Visočanka Merima Dervović za BalkanDiskurs: Moj invaliditet nije problem, nego stanje
Visočanka Merima Dervović je studentica Filozofskog fakulteta, Odsjeka za italijanski jezik i književnost i osoba je sa invaliditetom. Merimin primarni cilj jeste pokrenuti otvoreni dijalog o predrasudama koje postoje vezane za osobe sa invaliditetom i izazovima sa kojima se ova grupa suočava svakodnevno.
„Kao osobi koja je u invalidskim kolicima, mislim da se poteškoće mogu podijeliti na fizičke barijere i na percepciju koju generalno društvo ima prema osobama sa invalidtetom. Prvenstveno, fizičke barijere su one koje su očitije, koje više smetaju u svakodnevnici (kao npr. nemogućnost ulaska u prodavnicu, neku instituciju, pozorište, muzej, biblioteku). Što se tiče percepcije koju drugi imaju prema meni, to je mnogo suptilnija poteškoća koja se očituje tako da osobe u invalidskim kolicima su viđene kao „slabije“ i „nesposobnije“ od ljudi koji nemaju neki fizički hendikep“, ispričala je Merima za Balkan diskurs.
Svijest o drugima
Pojam invaliditeta je prilično širok, a podrazumjeva one osobe koje imaju intelektualne poteškoće, teškoće sa vidom, teškoće sa sluhom, teškoće sa kretanjem, teškoće u obavljanju nekih drugih aktivnosti. Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom govori o tome šta trebaju uraditi države potpisnice kako bi obezbijedile osobama s invaliditetom jednaka prava i slobode koje pripadaju svim ljudima.
„Ne mogu svi imati razvijenu svijest o drugima koji jednostavno izgledaju drugačije od njih, tako da sam vremenom naučila da komentare ili poglede zanemarim, ali to ne znači da ih ne primjetim i da ne iritiraju”, dodala je Merima.
Ističe da se nije nikada susrela sa malteretiranjem i izrugivanjem. Kada je riječ o „lošem“ ponašanju prema njoj, kaže da se ono svodi na nepotrebne komentare ili nepotrebni stav koji ljudi često imaju.
„To je razumljivo, a smatram da se svi borimo na svoj način sa određenim poteškoćama. Poznajem pojedince koji su pokrenuli udruženja koja mnogo pomažu osobama sa invaliditetom i podižu svijest o osobama s invaliditetom u Bosni i Hercegovini, što je jako bitno. Najvažniji oblik „borbe“ je jednostavno živjeti jedan aktivan život, biti dio društva, što više izlaziti iz kuće i biti prisutan. To je jedan suptilniji oblik borbe, kroz aktivan život pokazati da je moguće biti kvalitetan član društva koji ima mnogo za ponuditi. Ta borba je svakodnevna i od pojedinca iziskuje strpljenje, određen, izgrađen, čvrst karakter i stav”, savjetuje Merima.
Mogućnosti u BiH
U svakom segmentu života, bitno je imati podršku određenih institucija. Svakako, porodica i prijatelji posebno utječu na sam kvalitet života.
„Podrška je jako bitna, posebno kada se radi o obrazovnim institucijama. Jako je velik procenat djece i mladih kojima je obrazovanje onemogućeno jer postoje fizičke barijere koje se nekada čine nepremostivim. Imala sam sreće što su pojedinci u Gimnaziji koju sam pohađala imali sluha i želje da riješe problem fizičkih barijera, tako da nisam imala problem, ali često to nije slučaj. Porodica i prijatelji su stub kvalitetnog života. Imam takvu porodicu i prijatelje koji vide moj invaliditet ne kao problem, nego jednostavno kao ono što jeste, stanje”, ispričala je Merima.
Merima Dervović from Visoko.
Postoje mnoga udruženja u BiH koja pokušavaju napraviti konkretnu promjenu da bi se poboljšao standard života osoba sa invaliditetom. Udruženja pojedinačno mogu da naprave određenu promjenu, ali je potrebna podrška države i drugih institucija. Merima smatra da je najpozitivnije što udruženja rade, pokretanje dijaloga o osobama sa invaliditetom.
Pored toga postoje i drugi problemi, kao što su arhitektonske barijere, barijere vezane za zapošljavanje, ali i barijere u glavama ljudi. Prava lica sa invaliditetom regulisana su Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom. Među njihovim osnovnim pravima, regulisanim navedenim zakonom, je i prioritetno zapošljavanje.1
Mladi danas imaju problem sa zaposlenjem, bilo da se radi o osobama sa invaliditetom ili ne, ipak, šanse postoje.
„Imala sam lijepa radna iskustva i nisam primjetila ni da me poslodavci ni radne kolege gledaju na „drugačiji“ način. Vjerujem da postoje predrasude i kada je u pitanju pronalaženje posla, te moja dosadašnja pozitivna iskustva ne isključuju da ću se susresti sa tim predrasudama. Idealno bi bilo odmah nakon završetka fakulteta pronaći zaposlenje ili pokrenuti svoj biznis, što je moja želja. Naravno, kao i svi drugi, želim da imam kvalitetan i samostalan život. Do sada, uz trud, to je moguće, tako da se nadam najboljem i u budućnosti,” smatra Merima.
Otklanjanje barijera
Ljudsko biće ne bira kakvo će se roditi, gdje će se roditi, niti ko će mu biti roditelji, pa samim time i nije odgovorno za to kakvo se rađa. Svakoj osobi treba obezbijediti i omogućiti poštivanje osnovnih ljudskih prava, te se truditi na otklanjanju barijera u svim segmentima, tako da svaka javna ustanova i organizacija obezbijede pristup svim licima na javnim površinama, uključujući i invalidna lica.
„Mislim da svaka promjena nastaje od nas samih. Potrebno je uložiti truda i vremena da sami sebe izgradimo, naše karaktere i stavove. Svijet se neće promijeniti, ali možemo promijeniti stav koji imamo prema svijetu oko nas. Mislim da se razgovorom može mnogo toga postići, tako da uvijek nastojim otvoreno pričati o svom invaliditetu. Razgovor je uvijek najbolji način na koji možemo srušiti predrasude i edukovati druge oko nas. Što se tiče ljudi koji se ne znaju ponašati u prisustvu osoba sa invaliditetom, preporučujem da jednostavno pristupe otvorenog uma, da slobodno pitaju ukoliko postoje neke stvari koje ih zanimaju“, poručila je Merima.
Podsjetimo, treći decembar je ,,Dan osoba s invaliditetom”, ali taj dan ne treba bit jedini dan kada ćemo misliti na njih, nego, kako Merima savjetuje, promocija dijaloga i edukacija ljudi oko ovog važnog pitanja treba da bude konstantna.
