Michel Tournier: O rodu i specifičnim razlikama

Definiciju čini rod u užem smislu i specifična razlika. Definisati, naime, znači svrstati jednu nepoznatu stvar u poznati rod i istovremeno je razlučiti od ostalih stvari koje sadrži taj isti rod; specifičnom razlikom nazivamo onu pomoću koje razlucujemo vrstu od roda ili ostalih vrsta u rodu, a rodom u užem smislu onaj u koji vrsta direktno spada. (Larousse)

Autor: Michel Tournier

Klasična logika nas, dakle, uči da se dobra definicija sastoji od roda u užem smislu i specifične razlike definisanog. Na primjer: ako kažem da je čovjek razumna životinja, ”životinja” je rod najbliži čovjeku (bliži nego ”živo” ili ”biće”), a ”razuman” je specifičnost koja omogućava da ga razlikujemo od drugih životinja. Anđeo je ”razumno” biće, ali nije životinja. Pas jeste životinja, ali nije razuman itd.

Ova definicija definicije je dragocjena stoga što se čini da je u svakom slučaju bitno da sve pojedinačno ima i rod i specifičnu razliku; u protivnom, tonemo u neodredivost. Osobito kad je književnost u pitanju. Uistinu, bilo bi zanimljivo primijeniti ovaj sistem pri dešifrovanju nekih književnih djela. Primijetićemo, nesumnjivo, da je vrijednost svakog djela određena kako rodom, tako i specifičnom razlikom – i da iz jednog i drugog mogu proisteći nedostaci. Naime, u nekim djelima specifičnost je naglašena do bizarnosti, tako da gube svaku univerzalnu vrijednost. Jer, ako je dobro biti ”originalan”, redovno se pokaže lošim biti potpuno ”na svoju ruku”. To je slučaj sa većinom takozvanih ”regionalnih” autora. Da bi čitalac u njihovim djelima mogao uživati, mora na određeni način saučestvovati – po mogućnosti voditi porijeklo iz iste oblasti. To su ”naški” pisci, koji nas podsjećaju na dobro vino i narječje zavičaja, ali koje treba konzumirati na licu mjesta jer im, kao i vinu iz rodnog kraja, putovanje škodi. Specifičnost nekog djela može biti sâm jezik. Pojedini dijalektalni izrazi, poseban vokabular – ni mutan, ni providan, ali na neki fini način prozračan – daju mu jedinstvenu draž. No, time se neumitno krug poštovalaca sužava, jer takvo djelo često nije kadro podnijeti iskušenje prevođenja. Ljubitelji njemačke književnosti, na primjer, znaju iz iskustva da bez teškoća mogu čitati Goetheov i Schillerov ”univerzalni” njemački, a da im se s druge strane, zna desiti da razbijaju glave kad su u pitanju njima vremenski bliski pisci kao Storm, Mörike, Rosegger, pa čak i Theodor Fontane, čiji klasicizam odlikuje značajna primjesa brandeburškog dijalekta.

U stvari, specifičnost može postati zlokoban otrov – pretjeranom upotrebom dovodi do neuspjeha i sterilnosti. Efikasno sredstvo za ograničenje negativnih posljedica je u istovremenom njegovanju dvaju ili više specifičnih svojstava. Tako čovjek, koji bi bio prisiljen da svoju toksikomaniju zadovoljava samo alkoholom, uspijeva preživjeti koristeći loš duhan i sijaset lijekova (to je rješenje Jean-Paula Sartrea). Francoisa Mauriaca nije zarobila sopstvena specifičnost zahvaljujući tome što je inspiraciju crpio iz tri izvora, od kojih bi svaki zasebno bio poguban za njegovo stvaralaštvo. U njemu je postojao Bordoležanin, hrišćanin i potisnuti homoseksualac. Ta trostruka diferencijacija stoji u ravnoteži; zbog toga to je neobičnog karaktera, može izgledati čak neutralisana. Zapažamo da je i Julien Green usvojio sličnu formulu, s tim da je elemenat ”Bordoležanin” zamijenio oživljavanjem svog američkog porijekla (u djelu Jug u dubini).Moramo priznati da ni Henri Pourrat niti Henri Vincenot nemaju primjetnog internacionalnog značaja. Mi, koji ih volimo i s radošću uvijek iznova čitamo, u toj relativnoj neodređenosti vidimo neke prednosti. Vrlo važno što ih ne čitaju na Kamčatki! Bitno je da su stalno na našem noćnom stolicu! All, ima i onih koje, sa pravom ili ne, držimo za ”velikane” i duboko smo povrijeđeni kad ih ne nađemo u knjižarama Rejkjavika ili Seula. Tu su: Giono, Colette, Albert Cohen. Ovaj posljednji je, istinu govoreći, bio posve originalan: svoju specifičnost bi bijesno, kao kakav šamar, opalio sagovorniku u lice! Sjetite se samo kako je žučno istupio protiv Marguerite Yourcenar u jednoj od emisija ”Radioscopie” Jacquesa Chancela. ”Ja sam orijentalni Jevrejin. Kod nas žene ne pišu knjige. Mjesto im je u kuhinji!” Nećemo prenijeti – ni zbog njega, a ni nje – nastavak ovog vrijeđanja. Podsjetićemo samo na mišljenje Marcela Pagnola, njegovog prijatelja iz djetinjstva (zajedno su odrasli u Marseilleu): ”Albert, ti umišljaš da si zajedljiv! A upravo si zbog svoje naivnosti divan!”

Međutim, sigurno je da svaka specifičnost gradi uzani prolaz, ali zbir nekoliko specifičnosti nikada ne čini široki prolaz. Takvim djelima prijeti opasnost da vremenom imaju sve manje čitalaca.

