Mile Lasić: Licemjerje i Srebrenica

Dvadeset je godina prošlo od užasnih srpanjskih događaja u Srebrenici 1995., koje jedni zovu genocidom, drugi strašnim zločinom, a treći o njemu šute. Kao da se cijeli svijet trudi pokazati kako je plemenit, pri čemu mu uspijeva tek posvjedočiti da je bio i ostao licemjeran. Najavljene su brojne rezolucije kojima njihovi predlagači umiruju nečistu savjest. Negatori genocida u Srebrenici se i dalje bave relativizacijom krivnje i odgovornosti. Jedva da netko, izuzev pape Franje, postavlja pitanje neetičnosti u unutarnjoj i svjetskoj politici.

(Mile Lasić – autograf.hr)

O britanskom nacrtu rezolucije o Srebrenici bi se trebalo izjasniti Vijeće sigurnosti 7. srpnja, pri čemu se već znade da će usvajanje biti blokirano vetom barem jedne od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a s pravom veta (SAD, Velika Britanija, Francuska, Ruska federacija i Kina). Vijeće sigurnosti je – temeljem Povelje UN-a – najvažnije radno tijelo UN-a o pitanjima svjetskog mira, ali je u praksi u samom vrhu licemjerstva u svjetskoj politici. UN u cijelosti, posebice Vijeće sigurnosti, i ne odražava drugo do prevaziđenu pobjedničku strukturu Drugog svjetskog rata, te novohladnoratovske odnose i velikosilsku politiku međusobnih blokada Zapada i Istoka.

No, ma koliko u prošlosti i Velika Britanija bila upravo ono što su SAD danas, dakle protagonist licemjernih politika, njezin nacrt rezolucije ne treba podcijeniti, jer najoštrije osuđuje svaki genocid, te poimenice i onaj u Srebrenici u kojem su srpske snage prije 20 godina masakrirale više od 8000 Bošnjaka, od bespomoćne muške djece do staraca.

Deveta točka britanskog nacrta rezolucije poziva, naime, sve države u svijetu da ”razvijaju obrazovne programe koji će usaditi u buduće generacije lekcije koje su naučili iz prošlih genocida”. Pri tomu se “najoštrije osuđuje genocid u Srebrenici” i “svako negiranje genocida”.

Utoliko je logično što je britanski nacrt rezolucije uznemirio srpski politički i akademski establishment, probudivši ga iz odnjegovane licemjerne iluzije o svojoj nevinosti u krvavim disolucijskim ratovima zadnje decenije 20. stoljeća.

Aktualni ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić bio je u ”vremenu smrti” tek ”mali od kužine” patološkog bračnog para Slobe i Mire, ali je kao političar postao njihov savršeni sljedbenik, slijep kod očiju glede odgovornosti Beograda za užase u BiH i Hrvatskoj, za minimaliziranje srbijanske i srpske odgovornosti za zločine u Vukovaru i genocid u Srebrenici. U tom se svjetlu i može razumjeti ”zabrinutost” ovog ”mirotvorca” iz sps-julovskih retorti što se u britanskom nacrtu riječ genocid spominje 20 puta, a izmirenje jednom. Nije tako, nego tri puta!

I srbijanski premijer Vučić je teško opterećen ratnom prošlošću i po funkciji nužno politički licemjer, pa je ipak smogao snage poručiti da je spreman otići i odati počast srebreničkim žrtvama ukoliko to Bošnjaci žele: ”Spreman sam sagnuti glavu i odati počast nevinim žrtvama”, jer se u Srebrenici dogodio ”težak i jeziv zločin” (!) pa Srbi, kao narod koji je u povijesti iznimno stradao u ratovima, moraju pokazati da poštuju tuđu patnju i tuđu bol.

Predsjednika Republike Srbije Tomislava Nikolića se prosto ne može zaobići u podsjetniku o domaćem i svjetskom licemjerju glede Srebrenice, jer je posve vjeran licemjernoj Srbiji koja ga je i izabrala. K tomu su vrlo indikativne, ma koliko bile iritirajuće, Nikolićeve riječi: ”U Srebrenici nije bilo genocida. Jako je teško optužiti i dokazati na sudu da je nešto imalo oblik genocida.”

