MATOŠ U PARIZU
Pripremio: Marko Raguž
VALI GA BIJU, ALI ON NE TONE
Ova rečenica i slika broda nalazi se na grbu grada Pariza. Za Matoša je Pariz: „najkulturniji“, „najduhovitiji“ i „najnonšalantniji“ grad. Da ga kojim slučajem zadesi potres, proguta rat ili vulkan, svijet bi izgubio najljepšu svoju krunu, najagilniji faktor kulture i harmonije, a čovječanstvo bi nekoliko stoljeća svog napretka izgubilo.
Pariz pjesnika Antuna Gustava Matoša. Godina je 1900. To je važna godina za Pariz, ali i za Bosnu i Hercegovinu. U Parizu se treba održati Svjetska izložba, a Bosna i Hercegovina će tamo imati svoj umjetnički paviljon. To bi i danas bio za nas spektakularan događaj, a kamoli onda za Sarajevo iz 1900-te godine. Sve se podiglo na noge da se naše kulturno nasljeđe na Svjetskoj izložbi što bolje promovira. Atomsfera u Sarajevu bi se po važnosti mogla usporediti sa onom uoči zimskih Olimpijskih igara. Napomenimo da Hrvatska na toj Svjetskoj promociji kulture nije imala svoj paviljon i zbog toga su mnogo patili. U ono vrijeme su oni nas moljakali i vukli za rukav da ih povedemo u Evropu. Pripreme u Sarajevu su počele blagovremeno i sve je išlo po planu. Ali organizatorima je trebao neko u Parizu. Neko ko poznaje „materiju“, kako se to onda govorilo. Neko ko govori francuski, živi u Parizu, a prijatelj je Bosne. Izbor je bio da to bude Matoš. On je dobio povjerenje da bude u ime Bosne i Hercegovine promotor, odnosno „umjetnički direktor“, kako mi to danas nazivamo. Pravi čovjek na pravom mjestu. Svoj dio posla je sjajno obavio, kao i svi ostali ljudi u organizaciji Svjetske izložbe u Parizu, koja je za našu zemlju bila od historijskog značaja. I Hrvatska se „na mala vrata“ tamo ipak predstavila. Nešto na našem paviljonu, a nešto na paviljonima naših prijatelja iz Mađarske i Austrije. Matoš, svestrani umjetnik, u toj svojoj roli je blistao. Šarmantan, elegantno obučen, lijepog izgleda i ponašanja, pravi Evropejac. Njegova majka Marija, koja je bila Njemica, sa ponosom je govorila o svom sinu iz tog perioda. Matoš je postao u Parizu dio „raje“, kako mi to kažemo. Bio je omiljen i prihvaćen. Družio se sa francuskim umjetnicima.Sa nekim od njih je trajno ostao prijatelj. Ovo ne uspijeva svakome. To najbolje znaju naši ljudi koji su živjeli ili danas žive u Berlinu, Londonu ili Parizu.
Razglednica Pariza iz 1900-te godine
FILM „PARIS SARAJEVO 1900“
U kratkom filmu “Paris Sarajevo 1900” književnica Jasna Šamić povezuje slike “svojih” gradova na prijelomu epohe. U toj poetičnoj naraciji, gube se obrisi razlike i sve postaje slika jednog Grada. Čas pomisliš da je to Sarajevo, ali već u idućem kadru pojavi se detalj po kojem prepoznaješ Paris. I premda se u priči koja prati slike govori o povijesnim događajima, o dolasku austrougarske vlasti u Bosnu, ipak od čitavog filma pamtim taj dio o dervišima i njihovim ritualima na brežuljcima ponad grada, o grmovima ruža koji podsjećaju na raj, na povezanost grobova i tih vrtova koji govore o dualizmu sreće i tuge. I to da stanovnici stoljećima žive u tom usporenom ritmu, kao da plutaju između sna i stvarnosti, to je dirljiv trenutak, to je prepoznavanje. Zašto se grad pojavljuje u snu. Kao da je u snu sačuvan, odlomljen kamen iznad povijesne provalije.
Darija Žilić
Razglednica Sarajeva iz 1900-te godine
Ovaj kratki osvrt o filmu „Paris Sarajevo 1900“, koji vidjeh na nekom portalu, takođe upućuje na to da je potrebno ovaj period zbog svoje zanimljivosti ponovo staviti u fokus. Možda, onako kako je to radio Milomir Kovačević Strašni ili neki dokumentarci, kao ovaj kratki film „Paris Sarajevo 1900“ ili pak napisat seriju tekstova na ovu temu. Sa ovim tekstom ću pokušati napraviti prvi korak, a kasnije – vidjet ćemo. Možda napišem i cijeli serijal tekstova na ovu temu ukoliko budem imao „kuveta“.
KAKO JE „MALI“ MATOŠ POSTAO „VELIKI“
Godine 1887. Matoš je započeo svoje glazbeno obrazovanje u Školi Hrvatskoga zemaljskog glazbenog zavoda gdje je učio violončelo. Uspon je bio munjevit. „Narodne novine“, broj od 17. Rujna 1892. godine, objavile su tekst pod naslovom:
KONCERT DANICE I ANTUNA MATOŠA
Pored ostalog tu je pisalo: G. Antun Matoš gudao je na violončelu uz pratnju svoje sestre na glasoviru Goltermanov. On je učenik našeg našeg glazbenog zavoda, komu bi mogao na čast služiti da se marljivo posveti vježbanju na svom instrumentu. Deset godina kasnije Matoš je bio čelist u kraljevskom srpskom Narodnom pozorištu.
