želi ni čuti tzv. dogmatska ljevica. Iole upućenima u ove teorije, pak, jasno je da se nema razloga bojati ni kantonizacije, ni federalizacije ni konsocijacije, ali da se treba strahovati od nasilnih metoda koji vode nasilnim integracijama, asimilacijama i brisanju manjinskih identiteta, kakvi su zahtjevi sve glasniji u redovima ove lažne “Ljevice”. Otuda bi se već tijekom izrade programa “Lijevog socijaldemokratskog centra” morala proučiti uspjela iskustva konsocijacijskih demokracija i složenih europskih zemalja, posebice švicarsko iskustvo “Konkordanza” ili suglasne demokracije.

Jednako važno bi bilo da buduća istinska “Socijaldemokratska ljevica” bude u stanju promisliti sva važna socijalna i ekonomska, euroatlantska i europska pitanja, kako bi artikulirala privlačan program za građane svih bh. nacija i nacionalnih manjina i novih identiteta. Uvijek će biti potrebno i poći od razumijevanju svoje zemlje na ZAVNOBiH-ovski način, nastojeći nadići razine nacionalne jednakopravnosti građana svih nacija u BiH koje je već bio dosegnuo Savez komunista BiH u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Uvijek će biti potrebno i da se senzibilnije odnosi prema svim socijalnim problemima i ugroženim slojevima društva, prema prekarijatu, dakle sloju očajnika koji raste svakim danom u cijeloj BiH. Kako bi se sve ovo postiglo potrebno je žurno sagledati gdje se u BiH uopće nalazi reformski i demokratski pluralni potencijal, pa ako je većinom među već spomenutim apstinentima, onima koji i ne izlaze na izbore, potrebno ih je zaintrigirati, kao što je nužno i animiranje akademske i svekolike mladeži, neovisnih intelektualaca i neovisnih novinara.

sdp-dfgs

Hoću i izrijekom reći da se mora žurno – nakon što su se SDP, DF i GS razgolitili do prostote i nakon što su pokazali da nisu u stanju prionuti unutarnjoj demokratizaciji a da i dalje pate od “sindroma jednosti” – prionuti razvijanju koncepta “političke zajednice” u svim dijelovima BiH, tako što bi se počelo prepoznavati, okupljati i transnacionalno uvezivati građane cijele BiH putem alternativnih politika utemeljenih na senzibilnim teorijama. Otuda bi u budućem stožeru svih lijevih i kozmopolitskih okupljanja u BiH trebalo osmisliti senzibilne teorije upravljanja i skrbi o bilo kojoj manjini, pa bile one “konstitutivne manjine” ili nacionalne manjine, ili manjine koje čine tzv. novi identiteti. Ovo je temeljna pretpostavka za model “političke zajednice” kojim bi se sama od sebe riješila brojna pitanja sadašnje diskriminacije i segregacije. Otuda bi budući “Lijevi socijaldemokratski centar” odmah po osnivanju u formi političke stranke morao započeti prosvjetiteljsko političko djelovanje protiv svih desnih  ideoloških magli i sličnih izmaglica tobožnjih lijevih i građanskih stranaka. Tako bi se ova nova lijeva politička snaga jedino i mogla profilirati u alternativu i na dužu stazu nalikovati njemačkoj ili skandinavskoj socijaldemokraciji. A još je važnije što bi se ovim putom moglo zadobiti uporište unutar svih bh. ko-nacija i drugih identiteta i u svim dijelovima zemlje. Nereformirani SDP, DF i GS bi u ovom scenariju ostali političke stranke kantonalnih dosega, što svojim ostrašćenim programima već i jesu.

Iz navedenih razloga postaje očiglednim kako je nužno da “Lijevi socijaldemokratski centar” u BiH krene odmah pripremati vlastiti “Badgodesberški kongres”, dakle vlastiti osnivački kongres po uzoru na čuveni reformski kongres SPD-a od 10. studenoga 1959. godine u Bad Godesbergu,  bivšoj diplomatskoj četvrti u Bonnu. Na njemu je SPD prihvatio njemački ustavni pluralni ambijent, te se eksplicite odrekao revolucionarnog i pravnog i političkog nasilja, postavši potom motorom unutarnjih ekonomskih i političkih reformi. Nekako tako bi se moralo krenuti čim prije i u profiliranje i pozicioniranje nove političke socijaldemokratske snage u BiH, te potom osigurati i njezino transnacionalno umreženje sa svima u BiH koji ovu zemlju vide pluralnom i svojom. Samo tako bi se bilo spremno i za opće izbore 2018. godine. Ne poduzimati ništa u ovom pogledu značilo bi pomiriti se s beznađem postojećih političkih stranaka, predatorskih i klijentelističkih obilježja i dosega, kako lijeve tako i desne provenijencije. A takvo što se više ne smije trpjeti! Otuda i moja podrška NVO “Socijaldemokrati IgG” iz Mostara i prijateljima u cijeloj BiH! Uvjetovana, naravno, poštivanjem obrazloženih načela i ukoliko se opredijele za osnivanje socijaldemokratskog političkog centra u formi političke stranke. Sve drugo bi bilo “deja vu” i gubljenje vremena! A podrazumijevalo bi, bogme, i moje distanciranje od njih!
Piše: prof.dr. Mile Lasić /  Dnevni list

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autrovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close