Bujrum, Srbi moji fini, u najlješpsoj nam Bosni i Hercegovini ovog 21. vijeka, oduzmimo mediokritetima srpstvo torova, kako nam se preci ne bi i dalje okretali u sred njihovih bosanskohercegovačkih grobova!
Piše: Sergio Šotrić
Ovdje se (iznimno) neću dotaći moje drage braće i sestara – bosanskohercegovačkih Hrvata i bosanskohercegovačkih Bošnjaka, niti svih ostalih Sejdića i Fincija, ovdje se želim usresrediti na (moje) bosanskohercegovačke Srbe (iako i sve druge ljude smatram u istoj mjeri svojima), koji vjekovima – zajedno sa svima ostalima – žive u najljepšoj nasoj Bosni i Hercegovini, a čiji potomci danas žive i širom bijelog svijeta, pa tako i na Novom Zelandu.
U Bosni i Hercegovini nam se nakon zadnjih ratova (pravosudno verifikovanim kao agresijama od strane susjednih država Hrvatske i Srbije na međunarodno-priznatu državu Bosnu i Hercegovinu) konstantno dešavaju razni Višegradi, gdje civilizacijski izrodi i ljudsko smeće – kidnapujući ime naroda mojih časnih predaka – propagiraju psihopatsku ideologiju terora nad civilima i golorukom nejači, dok potomci časnih bosanskohercegovačkih Srba – šta rade? Ništa… Ne rade ništa!
Molim?
Srbin burazeru „junački“ konstitutivno šuti! Srbin čeka – čeka, da neko umjesto njega riješi problem srpskog polusvijeta u Bosni i Hercegovini, kako bi on onda mogao da postavlja zahtjeve, šta bi sve država Bosna i Hercegovina i čitav svjetski dunjaluk trebali učiniti, da bi se on u svojoj državi osjećao kao kod kuće – u miru i rahatluku.
Na drugom kraju planete – do neki dan potpuni anonimac – Brenton Tarrant, inspiraciju nalazi u nama vrlo poznatim likovima i simbolima. Brenton ne uživa u zvukovima odličnog australijskog Rock´n´Rolla-a, čije bendove sam u proteklih 20tak godina lično imao sreću i čast ugostiti u Saveznoj (federativnoj) Republici Njemačkoj i predstaviti ih široj evropskoj publici, ne – Brenton meditira uz zvuke najgoreg srpsko-nacističko-fašističko-psihopatskog folklora:
„Iz Krajine krenuli su vuci, krenuli su vuci
Čuvajte se ustaše i Turci, ustaše i Turci.
Karadžiću, vodi Srbe svoje, vodi Srbe svoje
Nek se vidi, nikog se ne boje, nikog se ne boje…“
„Junacina – muškarčina“ Brenton, do zuba naoružan – uz pratnju najgore muzike – kreće u odmazdu nad nedužnim ljudima – u ovom slučaju sijući smrt među miroljubivim islamskim vjernicima, u džamijama novozelandskog grada Christchurch. Bijelac, hrišćanin, muškarac – Brenton, terorista je najgore sorte.
On je svoju inspiraciju crpio napr. iz životnog NEdjela norveškog psihopate Breivik-a, a izgleda i iz raznih drugih rasističko-fašističkih ideologija, između ostalog i iz likova nekih balkanskih probisvjeta iz (kako se to danas moderno kaže) reda moga naroda.
Kakve to uopšte veze ima sa bosanskohercegovačkim Srbima?
Kakve to uopšte veze ima sa politikom komšijske „rezervne“ države Republike Srbije?
„Nema nikakve“ – kažu oficijelni srpski politički predstavnici.
Hahahaha – umro sam od smijeha, kako ne bih umro od stida…
Propao sam u zemlju, po ko zna koji put – uvidjevši, koja sve baraba danas nosi srpski predznak, predznak koji su nosili i moji mostarski djedovi, koji su 1941. – kao nedužni civili – ostavili kosti u (kako ga Nijemci zovu) balkanskom Auschwitz-u „Jasenovcu“ i u hladnoj vodi rijeke Neretve…
I ja sam danas – htio ja to ili ne htio – po principu nacističke ideologije (prije svega Adolfa Hitlera i Heinrich-a Himmler-a) „krvi i tla“, u mojoj domovini Bosni i Hercegovini, Srbin. Bez obzira što sam za Nijemce Bosanac (Bosnier), bez obzira što sam za moju kćerku tata, bez obzira što sam za moju suprugu muž i partner, bez obzira što sam za prijatelje jednostavno prijatelj, bez obzira što sam za Mostarce samo Mostarac, bez obzira što sam prije svega čovjek, građanin i živo biće…
Ne burazeru moj, rođen si u poznatoj mostarskoj familiji Šotrić – nema tu priče – Srbin si sa dna kace… Takva ti je konstitutivna sudbina u Evropi 21. vijeka…
Ja sam već 10.03. na socijalnoj mreži javno objavio:
„Ja uvijek stojim na raspolaganju za konkretnu borbu protiv četnika (i svih drugih “vječito jučeranjih”), svim raspoloživim legalnim / legalističkim sredstvima i mogućnostima (a ima ih dovoljno). Mene uvijek zanima pobjeda na terenu. Trenutno sam u Mostaru, a može i Višegrad ili bilo koje drugo mjesto moje domovine Bosne i Hercegovine.
Pa bujrum “ljevičari”!
Neki dan u Mostaru razgovaram sa jednim mojim dragim prijateljem, kojem je Srpska Pravoslavna Crkva ne samo mjesto za molitvu, nego i poslodavac, pitam ga:
„Da li se iko od oficijelnih predstavnika Srba iz Mostara i/ili iz HNK javno oglasio i ogradio od onog skandala i sramote u Višegradu“?