Antun i Danica Matoš na Koncertu 1892. god. Matoš i ja u Parizu za vrijeme Svjetske
izložbe 1900. (1925) / André Rouveyre
MATOŠ O BODLERU
U jednom tekstu koji je objavljen 1912. godine u „Vidicima i putovima“, Matoš je ovako pisao o Bodleru:
Balzac zna dosađivati pored mršavog Mérimea ili Poēa… Ne uviđam po čemu bi Baudelaire bio »manji« od drugih velikana. Hugo ga doduše nadmašuje plodnošću, Leconte de Lisle grandioznošću vizije, ali nema pjesnika lapidarnijeg, tragičnijeg, umjetničkijeg i savremenijeg. »On je imao u najvećoj mjeri što nemahu mnogo veći od njega: osjećanje, skrb, i tjeskobu misterija oko nas« (Lemaitre) […] Nema lirika, koji tačnije i sugestivnije ȍpisa glavnu bolest civilizirane duše: čamu, dosadu. Spleen je nužno zlo svake više kulture. Svi veliki bolnici XIX vijeka, Byron, Keats, Ljermontov, Heine, Musset, Lenau, Leconte de Lisle boluju od bolesti superiorne inteligencije. »Moja glavna mana je dosadljivost, potpuna otužnost, vječno sumnjanje« – priznaje Chateaubriand. Goethe ulazi u književnost sa spleenskim Wertherom… »Dosađivati se mogu samo ljudi duhoviti« – veli Leopardi.
Baudelaire preziraše modernu utilitarnu civilizaciju radi njenog antiartizma, antiindividualizma i smiješnog optimizma. Kulturan čovjek je nesretan, to nesretniji, što je kulturniji! To je bilans Baudelaireove misli.
MATOŠ O NOVINARSTVU:
„Novinarstvo je naviknulo čitaoca na površnost, a pisce na brzi, neumjetnički posao, pa na popuštanje surovom ukusu gomile. Moderni život traži što veći razvitak praktičnih energija i svojom tendencijom što većeg prihoda, što većeg materijalnog uživanja sve više onemogućuje uživanje u literarnim umjetninama, koje zahtijevaju prije svega mnogo »izgubljenog« vremena. Praktični ljudi više ne čitaju. Moderna praktičnost, inkarnirana u amerikanskom životu, u stvari je oblik modernog barbarstva. Kapital, novac, nije pokvario samo etičnog, već i estetičnog čovjeka. Barnum je literarni patron. Mada su mnogi čuveni književnici i dobri sportsmani, manija za sportovima odvlači veliki dio odabranog društva od književnosti. U moderno doba kao da se ne shvaća kao u Ateni, u Rimu i u Italiji Renesanse, da njega duha i njega tijela treba ići usporedo, pa danas obično imamo slabe duhove u jakim mišicama i jak duh u bolesnu tijelu“.
MATOŠ – MISLI I CITATI
Što ćemo: ljudi radije uživaju nesreću no sreću, jer se instinktivno plaše gubitka iluzija. Unesrećio je ljude izumilac sreće.
…što je duša zazidanija i samotnija, to je osjetljivija i za svaku sitnicu otvorenija.
Svako pretjerivanje je pogreška, pa i pretjerivanje lijepih efekata istom metodom. Silom repetacija neobičnosti postaju obične.
Kako može netko silno voljeti i istodobno kontrolirati i opažati svaku nijansu i svaku najmanju promjenu na sebi, ljubavniku i na stvarima?
(»Savremenik«, god. VIII, 1913, pod naslovom: Ples riječi, a u povodu proza Izidore Sekulić)
Blago onome, koji uvijek ostaje mlad, koji se nikada ne zasiti i ne blazira, koji se uvijek umije diviti i začuditi… Tko je danas još naivan, kad to više ni djeca nisu?
(Navedeni časopis, godište isto, pod naslovom Klasična knjiga, a u povodu izdanja dječjih priča Ivane Brlić-Mažuranić.)
Bijaše diletantom i ima sve mane i odlike diletanta i samouka. On je univerzalan, jer je, najzad, svaka univerzalnost – diletantizam. Samo specijalisti nisu diletanti.
(»Nada«, god. VIII, 101, o Stendhalu)
…pravi preporod bio bi onda kada bi ekonomska evolucija držala korak s napretkom moralnim, a napredak naučni i moralni s razvitkom vjerskim, političkim i umjetničkim.
(»Vijenac«, lipanj 1912, pod naslovom Dvjestagodišnjica Jeana Jacquesa Rousseaua)
Naši tobože prozaični dani bit će već za desetak godina najluđa romantika, jer je savremenost uvijek ironična, prošlost i budućnost poetična.
Ko razumije sve, ne razumije ga nitko. Apsolutno je u svijetu relativnosti – ništa, zero, nirvana. Kontrasti su nužni, treba ih dakle kultivirati, jer daju veličinu vijekovima. Da nema kontrasta, ne bi bilo humorista.
(»Glas MH« od 25. X i 10. XII 1906, pod naslovom: Stevan Sremac
Pripremio: Marko Raguž
Sarajevo, 12. 02. 2020. god.