Postoji i druga grupa: to su veliki umovi, koji se obraćaju najširoj publici, zapravo cijelom čovječanstvu. Njihova je vrijednost u plemenitosti i širini. Ovdje prvenstveno mislimo na Tolstoja, čovjeka roda ”par excellence”, te, kao takav, suprotstavljen Dostojevskom, koji je do kraja čovjek osobenosti. I njemu prijeti opasnost; Gide – voleći više Dostojevskog – uporedio ga je sa slikarem Detailleom, koji svoju veličanstvenu viziju slika pod slabim snopom svjetlosti ateljea. Ali, literarna igra koju ovdje upražnjavamo bolje pristaje zvijezdama drugog reda – njima se lakše ovladava, one jasnije govore. Romain Rolland, tvorac romana-rijeke, koji teče prema ogromnoj delti bistrih i toplih voda, primjer je za rod, sa svim nedostacima i kvalitetima. On sebe vidi kao sljedbenika Spinoze, Goethea i Tolstoja. Godine 1914, nakon objave rata, on ima hrabrosti da kaže ”ne” nacionalističkim histerijama sa obje strane Rajne. Izbijanje revolucije u Rusiji 1917. on shvata kao finaleBeethovenove Devete simfonije. Ovim riječima se obraća sovjetskom narodu: ”Neka vaša revolucija bude revolucija jednog zdravog, bratskog, humanog naroda. Izbjegavajte krajnosti u koje smo mi upali… Budite tolerantniji nego što smo mi bili.” I on, zbog toga što nema ”zajedljivosti” u sebi, zna biti zadivljujuće naivan. Avaj! Ali ko danas čita Romaina Rollanda? Njegov se stil uglavnom smatra labavim, njegov neizmjerni idealizam odveć blijedim. Junak romana o Jean-Christofu ne služi na čast prezimenu Krafft koje mu je autor dao. A čitalac se pita po čemu bi se to djelo, tako krasno upućeno cijelom čovječanstvu, njega lično ticalo.

Eto, to su opasnosti “roda”. Nakon Romaina Rollanda, mnogo je pisaca nastavilo tradiciju romana-rijeke: Roger Martin du Gard, Jules Romains, Jean-Paul Sartre. Kod ovog posljednjeg, građanina, funkcionera, ne-Jevrejina, heteroseksualca, svijest da mu nedostaje specifičnost pomoću koje bi stvorio djelo koje će imati odjeka, iskazana je maštanjima o preobraženju. Zamišlja da je Jevrejin bjegunac iz logora smrti, homoseksualac i kradljivac kao Jean Genet, proleter, dakle komunist, Alžirac i terorist FLN-a itd. Posjećuje Baadera u zatvoru. Da je danas živ, fantazirao bi o sidi.

Alternativa između roda i specifičnosti vrlo brzo za pisca postaje dilema puna zamki. Sigurno da djelo, neosporne vrijednosti prevazilazi tu protivurječnost. Kako? Recepta nema, ali ima mnogo primjera uspješnog ishoda; svaki je originalan. Nema sumnje je Thomas Mann njemački pisac, i to najveći Nijemac među njemačkim piscima. To specifično svojstvo, puno zamki, zamalo da ga uništi. U vrijeme rata 1914, bio je obuzet nacionalističkim strastima i zagriženo branio stav o njemačkoj superiornosti. Neki njegovi spisi iz tog doba priliče nekom pruskom Mauriceu Barčsu. Kasnije, poraz 1918. i kriza 1929. od njega su mogli načiniti oficijelnog pisca III Rajha. Tada bi postojala dva Manna: jedan, Heinrich, ljevičar, i drugi, Thomas, krajnji desnicar. Žestinom kojom se suprotstavio nacistima može se mjeriti evolucija kroz koju je prošao u tom zapravo kratkom vremenskom periodu između rata 1914-1918. i uspona nacista na političku scenu. Primoran da emigrira 1933, on u Sjedinjenim Držvama piše Doktora Faustusa, najnjemačkiji od svih romana o Njemačkoj. Da je istu ideju razradio svojim umom od 1914, čitala bi ga samo šačica fanatika. Dolazak Hitlera na vlast i drugi svjetski rat stavili su tačku na preobražaj specifičnosti Thomasa Manna – njegovog nacionalnog osjećanja, što mu je bilo od izvanredne koristi. To je takozvani ”bljesak specifične razlike”.

Naveli smo neke vatrene kletve Alberta Cohena. Neosporno, vrijednost jednog dijela njegovog stvaralaštva umanjila je kruta odanost korijenima. Ali, ponekad mu polazi za rukom da uklopi svoju ”specifičnost” u izvestan osjećaj univerzalne širine. Ishod tog spoja oprečnih nadahnuća je jedinstven po snazi i ljepoti. Prvenstveno mislimo na Knjigu o mojoj majci. Jer, iako on svoju majku uporno, do kraja, opisuje kao skromnu, čitaj ograničenu ženu, čije se jevrejsko-mediteransko porijeklo ogleda u stotinu smiješnih osobina, s druge strane je u njoj otjelotvorena sva čistota majčinskog samoprijegora. Otuda se ona, onim najsenzibilnijim, najplemenitijim što nosi u sebi, tiče cijelog čovječanstva. To je takozvana ”sublimacija specifične razlike”.

Le genre et la difference, Lettre, br. 15, zima 1987.

Sa francuskog preveo: D. Dizdarević

Preuzeto iz : Delo, br. 34, 1988.

 

 

Izvor Gledišta