Službeni Beograd igra na kartu nedokazivosti umiješanosti Srbije u rat protiv BiH, uključivši i u genocid u Srebrenici. Zato je i u aktualnom prijeporu sa svijetom animirao za ulogu ”đavoljeg odvjetnika” ruskog ministra vanjskih poslova Lavrova te uputio pismo stalnim članicama Vijeća sigurnosti UN-a, u kojemu stoji da Srbija ”ne razumije ni smisao ni cilj te rezolucije”, te da bi ona utjecala na destabiliziranje situacije u regiji i na političke odnose u Srbiji, što i nije posve netočno. Ali je još točnije da bez srpskog preuzimanja odgovornosti za Srebrenicu ne može nastupiti vrijeme za kritička sjećanja i aktivnosti u funkciji izmirenja i promicanja regionalne suradnje i dobrosusjedstva.

Uostalom, diplomacija i pravosuđe Republike Srbije provode aktivnu blokadu po Srbiju porazne istine o svim jugoslavenskim ratovima, a ne samo o srpskoj odgovornosti za genocid u Srebrenici. Istina je, doduše, da se o stradanju Srba u ratovima za teritorije u zadnjoj deceniji 20. stoljeća ne govori sa žalošću i pijetetom ni u BiH ni u Hrvatskoj. O ovomu svjedoči i aktualni ”slučaj Orić”, koji je destabilizirao odnose Srbije i BiH, pa je otkazan čak i posjet srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića Sarajevu zbog Orićeva hapšenja u Švicarskoj temeljem srpske tjeralice.

Naser Orić je inače kontroverzna osoba: bivši Miloševićev tjelohranitelj prije rata, pa u ratu kao komandant Srebrenice gospodar života i smrti. U jednom dokumentarnom filmu, emitiranom na njemačko-francuskom tv kanalu Arte, čak se hvalio kako se ni on ni njegovi borci nisu baš pridržavali Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima kad su pravili izlete u okolicu Srebrenice. U Bratuncu postoje i vidljivi dokazi tomu na srpskim vojničkim grobljima. No, Orić je oslobođen u Den Haagu, tobože uslijed nedostatka dokaza.

U opasnost je dospjelo i održavanje ukopa novopronađenih ostataka tijela kao i komemoracije povodom 20. obljetnice genocida u Srebrenici, planirane za 11. srpanj ako Orić ne bude oslobođen iz švicarskog pritvora i vraćen u BiH. Taj je stav Organizacijskog odbora od 23. lipnja o. g. podržala i udruga ”Majke Srebrenice”, kojom bošnjačke politike nerijetko manipuliraju.

Mogućnost da se odgodi dženaza i obilježavanje 20. obljetnice genocida je strašna po sebi uzvratili su oni bošnjački intelektualci koji se bore protiv viktimoloških i viktimo-transgresijskih manipulacija nevinim ljudima u Srebrenici.

Jedan od takvih je i Mirsad Tokača, direktor IDC-a (Istraživačko-dokumentacionog centra u Sarajevu), koji mi je prošle godine poklonio četverotomnu dokumentaciju o 95.940 ubijenih ljudi, s imenom i prezimenom i mjestom stradanja, diljem BiH, u projektu-knjizi ”Bosanska knjiga mrtvih” (IDC, Sarajevo, 2012.). Tokačina knjiga bi morala biti respektirana u daljnjim istraživanjima i promišljanjima posljednjih ratova u BiH, ali, nažalost, nije.

Prema Tokačinom razumijevanju genocid u Srebrenici je događaj koji je iznad svih, jer nadilazi etničke, nacionalne ili bilo kakve podjele. Bilo bi lijepo kad bi ova Tokačina tvrdnja bila neupitna, ali nije.

