Mile Lasić: Pohvala Ivanu Lovrenoviću

Sretnim koincidencijama zahvaljujući na mojemu je kolegiju Interkulturalno razumijevanje gostovao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru (17. ožujka 2015.) književnik Ivan Lovrenović. Njegovo predavanje o kulturnim identitetima u BiH, njihovim razlikama, kao i bliskostima i prožetostima pretvorilo se iz kulturalnih i antropoloških nijansiranja u vispreni dijalog sa studentima, u Lovrenovićevu “agoru“ u Mostaru.

(AUTOR: MILE LASIĆ – autograf.hr)

Lovrenovićevo ovogodišnje gostovanje na Filozofskom fakultetu je koincidiralo sa stidljivim podsjećanjem u BiH na 40. obljetnicu smrti Ive Andrića, jer to je usud prešućenog ili krivo interpretiranog jedinog literarnog nobelovca iz BiH. S obzirom na silne redukcije Andrića i među Hrvatima veoma sam mu zahvalan što je pripremio izbor iz svoje nove knjige ”Isus u Ahmićima” (u tisku) pod naslovom ”Andrićev paradoks o šutnji”, te mi dozvolio da taj njegov odabir postavim na moju web stranicu.

Razumijevanjem ”Andrićeva paradoksa…”, naime, dade se naslutiti i otkud vrije krivotvorenje samog Ivana Lovrenovića, što je došlo do izražaja i povodom dodjele mu ”Mešine nagrade” za čudesni roman-rijeku ”Nestali u stoljeću”. Takvo što je okrutna realnost u zemlji koja pati od ”neznanja o sebi”, od ”sindroma jednosti” i ”sindroma separatnosti”. Otuda se i odbacuju njezini najumniji ljudi. ”Krivi su” jer govore gorke istine, upozoravaju.

Razumijevanje Lovrenoviće kovanice ”paradoks o šutnji” je važno za razumijevanje prešućivanja Ive Andrića i u BiH i u regiji, ili krivotvorenja njegova lika i djela i u BiH i u regiji.

Posebno su apsurdna i okrutna stiliziranja Ive Andrića u ”neprijatelja islama” ili u zagovornika ideologeme ”Bosna – zemlja mržnje”. Korektnosti radi je nužno precizirati da je esej ”Ivo Andrić, paradoks o šutnji” prvotno napisan kao predgovor izdanju Izabranih djela Ive Andrića u četiri knjige koje je objavila Matica hrvatska u Sarajevu 2007., pa potom i časopis Novi izraz, kako bi 2009. godine Ivan Lovrenović dobio prvu bijenalnu nagradu ”Midhat Begić”, koju zajednički dodjeljuju Novi izraz i PEN centar Bosne i Hercegovine, upravo za taj esej.

Usuđujem se kao profesor politologije tek zaključiti da je Lovrenovićeva interpretacija ”paradoksa o šutnji” iznimno koristan uvod i u Andrićeva i Lovrenovićeva promišljanja Bosne (BiH). Uostalom, njih dvojicu povezuje i najdublje pronicanje u bit njihove teške zemlje i sveopća ravnodušnost prema teškim istinama o njoj. Dakako, o njima dvojici se i ne može suditi izvan simbiotičke veze s BiH i njih i njihove literature.

Lovrenovićevo gostovanje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru odvijalo se u punom amfiteatru studenata, profesora i asistenata pod sloganom ”Neznanje o drugima – slabo znanje o sebi”, što je na video-zidu praćeno s dva ”slajda” i po dvije poruke u njima. Prve su poruke rumunjsko-francusko-američkog znanstvenika, osnivača etnopsihoanalize, Georges Devereuxa:

Normalni i stvarno odrasli ljudi ne pridaju prekomjerno značenje svojemu etničkom identitetu. Svrha pretjeranog isticanja etničkog identiteta je nastojanje da se spriječi rušenje napuklog Ja i nesigurne i povodljive svijesti o vlastitom osobnom identitetu…                                                                                                         

Česta sklonost ljudi da se pozivaju na svoj etnički identitet, upotrebljavajući ga kao poštapalicu, neosporan je pokazatelj skorog raspada jedinog valjanog značenja identiteta: činjenice da je čovjek različit. Ako čovjek nije ništa drugo do Spartanac, kapitalist, proleter, budist, vrlo je blizu toga da bude posve nitko i ništa, da ga dakle uopće ne bude.”

Druge dvije poruke su sukus razumijevanja Ivana Lovrenovića kompozitne integralnosti identiteta u BiH:

”Kulturni identitet Hrvata u Bosni i Hercegovini potvrđuje se istovremeno u dva modusa: kao integralan dio sociokulturnoga konteksta Bosne i Hercegovine, koji Hrvati dijele i suoblikuju s Bošnjacima i Srbima, i kao dio cjelovite hrvatske nacionalne kulture s njezinim policentričnim i pluralnim karakterom kroz pripadanje trima povijesno-civilizacijskim krugovima: srednjoevropsko-panonskome, mediteransko-romanskom i balkansko-orijentalnom. 

Kulturni identitet bosanskohercegovačkih Hrvata unutar obaju ovih modusa ima karakter varijeteta. Unutar bosansko-hercegovačkoga konteksta varijetetan je po specifično hrvatskim elementima koji čine razliku prema drugim nacionalnim kulturama u Bosni i Hercegovini, a unutar hrvatske nacionalne kulture varijetetan je po elementima koji su mu, kao bosanskohercegovački, zajednički s drugim nacionalnim kulturama u Bosni i Hercegovini.”

U Lovrenovićevoj sintagmi ”kompozitne integralnosti” sadržana je sva dinamika i dijalektika između bosansko-hercegovačke višestrukosti, različitosti, dakle složenosti, na jednoj, i načina na koji jesmo i integralni, na drugoj strani. Za Lovrenovića je BiH, dakle, složena cjelovitost, ili kompozitna integralnost, koja ne podnosi apsolutiziranje plurimorfnosti, jer vodi u manjinski nacionalizam, kao što i njezino zanemarivanje može odvesti u većinski unitarizam. Meni su oba ”izma” strana, ali čitatelja radi bilo je nužno pokazati o kakvoj se osjetljivosti radi u BiH.

”Svi koji danas uzdišu za političkom jednosti, tražeći uzore u ‘normalnim evropskim državama’, mogli bi znati da Bosna i Hercegovina po povijesnoj formaciji (s vrlo živim današnjim refleksima) spada u drukčiji kontekst, u krug onakvih višereligijskih i višekulturnih zemalja – poput Libanona – koje su se na političkoj mapi ukazale nakon epohalne civilizacijske i političke oseke, po propasti posljednjih velikih imperija, otomanske i habsburške (te u našemu slučaju – i jugo-federacije, kao manje pseudoimperije), i da je u takvim zemljama nametanje bilo kakve političke jednosti loš, opasan i u krajnjoj liniji kontraproduktivan posao”, tako prosuđuje o BiH Ivan Lovrenović.

U nizu mojih eseja i polemika pisao sam kako BiH prosto ne trpi nasilje nad identitetima, pa je potrebno umjesto njihova ništenja težiti ka njihovoj jednakopravnosti u šansama, ma koji da jesu.

Pri tomu sam ovo malo što znam s mukom naučio upravo od Ivana Lovrenovića, književnika, etnologa i kulturalnog antropologa, kojega se smije nazvati i nekom vrstom ”interdisciplinarnog analitičara”, kako je to učinio prof. dr. sc. Enver Kazaz u razgovoru s Ivanom Lovrenovićem za Sarajevske sveske (broj 23-24).