Sinoć je Abdulah Sidran na promociji “Čuvarkuće”, između ostalog spomenuo i nekoliko imena iz Visokog prema kojima gaji izuzetan respekt.
Naravno, većina ovdašnjih “poznavalaca” kulture i “naših” intelektualaca u publici nije imala pojma o kome se radi.
Pjesnik i pisac koji Visoko gleda iz naselja Ljetovik, a čiji esej donosimo u nastvaku je ime koje Sidran spominje i svrstava u sami vrh živućih pjesnika.
Danja Đokić, pišući prikaz zbirke pjesama „Eskimska ruža“, između ostalog je napisala;
“Knjiga je tiskana u Hrvatskoj, jer je pjesnik Ćatić, dugo zanemarivan, prešućivan tamo gdje obitava i gdje stvara, ali je ipak pronašao put do čitatelja, na njihovu radost i zadovoljstvo. Pobijedila je Poezija, koja se ne može sakriti, ne može prikriti, jer njena ljepota i snaga ipak pronalaze put do istinskih ljubitelja pisane riječi…
Poezija Mensura Ćatića odlikuje se originalnošću stila, forme, metafora i pjesničkih slika, ali nadasve originalnošću ritma koji naprosto osvaja čitatelja.”
Ako se pitate zašto donosimo esej iz naslova, odgovor je jednostavan: današnji kreatori zbilje u Visokom nemaju TO o čemu autor piše. A kako je umjetnost i kultura u Visokom svedena na populizam i morbidne igrokaze s političkim predznakom, ova vrsta rukopisa je taman za takav mentalni sklop.
Piše: Mensur Ćatić
Možemo moja muda shvatiti i posmatrati na bilo koji od korištenih
i uobičajenih načina, od najjednostavnijih metafizičkih i metaforičkih do vrlo suptilnih i kompliciranih fizičkih percepcija njihove veličine i značaja, no kako god se postavili prema njima nemoguće je prenebregnuti njihovu prirodnu i sudbinsku prožetost poezijom.
Možda neću uspjeti u ovome kratkome zapisu dokučiti sve determinante jednog takvog odnosa i sprege obzirom da mi, ne samo dok ovo pišem, nego već jedno duže vrijeme, ta kuja poezija svojim orgazmičkim grčem drži stisnuta muda, čineći tako, vjerujem svima iz uličnog života i promatranja poznatu figuru psa i kuje koji se unatoč svim povicima, smijehu prolaznika i trubljenju auta ne mogu razdvojiti.
Veličina mojih muda nimalo mi ne olakšava stvar, naprotiv, ovaj esej i sve što kanim izreći i jeste na neki način obaveza koju imam upravo prema veličini, tradiciji i iskustvu sopstvenih muda. Potreba i obaveza da se popu kaže pop a bobu bob, pored velikih i jakih muda, traži i mnogo vremena i živaca i uvijek se ostvaruje žrtvovanjem i na uštrb vremena potrebnog, sudbinom predviđenog vremena da se piše, stvara, hekla, kukiča, veze, ratuje, ubija, rađa, kopa, zatrpava, da ne nabrajam sve nam date i prinadležne sklonosti i pasije.
Držim da svaka iole ozbiljnija teorijska rasprava o poeziji nužno mora sama sobom i u sebi predefinirati izlizane i potrošene riječi i pojmove, uspostaviti, ako ništa, valencije prema njihovim izmještenim sadržinama i suštinama. Recimo, sam pojam veličine i njenog određivanja jako je kompliciran, bez obzira što je to što se mjeri, radi li se o nacionalnoj, pjesničkoj, ekonomskoj ili bilo kakvoj drugoj veličini.Uzmimo za primjer nekog pjesnika kojemu, ne samo u krevetu olabave muda i smanje se, nego istroši i imaginarnu spermu u svojim pjesama ( na stranu što time ošteti niz nedužnih dama koje se uz takve stvari vole draškati), dakle uzmimo primjer gdje takav pjesnik svoju potrebu za viđenošću i važnošću, za blagotvornim osjećenjem daha čopora za svojim leđima pribjegne tome da zasvira u trubu velikobošnjaštva, velikohrvatstva, velikosrpstva i sl.
