Sada kada je Milan Bandić, dugogodišnji karizmatski gradonačelnik Zagreba otišao u povijest, preostaje hrvatskoj politologiji da pobliže istraži fenomen populizma u našim krajevima i u našem vremenu.
Jer, nedvojbeno je da je Milan Bandić bio populist, ali je bio populist sui generis, populist posebnog tipa koji je istovremeno otjelovio i konkretizirao ”idealni tip” (kako bi rekao Max Weber) populističkog političara, obojivši ga intenzivnim lokalnim koloritom rodno-tribalnih boja, zbog čega je bio vrlo popularan u jednom dijelu stanovništva.
To se stanovništvo identificiralo s takozvanim ”običnim čovjekom”, kakvim se Milan Bandić predstavljao.
S druge strane, igrajući ulogu malog čovjeka, koji je na prvi pogled, naizgled, iznad partijskih podjela, odnosno podjela na partijske birokracije i protiv njihovih elita, posebno onih institucionaliziranih, bilo kroz političke institucije ili kroz percepciju javnog mnijenja ili, jednostavno rečeno u kontekstu balkanske tradicije – čaršije – izgradio je, vrlo uspješno, klijentelističku mrežu međuovisnosti jednog sloja na samom rubu društva, sloja kojeg povezuju konkretni interesi bogaćenja, uporabe i zlouporabe vlasti u osobne ili partikularne svrhe, za prestižni položaj u društvu.
Drugim riječima, u Bandićevoj retorici koja je ugodno djelovala malom čovjeku s ulice, s jasnim aluzijama protiv etablirane elite, Bandić je izgradio sliku – imidž političara kojemu je stalo da i ”mali čovjek” dođe do nekih pogodnosti koje su prije bile rezervirane za društvene elite.
A na drugoj strani, Bandić je znao ”nositi se s moćnicima”: štoviše, bio je i on moćnik koji je preko više skupina političkih influencera kontrolirao život grada kojim je vladao, usmjeravao ga tako da prividno svi zadovolje svoje interese – ”za miće ‘jude je i radost mića”, govorio je Drago Gervais, nenadmašni lokalni pjesnik liburnijsko-riječkog kraja, dok je za ”velike igrače” ta radost nešto puno veća: ogleda se u pogodnostima povlaštene rente i utrška ekstraprofita u direktnim pogodbama s Gradom Zagrebom, u javnim natječajima koji to nisu, u direktnim intervencijama na osnovu ”diskrecijskog prava” raspolaganja gradskom kasom i drugim oblicima onoga što se zove ”ulična korupcija”, ali i ”korupcijska hobotnica” u kojoj ulozi nisu nimalo mali ni beznačajni.
Taj Milan Bandić koji će ubrzo ući i u narodnu poeziju, o njemu će pjevati guslari, a kritičarima će se stalno prigovarati da se treba, uljuđeno, držati stare mudrosti: de mortuis nihil nisi bene – o mrtvima ništa osim dobroga.
To je, međutim, poštapalica za usmenu predaju, za oralnu kulturu i tradiciju, za filozofiju palanke koju je maestralno opisao i analizirao jedan balkanski i europski genij, Radomir Konstantinović u svojoj ”Filozofiji palanke”, koju hrvatsko Ministarstvo kulture nije htjelo otkupiti, otkrivajući tako svoju provincijalnost i primitivizam.
Zato ostaje sada političkoj znanosti, politologiji, da post mortem secira slučaj Milana Bandića, pravog doktora Jekylla i mistera Hydea hrvatske politike 21. stoljeća. Čas politička životinja puna empatije za drugoga, čas promućurni pupparo, kako se naziva čovjek koji vuče konce dok njegove marionete plešu po pozornici.
Ova dva lica Milana Bandić imao sam prilike i sam vidjeti i osjetiti, posebno u jednom periodu mojeg života, kada sam obavljao dužnost hrvatskog veleposlanika u Rimu.
Za vrijeme mojeg petogodišnjeg boravka u Rimu, Milan Bandić je čak dvadeset i sedam puta došao u Rim – koliko je evidentirano u hrvatskoj ambasadi.
Dolazio je i mimo toga, ali bismo mi, u veleposlanstvu, za to naknadno saznavali, i to uglavnom preko njegovog dobrog prijatelja u Rimu, talijanskog senatora Alda Di Biagija.
Kada bi došao bez znanja ambasade i ambasadora, tada bi motivacija bila uglavnom da gradonačelnik vodi poslovne razgovore ili pregovore s potencijalnim investitorima iz Italije, uvijek u organizaciji talijanskog senatora, pa tako i s institucionalnom aureolom senatora Di Biagija, koji je pritom bio i predsjednik parlamentarne, dvodomne skupine prijateljstva Italija-Hrvatska.
Tada bi veleposlanstvo ostalo po strani, a iz Rima bi Bandić ponekad otišao i u obližnja mjesta, ali za to nije tražio ”logističku podršku” ambasade.
Preostalih 27 puta, Bandić je dolazio ili u službeni posjet gradonačelniku Rima, skupovima koji bi se održavali na razini gradonačelnika europskih prijestolnica, ili na poziv jedne od mnogih talijansko-hrvatskih udruga prijateljstva ili udruga moliških Hrvata.
