Piše: Rasim Belko
Zdravstvo, mjere, naredbe, štabovi, KCUS, Sebija, korona…
Danima i mjesecima novinari i saradnici Patrije tretiraju svojim tekstovima pomenute teme. Tipke na tastaturama skoro se izlizale, a sve je isto kao i prije godinu, dvije.
Nije više riječ o dosegu ovog i drugih medija. Ključni problemi su mentalitet i odnos podobno – sposobno.
Problem s mentalitetom građana Bosne i Hercegovine star je k'o i demokratska Bosna i Hercegovina. Zapravo, datira od referenduma o nezavisnosti. Ali referendum je bio raskrsnica pa mentalitet sljedbenika u to vrijeme i nije toliko čudan.
Sve godine poslije pristali smo biti politički idolopoklonici s mentalitetom stada. Rat kao izgovor za takvo ponašanje mogao je služiti do nekih pet godina. Ali šta je s proteklih 20 godina.
Zašto smo 20 godina ovce koje kao mazohisti slobodnom voljom biramo biti potlačeni. Ni danas nismo daleko odmakli. I danas gledamo kako se ko zove, naši ili njihov, moli se Bogu ili ne, đe je bio 90-ih i slično.
To je ključ života u crnoj rupi. Oni koji se ne slažu ili više ne mogu su pobjegli.
Pri izboru nam u omjeru 90 prema 10 dominira podobnost. A podobnost nije ono što nam garantuje budućnost.
Ono “naš je” došlo nas je glave. Sve sami naši a djecu liječimo po bijelom svijetu, prisiljeni da molimo dobre ljude da nam daju novac. Naši su i u zdravstvu. Ali zdravstvo nije naše. Zdravstveni kao i svaki drugi sistem neophodan za normalan život pretvoreni su u poligone za namještanje podobnih političkih kadrova. Naravno “naših”.
Naša je i Nadin Smajlović. Ti “naši” poručili su “našoj” Nadin – NEĆE TE NIKO NA KCUS-U LIJEČITI!
Prateći cijelu situaciju mislio sam da ćemo, ako ništa, ono zbog činjenice da je Nadin dijete, masovnije ustati i reći “našima” DOSTA. Nismo, jer smo odavno postali svoji i sebični. Tuđa nas sudbina pogađa kao scena s filma. Dok se pojavljuje na ekranu mi tužni, nešto rondamo u sebi, a čim scena prođe mi u svom mentalitetu gnjide.
Nije Nadin prva, a situacija koju trenutno živimo pokazuje da nije ni posljednja. Sjećam se parole “Svi smo mi Nadin”. Autor nije ni slutio koliko je u pravu. Nedavno na Facebooku vidjeh rečenicu “Kad je Sebija rekla da neće liječiti Nadin, nismo znali da se to odnosi na sve nas”. Najbolje oslikano kako građani BiH razmišljaju po principu ne dešava se meni, šta me briga.
A onda kada nam se počne dešavati sudbina Nadin kukamo, galamimo što narod ne izađe na ulice, ljuti smo na cijeli svijet.
Na izborima opet po principu “naš i samo naš”. Cijenu takvih odluka plaćamo svi.
Dok je svijet masovno testirao, a WHO to uporno savjetovao, “naši” su pričali da to nije rješenje. Dok svijet ulaže u zdravstvo da onom ko cijeli život plaća zdravstveno osiguranje omogući kvalitetnu uslugu, kod nas Klinički centar Univerziteta u Sarajevu i trgovački lanci posluju po istom principu.
Najveću cijenu kolektivne pogubljenosti proteklih dana platile su dvije žene s Ilidže i doktor Šefik Pašagić. Cijenu zapravo plaćamo i mi koji smo medicinski živi, a realno mrtvi. Umire nam ekonomija, sloboda odavno obješena na kojekakvim sastancima “naših”, prava na slobodnu riječ sve je manje…
Ti “naši” donose naredbe po kojem se pas mora prošetati, a dijete ne smije izaći iz kuće.
Da ne nabrajam sve već znate. Ali šta to vrijedi kad i dalje blejite.
Zato sudbina Nadin Smajlović danas više no ikad visi nad glavama svih nas. Neki od nas pitaju se šta će biti u slučaju ne daj Bože bolesti. Osvetoljubivost i mržnja “naših” kojima nismo pristali biti kmetovi je opasna kao i bolest.
Ono što se danas desilo u Općoj bolnici samo u Sarajevu je dodatni dokaz neophodnosti promjene. Bošnjački “naš” otjerao je građanskog “našeg”. Taj građanski “naš” zove se Dragan Stevanović i cijeli je život u medicini. Bio je ratni heroj u bijelom.
Njegov najveći grijeh je što je odlučio da ne bude dio već opisanog mentaliteta, nego da govori. A ima i o čemu. Brdo iskustva i znanja iza njega. Onaj vaš “naš” ga je prvo molio da dođe i pomogne, a onda ga otjerao, jer je govorio o stranačkom šefu vašeg “našeg”.
I tako 20 godina u labirintu s “našim” protiv “njihovih”. A život prolazi. Nestaje. Nadin jučer, danas i sutra.
Ko pobjegne pričat će. Ko ostane uzalud je sposoban!
Patria