„Niko“, kaže i sliježe ramenima, vidi se, neugodno mu…
Kaže: „Zvao sam ih telefonom, razgovarao, pitao, zahtijevao – do sada ništa… U Mostaru trenutno djeluje 7-8 srpskih društava i/ili udruženja, djeluju i dvije političke stranke, ali, ili su nesposobni ili su inertni, ili su ne znam ni ja sam šta. Ljut sam i razočaran…“
Pitam: „Da li je njima jasno, da svojom šutnjom (što apriori može da se protumači kao akceptiranje i/ili odobravanje) na ovakve i slične pojave i događaje, najviše izravne štete nanose upravo sami sebi tj. srpskom narodu u dolini Neretve i Bosni i Hercegovini, narodu, kojeg oni kako kažu (a još više lažu) zastupaju“?
Kaže: „Moj Sergio, ja mislim, da njima ništa nije jasno, ja mislim da oni uopšte nisu dorasli današnjem trenutku“.
Rastasmo se zamišljeni, uz stisak ruke i najljepše želje za zdravlje i rahatluk naših familija.
Sa druge strane, meni lično je i danas čast biti članom tima „Centra za mir i multietničku saradnju Mostar“, koji je 16.03. svjetski spomenik mira – UNESCOv i nacionalni spomenik države Bosne i Hercegovine – Stari most u Mostaru, iluminirao bojama zastave Novog Zelanda.
Mostarci su na taj način uputili izraze saučešća / sućuti porodicama žrtava te se solidarizirali sa svim građanima Novog Zelanda.
U saopštenju za javnost je glasilo: „Centar za mir iz Mostara večeras je u počast žrtvama terorističkog napada u novozelandskom gradu Christhurchu osvijetlio Stari most u Mostaru, kao svjetski Spomenik mira, u boje zastave Novog Zelanda“.
Ubrzo nakon toga, mediji širom svijeta su objavili vijest, u kojoj su kroz 30 fotografija pokazali kako je svijet reagovao na teroristički napad na Novom Zelandu.
Među fotografijama uz Ajfelov toranj i Sydneysku operu je i Stari most u Mostaru.
Foto: pr.scr.youtube
Mostarski „Centar za mir i multietničku saradnju“ je bosanskohercegovački centar, bosanskohercegovačko udruženje, koje predstavlja sve građane, sve narode, pa tako po prirodi stvari, ovaj Centar predstavlja i mostarske i bosanskohercegovačke Srbe. Čak šta više, moje je mišljenje, da – na kraju dana – ovaj centar kompetentnije i konzekventnije zastupa interese naroda mojih časnih mostarskih predaka, nego što to rade i sva jednonacionalna mostarska udruženja – sa srpskim predznakom – zajedno.
Ja, i meni slični, ne volimo – ne želimo – da nas reduciraju na nacionalni predznak familija, u kojima smo prvi put otorili oči i udahnuli zrak Bosne Hercegovine. Mi želimo građansku državu, modernu evrospku BiH, državu u kojoj se nadprosječno dobro i mirno živi, uz poštovanje osnovnih ljudskih prava, što naravno uključuje i poštovanje svih vjerskih sloboda i sloboda njegovanja tradicije nacionalnih, kulturnih i svakih drugih identiteta.
Međutim, tu ima jedan (VELIKI) problem – moderno uređena, građanska država Bosna i Hercegovina je od nas građana trenutno daleko, kao i planeta Venera, a možda čak i dalje. U isto vrijeme, građanski i evropski orijentisani bosanskohercegovački Srbi, su se intimno i profesionalno odavno probili iz obruča svog sopstvenog tora i trenutno lebde u vakumu vasione – ni na nebu, ni na zemlji.
Za njih je personifikacija čestitog Srbina napr. mostarski pjesnik Aleksa Šantić, koji u teškim trenucima za njegovu braću i komšije islamske vjeroispovijesti, javno vrišti – da ga čitav svijet čuje:
„Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije;
grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni behu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.“
Šantić moli i kumi svoje komšije, da ostanu da žive zajedno sa bosanskohercegovačkim Srbima i bosanskohercegovačkim Hrvatima, u njihovoj zajedničkoj djedovini, da se ne iseljavaju u Tursku, gdje, kako kaže Aleksa „brata nije“.
Građanski – evropski orijentisani – bosanskohercegovački Srbi (bez obzira da li trenutno žive u domovini ili u dijaspori) šaptom su predali zastupanje naroda svojih časnih predaka u ruke mediokriteta (u prevodu na Bosanski jezik: osrednjih šupaka), u ruke kriminalaca, u ruke ratnih zločinaca, u ruke onih, koji od „drveta šumu ne vide“, u ruke onih koji još nisu dokučili univerzalnu istinu i moje lično životno ubjeđenje – da, tek ako se tvoj komšija i susjed u tvome komšiluku / susjedstvu osjeća sigurnim, tek tada su i tvoja djeca sigurna – tek kada ti je komšija i susjed rahat, tek tada postoji šansa da i ti u rahatluku poživiš svoj životni vijek.
Australac Brenton Tarrant nije slušao pjesme jednog drugog Srbina, koji nam sa javnih pozornica i danas pjeva:
„nemoj stari moj,
krivi smo mi
što smo ih pustili
sorry, matori,
krivi smo mi
koji smo ćutali“
Bujrum, Srbi moji fini, u najljepšoj nam Bosni i Hercegovini ovog 21. vijeka, oduzmimo mediokritetima srpstvo torova,
kako nam se preci ne bi i dalje okretali,
u sred njihovih bosanskohercegovačkih grobova!
( Tacno.net)