No u pravu je Mirsad Tokača kad veli: “Ne postoji čovjek na bijelom svijetu, zvao se on Naser Orić ili nekako drugačije, zbog kojeg bi trebalo na bilo koji način ignorisati i ne odati pijetet više od 8.000 ljudi koji su svojom glavom platili ono što danas mnogi od njih uživaju. Kriti se iza, ja sam duboko uvjeren, lažnog zahtjeva majki, jer bi ih trebalo osam hiljada, dodatni je skandal i dokaz da neko, očigledno iz sjene, vuče konce.”

I u Kongres SAD-a je sredinom lipnja 2015. republikanski kongresmen Christopher Smith iz New Jerseyja uveo prijedlog rezolucije kojim se osuđuje “genocid koji su snage bosanskih Srba počinile nad Bošnjacima u Srebrenici”. Njega je odmah podržalo 29 Smithovih kolega i iz Republikanske i iz Demokratske stranke. U nacrtu se navodi da Predstavnički dom smatra da su snage Srba u BiH tijekom rata 1992. – 1995. počinile etničko čišćenje i genocid, te da Kongres “osuđuju izjave koje negiraju ili dovode u pitanje to da je masakr u Srebrenici genocid”. Puno je, dakako, važnije što se u američkom nacrtu veli da se “SAD ohrabruju da zadrže i reafirmiraju politiku podrške nezavisnosti i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine”!

Još je posve neizvjesno što će se dogoditi s rezolucijom o srebreničkom infernu u Europskom parlamentu. Izvjestitelj EP-a za BiH Christian Dan Preda izjavio je da je protiv usvajanja rezolucije o Srebrenici u EP-u, jer se jedino odavanjem počasti neće dati prilika za podizanje tenzija, te da umjesto velikih riječi i dugih tekstova trebamo jedni drugima uputiti tople riječi ”izvini” i ”oprosti”!

Profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, psiholog dr. sc. Žarko Korać je licemjernu igru skrivalice u Beogradu objasnio sljedećim riječima: ”Politika Beograda, kada je reč o rezoluciji koju Velika Britanija predlaže o Srebrenici, je politika noja, znači zavlačenje glave u pesak i pravite se da se ništa ne događa. Politika Beograda prema Srebrenici je uvek bila da se pravi da taj događaj i ne postoji, da se nije dogodio.”

I po mišljenju profesora međunarodnog prava u Nottinghamu Marka Milanovića: ”Rezolucija bi vlastima i u Beogradu i u Banja Luci mogla praviti političke probleme”, jer je ”u Republici Srpskoj ceo rat relativiziran. A to se posebno odnosi na genocid u Srebrenici: kao, loše stvari se, eto, događaju u svakom građanskom ratu, svi smo mi krivi i niko, zapravo, nije kriv. Taj revizionizam je sveobuhvatan. Slično je, mada ne u tom stepenu, i u Srbiji. I oni svaki put, kada se neki međunarodni autoritet suprotstavlja njihovom zvaničnom narativu, jednostavno dobivaju alergijsku reakciju na to.”

U bolesnim društvima poput naših gotovo jedina izvjesnost su krvave reprize ako se oficijelne kulture ne bave kritičkim nadvladavanjem prošlosti, nego pripremama revanša putem viktimoloških narativa i politika. O tomu je ovih dana smisleno govorio i sarajevski doktor tranzicijske pravde Goran Šimić: ”Mi odgajamo ljude koji imaju enorman potencijal za rat. Mi odgajamo generacije ljudi na lažima o tome da sam ja bio ekskluzivna žrtva, a vi ste bili ekskluzivni počinitelj. I tako na sve tri strane, tako u sve tri ove države.”

Mogu se složiti i sa Šimićevom ocjenom da britanski nacrt rezolucije o genocidu govori o ”potrebi utvrđivanja stvarne istine o događajima i pretakanju te istine u historijske udžbenike, u društveni narativ, na kojem bi se onda dalje gradilo. A kad bi to onda stvarno bilo, kad bismo stvarno utvrdili tu istinu, svako od nas bi samo mogao pognuti glavu i tražiti oprost od onih drugih.” Drugog puta i nema!