Ostavimo po strani životne, ratne i društveno, sigurnosno-politčke aspekte tih pojmova i pojava, okrenimo se samo istraživanju fenomena veličine i mjeranja kako bismo bar malo spremniji ušli u raspravu o poeziji samoj, dakle premjeravanju nečega što bismo mogli koristiti kao neki najmanji zajednički sadržitelj, nešto od čega polazeći bismo mogli lakše razumjeti, primiti i poimati i sve druge stvari pa i razlike, neslaganja i sl.Dakle, uz svu muku spisateljsku čovjek se ponekad mora zabaktati i takvim stvarima, tako sam jednom prilikom jednom fb prijatelju koji je sasma slobodno i opravdano (nemam ja ništa protiv toga, ja to stvarno gledam s fenomenološkog aspekta određivanja strukture i uporabe samog pojma i instituta veličine, mjerenja i sl) napisao na statusu da je Veliki Srbin replicirao znajući da je najveća stvar koju dotični radi za srpstvo to što sam sebe drži u kakvom takvom zdravlju i životu, što je uredno otišao ljekaru kad se preplašio u trenutku grozne kataklizme za svoj život, kad je druk ležaj proklizao i kad je, uz neviđene napore uspio auto privesti ivičnjaku kolnika a bez prevelikih šteta za sebe i svoj rod.
Dakle, zapitam se sam i repliciram mu ovako: dragi kolega, tijekom rata našao sam se u nekim situacijama koje su mi stvorile potpunu pometnju i pomutnju glede shvatanja takvih stvari.
Primjer i pitanje broj jedan: jednu moju komšinku avionska bomba je tako zakačila da ju je isitnila na komadiće mesa kakve obično stavljamo na žice od ražnjića; izašla da nahrani kokoši i na kraju krajeva, doduše ne onako kako je planirala, ipak uspjela u tome jer su kokoši još vruće te komadiće pojele pred mojim očima, dakle, pitanje glasi: može li se ta žena, posthumno nazvati sitnobošnjakinjom obzirom na okolnosti?
Primjer i pitanje broj dva: granata pobije sve živo u kući jednoga mladića koji uz malo, od ,,prijatelja” dobijene droge, zgrabi automatsku pušku i uperi je u srpske starce, žene i djecu, prve koje sretne na putu; moj rođak Š. Č. i ja nađemo se tu (hoće mene te stvari) i stanemo pred taj automat s poludjelim od bola i droge očima. Malo ću ja to pojasniti: ne treba biti puno pametan pa znati da su šanse da mladić u takvome stanju će pucati stoprocentne, ali situaciju jebe drugo znanje. ne stati ispred znači nikad više, prilikom brijanja i sl, ne stati pred ogledalo kao čovjek.Srećom, dobro se završilo, i sad mi noge dršću od toga ali već sam u uvodu naznačio da ću se dotaknuti te obaveze koju čovjek ima prema veličini svojih muda. Pitanje je, dakle pjesnički nesuvislo, neprofitabilno i čudno: mora li taj moj prijatelj pjesnik ili bilo ko drugi da bi bio Veliki Srbin postići to da prije svega bude veći Srbin od mene koji uopće nisam Srbin, osim u situacijama sličnim ovoj s automatskom puškom i poludjelim očima nepoznatog mladića.
Bio sam u svome gradu zapovjednik civilne zaštite koja je imala lijep tj raznovrstan nacionalni sastav a iskaznice su bile ispisane i na latinici i na ćirililici, onak zajedno kao Ćiril i Metodije, Boro i Ramiz, Huso i Haso.