Bandić je bio pravi dobročinitelj tih udruga i njihovih inicijativa: turnira u nogometu, putovanja u zemlju porijekla, književnih skupova, izdavanja časopisa i knjiga, organizacije okruglih stolova – sve je to gradonačelnik Bandić, moglo bi se reći, darivao, koristeći diskrecijsko pravo raspolaganja fondom za suradnju Grada Zagreba s inozemstvom.
Kada sam tek počeo svoj mandat, gradonačelnik mi je predložio da molbe za financiranje aktivnosti tih udruga i njihovih aktivnosti idu preko mene osobno, kao što su to radili i moji prethodnici na ambasadorskom mjestu u Rimu.
Ja sam to odbio, jer sam smatrao da veleposlanik Hrvatske nije komesar koji kontrolira i arbitrira među Hrvatima koji žive u tom inozemstvu, već se oni moraju sami organizirati, autonomno, a dio institucionalne pomoći iz Republike Hrvatske ionako ide preko ambasade, pa nema smisla da ambasador igra ulogu onoga koji određuje kojoj će skupini iseljenika otići koliko novaca žele, i tako igrati ulogu arbitra, ali i komesara koji ih kontrolira.
A što se tiče fonda za aktivnosti iseljenika, a među njima i moliških Hrvata, predložio sam centrali u Zagrebu, što je i prihvaćeno, da se na te zahtjeve primjenjuju propisi za natjecanje za subvencije kakvi vrijede u Europskoj uniji.
Pa tako umjesto da ambasador određuje, samovoljno, koliko će tko dobiti, usvojeni su kriteriji EU-a i formirana je posebna komisija, u Rimu, koja je ocjenjivala projekte i određivala koliko će tko dobiti za svoje aktivnosti.
Taj fond ionako nije bio veliki – svega 45.000 eura godišnje, što je bilo daleko od zahtjeva koji su znali godišnje narasti i na preko 100.000 eura. Ali, kao što sam brzo vidio, zagrebački gradonačelnik je raspolagao fondom koji je bio čak i veći od republičkih sredstava namijenjenih za iseljenike.
A kada sam ja predložio iseljeničkim udrugama i talijansko-hrvatskim društvima prijateljstva, kao i moliškim Hrvatima da se direktno obraćaju ne samo Bandiću, već i drugim gradovima u Hrvatskoj za potporu njihovim programima, onda sam svjesno odustao od toga da utječem na raspodjelu tih sredstava.
Bandić je tako direktno rješavao zahtjeve talijanskih Hrvata. Ja sam ga čak jednom pitao, kako to da on ima toliku moć da gotovo sam odlučuje o tome s koliko će novaca financirati neku aktivnost. Odgovorio mi je, da to nije moja briga, da ne brinem ništa, jer je sve to legalno i on za to ima pokriće.
Istini za volju, time sam otklonio od sebe i posljednju sumnju u moju vlastitu pristranost u preferiranju jedne ili druge udruge, jedne ili druge aktivnosti.
Zato je Bandić bio vrlo popularan među hrvatskim iseljenicima u Italiji, dok sam ja, odbijanjem da arbitriram ne samo u njihovim aktivnostima, nego i u njihovim međusobnim optuživanjima i čestim ”ćakulama” nastojao održavati institucionalnu neutralnost, što očito moji prethodnici nisu činili, a to nisu činili ni mnogi od mojih kolega veleposlanika u drugim državama.
Bandić je znao za financijske nedaće hrvatskog veleposlanstva što se tiče organizacije redovnih godišnjih proslava ”nacionalnog praznika” u talijanskoj prijestolnici, i čak u tri slučaja Grad Zagreb je poslao na te događaje reprezentativne predstavnike hrvatske kulture: Zagrebačke soliste, Zagrebački kvartet i druge istaknute glazbene umjetnike.
Na takvom prigodnom događaju redovno je sudjelovao i Milan Bandić, kao su-domaćin uz hrvatskog veleposlanika. I to je bio, svakako, dragocjeni prilog i doprinos hrvatske prijestolnice odnosima između dviju zemalja.
S te strane Bandić je igrao ulogu doktora Jekylla, i ja sam mogao posvjedočiti, na upit novinara i medija, da je Milan Bandić u tom slučaju djelovao pozitivno u sferi međudržavnih odnosa i odnosa između dviju prijestolnica.
A što se tiče njegovog drugog lica, mr. Hydea, do sada je najbolje o tome pisao politolog mlađe generacije, Boško Picula. Njegova analiza nadilazi s jedne strane apologetiku i hagiografije koje su do sada napisane i bit će napisane o Bandiću, a istovremeno i dnevnopolitičke kritike koruptivne komponente Bandićeve ličnosti.
Bandić, kao geroj našego vremeni, kako bi rekao Ljermontov, doista zaslužuje jednu produbljenu, politološku analizu.
Ne toliko radi njega, već da razumijemo i sami sebe. I mehanizme vlastitog oportunizma i neaktivnosti.
Utoliko je šteta što Bandić nije doživio svibanjske izbore, da vidimo kolika je zrelost političkog tijela – do sada se nije baš pokazala, ali boginja nade, kako kažu Rimljani, uvijek umire posljednja.
AUTOR: DAMIR GRUBIŠA
autograf.hr
