Demokratija vs psihologija: Zašto ljudi biraju idiote

Predizborna kampanja 2015 je u toku i jasno je da kada uradite ili kažete nešto neinteligentno, to neće biti prepreka vašem političkom uspjehu. Nažalost, postoji nekoliko psiholoških mehanizama koji dovode do toga da očigledni idioti budu izabrani na najviše pozicije.

Političari. Njihova reputacija je veoma loša. Ako ćemo pravo, to jeste najvećim dijelom njihova krivica, ali bilo bi pogrešno misliti da su baš svi političari isti. Da je tako, cijela infrastruktura bi se urušila prije nego što biste rekli “bijeli hljeb”?”

Pa ipak, svi misle da su oni grozni, tako da uvijek pretpostavljaju najgore. Ako provode lošu politiku – oni su užasne osobe. Ako mijenjaju svoje mišljenje i povlače odluke – slabići su i nisu sposobni da budu vođe. Ako obećavaju napredak (manje poreze, veće plate) – očigledno je da lažu. Ako obećavaju da će uraditi nešto nepopularno (povećati poreze, smanjiti plate) – garantovano će se to i desiti.

U takvoj situaciji, političari nemaju nikakve šanse. Zašto se onda uopšte trude? Mnogi političari su očigledno u tome zbog vlastitih interesa, ali zasigurno postoji i veliki broj onih koji zaista žele najbolje i jednostavno trpe negativna mišljenja koja dobijaju.

Dakle, da se razumijemo, nisu svi političari idioti (mada se vaša definicija idiota možda razlikuje od moje). Ali mnogi jesu. Sjedinjene Države su čini se naročito pogođene ovom pojavom; Sarah Palin, Ted Cruz, ovi ljudi su/su bili predsjednički kandidati! A sam prototip takvog političara George W Bush je bio predsjednik! Cijelih 8 godina! Čovjek poznat po idiotskim izjavama upravljao je ekonomijom i imao nuklearni arsenal pod svojom komandom.

Nije ni da se Velika Britanija ima čime pohvaliti, obzirom na količinu idiotluka u našem sistemu. Michael Gove, Chris Grayling, Grant Shapps, Jeremy Hunt, David Tredinnick, ridikulozna Labour party, sve popularniji UKIP, i naš dragi smotani gradonačelnik Boris Johnson.

Mnogi ljudi kažu da je Boris Johnson zapravo veoma inteligentan/opasan i da se samo pretvara da je komedijaš. Ali ovo samo potvrđuje moju tezu – inteligentna osoba se mora pretvarati da je glupa da bi postigla politički uspjeh.

Šta se tu zapravo dešava? Logično, htjeli biste inteligentnu osobu koja zna najbolje pristupe i metode za vođenje države na najbolji mogući način? Ali ne, ljude izgleda privlače upravo oni koji pokažu upitne intelektualne sposobnosti.

Iza toga se krije niz ideoloških, kulturoloških, društvenih, istorijskih, finansijskih i drugih faktora, jer politika uključuje sve ove stvari, ali postoje i neki poznati psihološki procesi koji mogu doprinijeti ovom fenomenu.

Samopouzdanje ulijeva povjerenje

Ljudi koji imaju visoko samopouzdanje djeluju ubjedljivije. To se pokazalo u mnogim studijama. Većina studija se bazira na proučavanju dešavanja u sudnici, gdje se pokazuje da svjedoci koji imaju veliko samopouzdanje djeluju ubjedljivije na porotu nego nervozni svjedoci koji zamuckuju (što očigledno ima zabrinjavajuće posljedice po dijeljenje pravde), ali to se može vidjeti i drugdje. To je fenomen koji prodavci polovnih automobila i trgovci nekretninama iskorištavaju decenijama. A i političari su očigledno svjesni toga, otud tolike obuke za odnose sa medijima i sa javnošću; svaki političar koji ne djeluje sigurno i samouvjereno bude (metaforički) uništen. Tako da je samopouzdanje važno u politici.

Međutim, Dunning-Krugerov efekat otkriva da su manje inteligentni ljudi obično nevjerovatno samouvjereni. Za razliku od njih, inteligentniji ljudi to uopšte nisu. Samokritika je korisna metakognitivna vještina, ali ona podrazumijeva inteligenciju; ako je nemaš mnogo, nećeš smatrati da imaš neku manu ili da si neznalica, jer tehnički nemaš sposobnost da to misliš.