Nije bilo lahko voditi računa o tome u oklonostima koje su svakodnevno nadlijetale i zasipale bombama eskadrile aviona (tzv. posavski koridor), gruhali tenkovi, topovi, minobacači, rakete zemlja-zemlja srednjeg dometa romantično nazvane po mjesecu-Luna. no, ipak smo stigli, neki moji drugari i ja izdati i proglas o ravnopravnosti pisama.Na granatam koje su padale na nas uglavnom su bile oznake samo na ćirilici ali ne možete od svakoga i u tako groznim okolnostima očekivati jednaku zastupljenost pisama.
Jako je zanimljiv način na koji ste mogli pročitati te oznake jer najčešće se dotična zajedno s vama raspe u sitnice tako da zajedno s njom ostanete vječito nečitki ko neka hermetična pjesma. Dešavalo se, da neki zabušanti s druge strane izvuku neku važnu sitnicu iz naprave tako da dotična ne eksplodira a ljudi željni dvojezičnih natpisa neuskraćeni za njih i za svoje noge, ruke i glave. Desilo se da je neke pripadnike te moje civilne zaštite dok su išli u Hrvatsku posjetiti obitelji zaustavila tamošnja vojna policija i kad su se poslije detaljne provjere uvjerili da se ne radi o skrivenoj kameri stigne meni zahtjev od viših instanci da pod hitno sklonim sablasnu ćirilicu s iskaznica nam. Odgovorim: naravno, naravno čim stignem, čim nađem neku mašinicu za štampanje ima da sve isponova i kako treba ištampam i da je malko nezgodno pod granatama prisjećati se Gutenberga, Švarcenberga, Bekenbauera, Bogićevića, Hadžibegića, Zajeca,Zambate..Međutim, čovjek snuje a Bog određuje, nije se dalo, granate brzo padale a ja sporo tražio mašinicu tak da do pada grada
ostaše latinica i ćirilica zajedno na iskaznicama civilne zaštite kojoj sam služio.
Pričam ovo samo da bih pojasnio jedan slučaj odnedavno: javi se meni jedna Kineskinja, prevoditeljica s ovdašnjih jezika na kineski, prevede nekoliko mojih pjesama na kineski i kaže:ovo sam cijelog života tražila, Vašem djelu ću ostati dugo posvećena, ovo je tek početak. Pošalje mi poslije toga neku podužu priču nekog Kineza a koju je prevela s mnogo grešaka na srpski jer hoće, obećala je dati je na objavu jednom časopisu renomiranom a i meni dragom u Srbiji.
Meni se kaže obraća kao nekome ko je dokazani majstor srpskog jezika i s puno povjerenja. Zamolim ja jednu prijateljicu iz Srbije oko nekih nedoumica sitnih oko ekavice i da ne bubnem nešto ašićare posavsko ili bosansko što bi moglo zbuniti nekog osjetljivog čitatelja i izgledati kao diverzija ljubomornog Bosanca. Kad smo završili ispravke i nabili dioptriju za još jedan stupanj (ona zapravo za stepen pošto je i ona iz Srbije a ja za stupanj pošto sam rodom iz pičke materine posavske gdje su mi Sarajevo, Beograd i Zagreb bili svi
po Titovoj naredbi bili udaljeni po tačno 200 km svaki, pa mi učiteljica i učitelja bilo sa svih strana a meni se sve njihove riječi, ko njihove lijepe i plemenite duše, jednako sviđale). Kad sam Kineskinji predao rad, ona je još samo malko se raspitkivala da joj objasnim što je to raspustan, život i sl.
