Mediji i američka propaganda

Zapadni mediji su vršili i sustavnu kampanju protiv Olimpijskih igara u Sočiju, ismijavali i demonizirali Putina i Rusiju. Washington je “odlučio” da Rusiji ne dopusti bilo kakav uspjeh u bilo kojem području, bilo da je riječ o diplomaciji, sportu ili ljudskim pravima.

Mediji su postali neizostavan dio svakodnevnog života. S njima se osjećamo potpunima i sigurnima. Ujutro, nakon dizanja iz kreveta, mi se nadopunjujemo: (netko) naočalama, pogledom na sat, kao glavna orijentacija za vrijeme-danas skupo i dragocjeno; potom se nadopunjavamo mobitelima, najčešće pametnima (netko pak dopusti da budu pametniji i od nas) i tako nastavljamo svoje funkcioniranje; mediji nas utjelovljuju, rekao je poznati medijski teoretičar David Moorley, i daju nam smisao: upotpunjuju nas.

Mediji su sinonim za moć. Također su poznati i priznati kao četvrta sila, zbog mogućnosti utjecaja na javno mnijenje, kreiranje stavova, svjetonazora, vrijednosti (posebno tokom izloženosti i ovisnosti jednom te istom mediju kroz duži vremenski period.) Postojanje neovisnih medija izgleda kao nedostižni ideal u današnjem svijetu, jer mediji funkcioniraju uz financijsku potporu moćnika koji zauzvrat traže svoj mali prozor u svijet, lijep glas o sebi, pohvalu ili pak prozvodnju pseudodogađaja da bi se odvratila pažnja javnosti od stvarnih problema. Tu se, naravno, otvara golemi prostor za svjesnu manipulaciju ljudima. Sociolog i politički analitičar, Srđan Vukadinović ističe da su mediji moćno sredstvo koje može brzo promijeniti pogled na neku situaciju, jer se nova situacija stvara prema interesu vlasnika. Medijska politika zavisi dakle od interesa vlasnika ili lobija čije interese predstavljaju kao dobro svih.

Teorija Dr. Goebbelsa se temelji na sloganu koji kaže da sto puta iznesena laž, stoprvi put postaje istina. Njom se okoristio Hitler manipulirajući ljudima preko tada aktualnog medija – radija (to vjerojatno ne bi uspio putem Televizije jer nije bio televizičan: miran, smiren, “ugodan za oko“; s obziroma na njegovu gestikulaciju i neverbalnu komunikaciju, dovoljan bi bio jedan kadar da se dođe do spoznaje da je Hitler ustvari luđak koji neartikulirano govori i “tlači“ ljude). Goebbels je dobro odradio svoj posao, ostao i danas poznat, ujedno i dobra škola današnjim medijskim manipulatorima. Neki od Goebbelsovih epigona u malo blažem obliku su primjerice vlasnik najvećih talijaskih medija Silvio Berlusconi i bh. „Berlusconi“ Fahrudin Radončić, koji su izgleda učili na njegovom iskustvu. Ipak, to najbolje provodi u stvarnost najviša, jedina, nedokučiva Amerika, sjeme ‘demokracije’ u cijelome svijetu.

Ono što zažele, to i ostvare, imaju sposobnost mijenjati čovjeka i narod, ali naravno u očima drugih. (Daleko je to od svrhe koju bi mediji trebali imati prema kanadskom medijskom teoretičaru Marschalu McLuhnanu. On naime tvrdi da bi mediji trebali povezati svijet i biti jedan prozor u nepoznate i daleke krajeve – Globalno selo.)

Na temelju lažnih izvještavanja uništena je Libija: tvrdilo se kako Gadafijeve snage kreću u pokolj stanovnika u gradu Bengazi, ali je kasnije postalo jasno da je to bila izmišljotina. Afganistan je uništen zbog navoda da se u zemlji krije lider terorističke skupine (Al-Qaeda) Osama bin Laden, koji je kasnije je ubijen u Pakistanu.

trosiosus.deviantart.com

Svaki Zapadu nepodobni vladar do sada je barem u jednoj prilici uspoređen sa zloglasnim njemačkim kancelarom. Danas Kim, jučer Assad, prije toga Gaddafi, Sadam, Hugo Chavez, Vladimir Putin. Ovakve komparacije su izuzetno opasne i zbog jednog drugog fenomena – historijskog revizionizma.

Zapadni mediji su vršili i sustavnu kampanju protiv Olimpijskih igara u Sočiju, ismijavali i demonizirali Putina i Rusiju. Washington je “odlučio” da Rusiji ne dopusti bilo kakav uspjeh u bilo kojem području, bilo da je riječ o diplomaciji, sportu ili ljudskim pravima.

Stephen F. Cohen, američki znanstvenik ruskih studija opisuje američku medijsku kampanju protiv Rusije kao “sramni tsunami neprofesionalnih i politički zapaljivih članaka”. U vrijeme Hladnog rata, američki mediji su zadržavali imidž “slobodnog tiska kojemu se moglo vjerovati”. Dr. Roberts tvrdi kako u Americi nema slobodnih medija (osim internetskih stranica). To potvrđuje i članak od prije nekoliko dana u kojem The Huffington Post govori o slobodi medija u Sjedinjenim Državama.

Možda bi bilo dobro postaviti si pitanje koji su mediji objektivni(ji) a koji nisu, uzimamo li sve zdravo za gotovo ili ipak imamo nekog predznanja o izrečenom i uzimamo to s rezervom? Vode li nas mediji analfabetizmu u ovome modernom dobu?! Jesu li mediji “otrovali i ubili“ svaku normalnu sliku o dalekim zemljama Svijeta, do kojih možemo doći jedino putem njih samih? Postajemo li i mi simpatizeri istih naroda i kultura kao SAD ili smo malo odmaknuli od današnjeg mediokriteta?!

Nekoć Andrić to simpatično kaza:
Nije najveća budala onaj koji ne zna da čita, već onaj koji misli da je sve što pročita istina.

 

|Izvori: Al Jazeera Balkans; Kontekst: Pravosuđe i mediji, 21. siječnja 2014; Advance.hr.|

 

Povezano: Mediji i proizvodnja ‘stvarnosti’