Tako da, ako želite samouvjerenu osobu da javno predstavlja vašu političku partiju, inteligentna osoba bi bila loš izbor iz više razloga. Međutim, ovo vam se može vratiti kao bumerang; studije pokazuju da, ako se pokaže da samouvjerena osoba nije u pravu/da laže, onda se ona smatra manje pouzdanom ili iskrenom od osobe koja nije samouvjerena. To može objasniti negativan imidž politike, koja je uglavnom skup samouvjerenih pojedinaca koji daju velika obećanja, koja nikada ne ispune. Takve stvari zaista odbijaju ljude.

Politika je komplikovana

Uspješno upravljati državom koja ima desetine miliona stanovnika, od kojih svi imaju različite potrebe i zahtjeve, nevjerovatno je komplikovan posao. Postoji jako mnogo varijabli koje treba uzeti u obzir. Nažalost, nemoguće je sve to sažeti u zgodnu frazu za upotrebu u modernim medijima, tako da su sami političari češće u prvom planu. A manje inteligentne osobe su samouvjerenije, pa su time ubjedljivije, i tako dalje….

Ljude često odbijaju intelektualne i kompleksne teme i diskusije uopšte. Možda nemaju iskustva u vezi sa tim pitanjem, ili im se to čini isuviše zahtjevno da bi se uključili, jer da biste se na kvalitetan način uključili u nešto potrebno je mnogo vremena i truda. A politika, naročito demokratija, traži da ljudi budu uključeni.

Studije ličnosti pokazuju da su mnogi ljudi orijentisani ka cilju, “sklonost ka razvoju ili demonstraciji sposobnosti u situacijama uspjeha”, a osjećaj da aktivno utičete na nešto (npr. Izbori) je snažan motivator. Međutim, ako se neki učeni tip počne gađati velikim riječima o kamatnim stopama ili upravljanju deficitom u zdravstvenom fondu, to će otjerati one koji ne mogu da prate ili razumiju te stvari. Tako da, ako samouvjerena osoba kaže da postoji jednostavno rješenje ili obeća da će učiniti da velika komplikovana stvar nestane, oni će djelovati daleko privlačnije.

Ovo potvrđuje i Parkinsonov zakon o trivijalnosti, koji kaže da će ljudi provesti daleko više vremena i truda fokusirajuće se na nešto trivijalno što razumiju, nego na nešto komplikovano što ne razumiju. Ovo prethodno im nudi daleko više mogućnosti da doprinesu i utiču na stvari. A ljudi vole trivijalne stvari, tako da su manje inteligentni, ljudi koji sažimaju kompleksna pitanja u kratke (ali netačne) fraze, potencijalni pobjednici na izborima.

Ljudi vole da se identifikuju sa nekim

Jedan od često pominjanih kvaliteta Georgea W Busha jeste to što su ljudi osjećali da bi mogli “popiti pivo s njim”. Osjećali su da se mogu povezati s njim. Za razliku od toga, elitizam je negativna osobina. Ideja da su oni koji vode zemlju izvan društvenih normi je alarmantna za mnoge, otuda stalna nastojanja političara da se “uklope”.

Većina ljudi je sklona brojnim nesvjesnim predrasudama, stereotipima i preferira svoju “grupu”. Ništa od toga nije naročito logično i po pravilu nikad nije podržano argumentima i stvarnošću, ali ljudi zaista ne vole da im se kažu stvari koje ne žele da čuju. Ljudi su takođe veoma svjesni društvenog statusa; potrebno nam je da se osjećamo superiorni u odnosu na druge na neki način da bi održavali svoj osjećaj vrijednosti. Kao rezultat toga, neko ko je inteligentiji i ko govori komplikovane stvari koje sadrže neprijatne (iako tačne) činjenice neće se nikome svidjeti, dok neko ko je očigledno manje inteligentan ne ugrožava naš društveni status, pa ako još govori jednostavne stvari koje podržavaju naše predrasude i ako poriče neprijatne činjenice, tim bolje.

To je nezgodna situacija, ali čini se da ljudski um jednostavno tako radi. Naravno, ima tu još mnogo stvari koji ovdje nisu pomenute, ali da sam sve navodio, time bih cijelu stvar učinio još komplikovanijom, što se ljudima onda ne bi svidjelo. To ste do sada već shvatili.

Izvorno na theguardian.com prevela Milica Plavšić

6yka.com