Iskoristim priliku i kažem, za ljubav istine, da jeste to sve jedan jezik i fala Bogu što je to tako ali da ja i pored najbolje volje ne živim u Srbiji, da sam Bosanac, da jezik taj zajednički nam nazivam bosanskim a i da nisam tako raspustan kako se priča. Nije se više nikad pojavila a moje pjesme koje je čitav život tražila istog je trena zaboravila. Mogao sam joj možda reći neke stvari koje bi mogle utjecati na to da ne bude tako otsječna u svojoj odluci ali radi se uglavnom o stvarima koje se ne pričaju u inbox jednoj mladoj, punoj energije i nedojebanoj prevoditeljici, makar i Kineskinja bila. Kad bolje razmislim, možda je bila i Japanka, teško ih razlikujem dok ne stanu jedna pored druge, tj kad ih posmatram i tretiram posebno i pojedinačno. Nemojte izvlačiti nikakvu filozofiju iz ovoga…U jebote, nije bila Kineskinja
Izvor: radiogornjigrad.wordpress.com
Mensur Ćatić
Odžačanin, rođen 7. juna 1959. u Doboju. Gimnaziju završio u Modriči. Po zanimanju pravnik, oženjen, otac dvije kćeri. Najveći i najljepši dio života proveo u Odžaku, živio u Doboju, Sarajevu, Banjoj Luci, Mađarskoj, Poljskoj i Danskoj. Sada živi u Visokom. Ima rukopise dva romana, zbirku kratkih priča, nekoliko eseja i tri zbirke pjesama koje je do septembra 2007. objavljivao isključivo ženi i kćerima. Dobitnik je druge nagrade za neobjavljenu zbirku poezije Slovo Gorčina 2007.godine u Stocu.
Objavljivao je pjesme i priče u časopisima “Odjek” Sarajevo, ,,Bosanska vila” Sarajevo,”Osvit” Mostar, “Avangrad” Sombor, “Riječ” Brčko , “Vpogled” Žalec – Slovenija, “Kul tim” književnog kluba “Branko MIljković” Knjaževac, “Tvorac grada” Beograd, “Svijet kulture” Zagreb, ” Polja” Novi Sad, “Diogenes” pjesnici i prozaisti sa područja ex YU, “Život” Sarajevo, “Žikišon” satirični časopis za područje ex YU, “Poeta” Beograd, ,,Priča“ Beograd, ,,Književni pregled” Beograd itd… Neke od pjesama su mu prevedene na francuski, slovenski, makedonski, bugarski, engleski, danski i njemački jezik.
Za pjesničku zbirku “Rutinski zahvat” 2007. god. dobio je drugu nagradu Mak Dizdar na pjesničkoj manifestaciji „Slovo Gorčina“ u Stocu. U novembru 2010. pjesma ,,Rane i stomaci” proglašena je za pjesmu godine na međunarodnom natječaju Prve satirične pozornice,,Satira je alternativa bezumlju” elektronskog časopisa za političku satiru, humor, karikaturu i strip MaxMinus, za pjesmu ,,Eskimska ruža” jednu od nagrada za najoriginalniju ljubavnu pjesmu u Mrkonjić Gradu na natječaju povodom Valentinova, njegova pjesma ,,Je li Beatriče tu” prevedena na slovenski objavljena je u Sloveniji, u knjizi trideset izabranih pjesama povodom natječaja Rožnati dlan, pjesma Nemaš razloga, Ri proglašena je na slovenačkom pjesničkom portalu pesem.si za Pjesmu jeseni 2011. u konkurenciji pjesama koje su pisane na drugim jezicima ( u odnosu na slovenački), u februaru 2012. u Mrkonjić Gradu na natječaju povodom Valentinova s ciklusom ljubavnih pjesama osvojio drugu nagradu u konkurenciji afirmiranih pjesnika..2013.-te s ciklusom ,,Pismo Mariji” na istom natječaju osvojio prvo mjesto…
Objavio je dvije knjige, ,,Pjesme za drugo mjesto” IK ,,Zalihica” Sarajevo, 2008. i ,,Eskimska ruža” IK ,,Bagrem” Gradište,Hrvatska, 2010. Zastupljen u Antologiji bošnjačke poezije Ervina Jahića, Antologiji balkanskog sublimizma Tomislava Dretara…
magazinplus.eu
